Pravednost, srž Božjega misterija

Uvod

Biti opravdan obično znači postići da vlastita stvar nadjača protivnikovu, da iziđe na svjetlo vlastito pravo. Taj se susret ne mora nužno odigrati pred nekim sudom, niti protivnik ne mora biti neprijatelj. Polje je pravednosti neusporedivo šire od područja zakona pa i običaja. Svaki ljudski odnos uključuje neku vlastitu pravednost, vlastitu normu: poštovati tu normu znači, kad s nekim dođemo u dodir, svaki put primijeniti baš onu nijansu postupka koja je za nj prikladna i koja neće biti zadana samo izvana – njegovim položajem u društvu, gestama što ih on pokazuje – već i nečim dubljim: samim njegovim bićem, njegovim darovima i potrebama. Biti pravedan znači: prema svakomu naći baš onaj stav koji priliči, biti opravdan znači dokazati, u času kušnje ili spora, ne toliko svoju nedužnost koliko ispravnost svega svog ponašanja, to znači postići to da iziđe na vidjelo vlastita pravednost.

Glava I

BITI OPRAVDAN PRED BOGOM

Htjeti biti opravdan pred Bogom, htjeti imati pravo pred Njim izgleda nezamislivo; daleko od toga da bi se čovjek usudio to pokušati: on dapače strahuje da ne bi Bog sam pokrenuo takvo razračunavanje kojega bi ishod mogao biti samo koban: „Ne idi na sud sa slugom svojim jer nitko živ nije pravedan pred Tobom (Ps 143,2)”, jer: „Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine Bože, tko će opstati (Ps 130,3)?”. Mudro je priznati svoj grijeh i u tišini čekati da Bog objavi svoju pravednost: „Pravedan ćeš biti kad progovoriš (Ps 51,6)”.

U biti, nije čudno to što čovjek nije nikad pravedan pred Bogom već prije to što čovjek može pomisliti da jest pravedan, a Biblija, kako se čini, ne smatra da je to čudovišno. Iako Job zna da 'čovjek ne može imati pravo protiv Boga (Job 9,2)', da Bog „nije čovjek...” i da je nemoguće 's Njim se pravdati, ići na sud, s Njime se parničiti (Job 9,32)' – taj isti Job ne može, a da ne „pripremi parnicu”, da ne bude „u svoje pravo uvjeren (Job 13,18sl.)”. Budući da je Bog pravedan, Job se ne mora bojati tog suočavanja jer bi Bog „u protivniku vidio pravedna” i Jobova bi „parnica tad pobijedila” (Job 23,7). A Bog, iako ušutkava Joba dokazujući mu bezumnost i nepromišljenost, u dnu mu ipak ni sam ne daje krivo. Bog priznaje u Abrahamovoj vjeri gestu kojom se ovaj, iako – očito – ne postiže pred Njim nikakvo pravo, barem vjerno odaziva svemu što je Bog od njega očekivao (Post 15,6).

Prema tomu, Stari zavjet prikazuje čovjekovo opravdanje pred Bogom u isti mah kao neostvarivo očekivanje i kao stanje za koje je čovjek stvoren. Bog je pravedan: to znači da On nikada nema krivo i da se nitko s Njim ne može sporiti, ali znajući iz kakve nas je gline umijesio i za kakvo nas je zajedništvo stvorio, upravo zbog svoje pravednosti i ljubavi prema svomu stvoru, Bog se ne odriče učiniti ga sposobnim da pred Njim bude baš ono što i mora biti, to jest pravedan čovjek.

Glava II

OPRAVDANI U ISUSU KRISTU

1. Nemoć Zakona

Ono što Stari zavjet daje možda naslutiti, židovski legalizam u kojemu je odgojen farizej Pavao misli svakako da, ako to i ne postizava, u najmanju ruku mora za tim težiti: budući da je Zakon izraz Božje volje i čovjeku dohvatljiv (usp. Pnz 30,11 – zapravo nadohvat njegova razuma, razumljiv i lako spoznatljiv), dosta je da ga čovjek cjelovito opslužuje pa da može stati pred Boga i biti opravdan. Zabluda farizeja nije u tom pričinu da se s Bogom može razgovarati iz stanja pravednosti, kao što bi doista i trebalo; njegova je zabluda u tome što se vara kad misli da to može postići vlastitim silama, kad iz sama sebe hoće izvabiti stav koji dosiže Boga i koji Bog od nas očekuje. Ta bitna izopačenost srca koja misli da ima pravo 'hvalisati se pred Bogom' (Rim 3,27) dovodi do one temeljne zablude u tumačenju Saveza, tumačenju koje Zakon rastavlja od obećanja, koje u Zakonu gleda sredstvo opravdanja pred Bogom, a zaboravlja da i sama ta vjernost može biti samo Božje djelo, ispunjenje Božje Riječi.

2. Isus Krist

Ali Isus Krist je doista bio „Pravednik”(Dj 3,14), On je pred Bogom bio upravo ono što je Bog očekivao – Sluga koji se najzad mogao svidjeti Ocu, on je znao do kraja 'ispuniti svaku pravednost' i umro je da Bog bude proslavljen, to jest da se pokaže svijetu u svoj svojoj veličini i zaslužnosti, dostojan svih žrtava i kadar da bude ljubljen iznad svega (Iv 14,30). U toj smrti, koja je izgledala kao smrt odbačenika, Isus je u stvari postigao svoje opravdanje, Bog Mu je priznao djelo što ga je izvršio (Iv 16,10), a to je obznanio uskrisivši Isusa i davši Mu puninu Duha Svetoga (1 Tim 3,16).

3. Milost

Ali Isus Krist je uskrsnuo radi našega opravdanja. Što Zakon nije mogao učiniti, što je, naprotiv, pokazivao kao sasvim isključeno, to nam je Božja milost darovala u Kristovu otkupljenju (Rim3,23sl.). Taj dar nije neko jednostavno „kao da”, neko spuštanje kojim bi Bog, videći da je Njegov jedinorođeni Sin potpuno opravdan pred Njim, pristao da nas smatra kao opravdanima - zbog naših veza s Njime. Pavao ne bi bio upotrijebio riječ 'opravdanje' da je po srijedi puko pomilovanje i podmirenje; ta riječ, naprotiv, znači priznanje osporenog prava, potvrdu ispravnosti zauzetoga stava. Pavao gestu kojom nas Bog opravdava ne bi bio pripisao Božjoj pravednosti već samo Božjem milosrđu. A u stvari je Bog htio u Kristu „učiniti očitom svoju pravednost... i dokazati da je pravedan i da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa (Rim 3,26):

„Objavljenje spasiteljske pravednosti Božje

Sada se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima, pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove (Rim 3,21-26)."

4. Božja djeca

Bog, naravno, očituje svoju pravednost prvenstveno prema Sinu „koji bi predan zbog naših grijeha (Rim 4,25)” i koji je svojim posluhom i svojom pravednošću zaslužio opravdanje i pravednost za mnoge. Ali to što Bog daje da Isus Krist zasluži naše naše opravdanje ne znači samo da Otac iz obzira prema Sinu pristaje postupati s nama kao s pravednima već to znači da nas Otac u Isus Kristu osposobljuje da zauzmemo baš onaj stav kojega Bog Otac od nas očekuje, da se prema Gospodinu odnosimo kako zaslužuje, da Bogu djelotvorno iskazujemo pravdu na koju ima pravo, jednom riječju: da stvarno budemo pred Bogom opravdani. Tako je Bog pravedan prema samome sebi jer ni u čemu ne umanjuje čast i slavu koje Bogu pripadaju, a pravedan je i prema stvorovima kojima iz čiste milosti – ali milosti koja ih dohvaća u njihovom najdubljem biću – daje da se nađe pravi stav prema Njemu, Gospodinu, da se drže prema Bogu kakv jest, Otac, to jest da doista budu Božja djeca (Rim 8,14-17; 1 Iv 3,1 sl.).

Glava III

OPRAVDANI PO VJERI

U tom nutarnjem preporodu kojim nas Gospodin opravdava nema magijske preobrazbe; taj se preporod doista zbiva u nama, u našim gestama i reakcijama, ali nas lišava naše navezanosti na nas same, naše vlastite slave (usp. Iv 7,18), a privezuje nas Isusu Kristu u vjeri:

„Gdje je dakle hvastanje? Isključeno je. Po kojem zakonu? Po zakonu djelâ? Ne, nego po zakonu vjere. Smatramo zaista da se čovjek opravdava vjerom bez djelâ Zakona. Ili je Bog samo Bog Židovâ? Nije li i poganâ? Da, i poganâ. Jer jedan je Bog: on će opravdati obrezane zbog vjere i neobrezane po vjeri. Obeskrepljujemo li dakle Zakon po vjeri? Nipošto! Naprotiv, Zakon utvrđujemo (Rim 3,27-31).”

Vjerovati u Isusa Krista zapravo znači priznati u Kristu Onoga koga je Otac poslao, znači prionuti uz Njegove riječi, znači sve staviti na kocku radi Kraljevstva, znači 'pristati na gubitak svega ... da bismo dobili Krista', žrtvovati vlastitu pravednost, onu koja dolazi od Zakona, da bismo primili „pravednost koja dolazi od Boga na osnovi vjere” (Fil 3,8 sl.). Vjerovati u Isusa Krista znači upoznati ljubav koju Bog ima u nama i priznati da je Bog Ljubav (1 Iv 4,16), to znači doseći srce Božjega misterija, to znači biti pravedan (Dufour, str. 778/782). 16.01.2021. 22:09

„Isus proglašuje svoje božansko poslanje

Usred blagdana uziđe Isus u Hram i stade naučavati. 15 Židovi se u čudu pitahu: »Kako ovaj znade Pisma, a nije učio?« 16 Nato im Isus odvrati:
»Moj nauk nije moj,
nego onoga koji me posla.
17 Ako tko hoće vršiti volju njegovu,
prepoznat će da li je taj nauk od Boga
ili ja sâm od sebe govorim.
18 Tko sâm od sebe govori,
svoju slavu traži,
a tko traži slavu onoga koji ga posla,
taj je istinit
i nema u njemu nepravednosti.
19 Nije li vam Mojsije dao Zakon?
Pa ipak nitko od vas ne vrši Zakona.«

(Iv 7,14-19a).”