Stope za Nebo

Isuse, Ti si se rasprostro po svijetu.

Svojim si apostolima očistio stope zemaljske da bi bile svete jer vodio si ih na hod po Nebu. Od toga časa više nisu bili zemljani već nebesnici.

Mi, koji smo još na zemlji stopama svojim, a glavom kažemo da smo u nebesima, dižemo glave, krivimo vratove, podižemo noseve kako bismo bolje vidjeli to Nebo u kojemu stoje naše glave i ruke, ali uzalud. I prigibamo koljena, i prostiremo se čitavi po zemlji, a rukama si pomažemo da lakše puzimo, a pogledi su nam upereni prema dolje, prema zemlji. Uzalud jer mi Nebo ne sagledavamo, ne razumijemo ga. I tvrdimo da vjerujemo.

Mi smo narod koji je discipliniran, koji se zna natjecati, boriti; narod smo koji sluša vođe, koji navija za vođe i idole svoje, ali tuđe nećemo, niti svoje nikome ne damo. Tu ima i pozitivnih misli, ali jedna nije: mi se zovemo Tvojima. Ne ljubimo neprijatelja, tučemo se s njime, pobjeđujemo ili gubimo, a poslije pobjede tvrdimo da smo zaslužni za ono što nam vođe učiniše, idoli, lažni bogovi.

Govorimo o demokraciji kao da je to neki bog iako nismo za demokraciju jer mi smo narod koji slavi svoje vođe, ma koliko se često vođe mijenjale. Mi čak imamo i slobodne izbore, ali oni ne pokazuju ono što pojedinačno mislimo i govorimo, o čemu se izražavamo i izjašnjavamo drugačije. Mi smo robovi kolektivizma, disciplinirani narod koji načini nešto u životu i poslije toga sjedne u naslonjač i ostatak života očekuje priznanja.

Mi smo lijeni razmišljati. Odakle smo, kamo idemo, to smo sigurni da znamo ako se uopće sjetimo takvih pitanja. Mi samo očekujemo slavu zbog one jedne stvari koju smo jednom učinili u životu, takvi smo mi.

Mi ne mijenjamo svijet, ali ne mijenjamo ni sebe. Mi se samo jako dobro svemu prilagođavamo, a i to je samo zato što nas Ti držiš, Bože moj.

Reći će netko da je to dokaz da smo svi vjernici poput kolektiva koji je zaboravio kada su ga osnovali i tko ga je osnovao.

A i svejedno nam je, samo neka nam zahvale i neka nas slave. Oni gore, na vlasti, neka dublje promišljaju. I još tvrdimo da nam nije potreban nitko na vlasti, osim nas samih, u kolektivu, u demokraciji, vladavini naroda.

Kamo bismo mi stigli da sami vladamo?

U raspad.

Jug bi se priklonio moru.

Sjever bi tupio da je dio jednoga većega kolektiva.

Istok bi pobjegao iz domovine.

Zapad ne bi razmišljao ni o čemu.

Demokracija? Ne, opći nered. Ne mora se čak nitko niti pribojavati anarhije. Treba strahovati zbog duhovne i mentalne lijenosti.

I uvijek su nam svi drugi krivi.

I uvijek su oni drugi loši.

Mi protiv njih nećemo učiniti ništa.

Ali mi niti za njih nećemo učiniti ništa, da se obrate kad vide nas, velike vjernike jednoga Boga.

Nevjeran smo narod Tebi, Gospodine.

Mi čak ne znamo da vjera nisu samo riječi, naročito ne kritične riječi koje samo osuđuju druge već da je vjera intenzivan život u Nebu i da se to po našim djelima uvijek vidi, po našim dobrim i plodnim djelima. Ne po jednom činu nego po mnogim djelima.

Naš Bog Otac neprekidno radi, a Njegovi vjernici također.

No, mi učinimo jedno veliko dobro djelo i sjednemo za ostatak života u naslonjač, gubimo vrijeme, dragocjeno vrijeme za promišljanje, za dobra djela. I još mnogi tvrde da imaju svoj narod i svoju domovinu. I da su vrijedni svake slave zbog toga. Jesu, ali poslije više ne čine ništa, traže veće plaće i mirovine. Demokracija.

I kažemo da smo narod katolika. Kolektivno.

Kao da nema pravoslavaca, protestanata, LGBTQ – ovaca, novovalnih religija, budista, reikija i slično. Ne, mi smo svi katolici. Kolektivni.

Istim tonom pripovijedamo o virusu kao i o ratu i kao i o vjeroispovijesti našoj. S istim mislima, površnim mislima koje samo gledaju je li neki novinar napisao nekakav novi podatak kako bismo imali o čemu razmijeniti mišljenja.

Operi naše stope zemaljske, Isuse Kriste.

Pošalji nas u Nebo kad smo toliko slavni i hrabri, uspješni pobjednici.

U Nebu ćemo se isticati po, čemu ono, ah da, po svetosti. Zaista, bit ćemo ponizni, to znamo. Bit ćemo disciplinirani, spoznat ćemo što je bilo prije, a što je sada. Spoznat ćemo da se svijet vrti u krug. Vidjet ćemo kako veliki pomažu jedni drugima dok za malene nema ni hrane, ni maski, ni televizije. Vidjet ćemo ratove koji ne prestaju. Uznemiri nas, izbavi nas iz naših naslonjača i daruj nam svoj mir, Kriste, mir koji dolazi nakon dobro učinjenih djela od kojih je svakako i promišljanje na prvome mjestu.

Podari nam Mudrost i zdrav razum koji su najvažniji i prvi darovi Duha Svetoga. Daj da Te vidimo kako spašavaš svoj narod i kako ideš pred nama u stupu od oblaka danju i kao veliki oganj u noćima našim.

Nemoj dopustiti da nam opet netko pobije prvorođence. Budi nam Sin i premaži naše dovratnike ili naslonjače Krvlju svojom. Neka nas gane Tvoja duša koja toliko ljubi svakoga od nas, pojedinačno. Pozovi naše duhove, jednoga po jednoga, na promišljanje i čitanje. Oslobodi nas interneta i pokaži nam svoj Križ pred kojim si apostolima pokazao put u Nebo.

Tijelo Isusovo, na Oltaru posvećeno, raspori naša srca da se duhovno ujedinimo s Tobom jer jedino u Tebi možemo opstati i pojedinačno i zajedno sa svim katolicima ovoga pročišćenoga svijeta.

Posveti naše riječi i misli, naša srca i duše, naše mozgove i umove da progledamo.

Daj da Te vidimo u Muci Tvojoj ovih dana koja će nas okrijepiti za Nebo.

Svaku našu ranu sakrij među svete Rane svoje.

Vodo i Krvi Isusova koje potekoste iz srca Njegova kao izvor milosrđa za sve nas, smiluj se nama i cijelome svijetu. 09.04.2020. 18:08