Drvo vjerske spoznaje

UVOD

U početku Adam i Eva bijahu savršen čovjek, savršeno ljudsko biće.

Nije im ništa nedostajalo, nađoše se u Božjemu krilu, usred velika i predivna vrta u kojemu je postojalo izobilje biljnog i životinjskog svijeta.

Mogli su gospodariti svime, imali su jedno drugo i nikakve smetnje ih nisu mogle spriječiti u slobodnom i radosnom životu.

U Duhu Svetome bijahu čisti, neporočni i nevini, a to je bilo sasvim dovoljno da uživaju u životu, bez nevolja i prepreka, bez opasnosti, bez bolesti, bez ratnih stanja.

Bog Otac ih je stvorio takve, načinio ih je veoma dobrim kao najsavršenije svoje djelo. Takva je bila volja Boga, da ljudi ne budu usamljeni, nesretni već da imaju život u izobilju, a pod time se podrazumijeva da su Adam i Eva bili potpuno slobodan ljudski par, imali su gotovo neograničenu slobodu.

No, očigledno je da im nije bila potrebna vjera, odnosno religija i bogoslužje kakvo je poslije nastalo među ljudima. Njihovo poklonstvo Bogu Ocu i štovanje Boga Stvoritelja sastojalo se od jednog jednostavnog elementa, a to je posluh Bogu.

Bog je zamislio živjeti u prijateljstvu s Adamom i Evom, pokazati im sve životne divote, ali i razviti im svijest da bi mogli izraziti zahvalnost Bogu za život, prihvatiti činjenicu da mogu biti potpuno ovisni o Božjoj volji ako štuju Gospodina te da kroz takav odnos spoznaju neograničeno savršenstvo postojanja.

No, Otac naš nebeski je imao u planu prepustiti Adama i Evu njihovom prirodnom načinu života i njihovom samostalnom razvoju pa im je darovao i mogućnost da ostanu sami, bez Božje prisutnosti u njihovim srcima. Da, Bog je od početka bio toliko ponizan da je omogućio Adamu i Evi da zaborave na svoga Oca na nebesima, da Mu kažu da se odmakne i da im ne smeta. Imali su slobodnu, najslobodniju ljudsku volju. Mogli su uživati u životu i nisu morali ostarjeti ili umrijeti nikada.

Da bi Adam i Eva mogli spoznati koliko im je puno Otac darovao kad im je prepustio slobodnu volju, morao im je Gospodin ponuditi nekakvo pravo izbora, nekakvu alternativu.

Tako Bog u rajski vrt postavi Drvo spoznaje dobra i zla, a potom i Drvo života. Drvo života moralo je postojati kao mogućnost za svaki slučaj, za slučaj da Adam i Eva požele okusiti plodove spoznaje razlike između dobra i zla. Moralo je tako biti jer kako bi čovjek inače mogao postati svjestan da mu je dobro ako to nije usporedio s onim što je zlo i što nije dobro, a moguće je. Nakon što su ljudi uzeli plodove Drva spoznaje dobra i zla, mogli su spoznati da se od smrti mogu spasiti pomoću plodova s Drva života. No, postojala je mogućnost da će ljudi postati manje savršeni u spoznaji zla te da će tada pokušati ovjekovječiti svoju zlu narav plodovima s Drva života.

Da se ne bi dogodila kataklizma, da se ne bi ljudi uvalili u svoju vlastitu propast, Bog Otac je već u samom početku dao jednu jedinu zapovijed ljudima: s Drva spoznaje dobra i zla ne smiju se uzeti plodovi kako čovjek ne bi postao smrtnik jer nepoštivanje Božje zapovijedi je grijeh čija posljedica jest zlo, nevolja, bolest, ratovi, starenje, umiranje.

Budući da su ljudi prekršili tu jednu jedinu zapovijed i uzeli plodove s Drva spoznaje dobra i zla, Bog nije imao izbora koji bi bio za dobro čovjeka, mogao je učiniti samo jedno: udaljiti ljude od Drva života kako ne bi ubrali s njega plodove i kao nesretni zločinci živjeli vječno.

Gospodin je imao u planu združiti ljude sa svojom božanskom naravi, pustiti ljudima mogućnost da upoznaju božansku ljubav, dobrotu iznad svake dobrote.

No, grijesi ljudi postali su mrlja usred sterilne čistoće raja.

I moralo je tako biti jer čovjek bez Boga još nije dovršen čovjek, nije čovjek u onom pravom, božanskom smislu riječi.

RADOST

Bog izabire ljude i daje im zadaće, ljudi dožive to kao svoj poziv. Ulivene kreposti se daju svima, ali je pitanje slobodne ljudske volje hoće li one djelovati svom snagom u svakom čovjeku.

Čovjek uglavnom bira između života i smrti, između manjega i većega zla. Kada primi dar i klicu vjere u jedinoga Boga, čovjek uglavnom doživljava susret s nečim nadnaravnim jer takva vjera je jedini način da čovjek svojim posluhom Bogu primi Boga u sebe. Kada se dogodi to i prirodno i natprirodno stanje, čovjek ne spoznaje odmah u prvom trenutku da i mnogi drugi ljudi dožive poziv Boga i dar vjere na takav uzbudljiv i spasonosan način. Većina ljudi koji dožive poziv izabranja od Boga ne zna što je potrebno učiniti, a mnogi dugo drže i čuvaju taj poziv u sebi, slijede ga, ali oprezno. Tko ima u blizini barem jednu sličnu osobu, taj će se toj drugoj izabranoj osobi pokušati približiti.

Rađanje vjere se događa neprekidno i u zajednici vjernika plodi i sazrijeva. Ipak, svaki čovjek je jedinstven pa je i njegov vjerski poziv jedinstven i različit od svih drugih poziva i izabranja.

Vjera uvijek želi i traži nešto više od Boga za sebe jer kad čovjek okusi tu istinsku duhovnost, sve mu drugo postaje nedovoljno, to je zahtjev ljudskosti i zahtjev čovjeka da postane čovjek u pravom smislu riječi. Tako vjernik spoznaje na svom vjerskom putovanju kroz život da je posluh Bogu jedini ključ i način za rast vjere, odnosno čovječnosti.

Čovjek prikazuje svoj posluh Bogu, na taj način uzvraća Bogu za dar vjere. U neprekidnom traženju Božje volje čovjek unizuje svoju volju i prilagođava se Bogu, ali ne gubi svoju ljudsku slobodu već spoznaje da je tek tada slobodan kada je vjeran svom vjerskom pozivu.

SVJETLO

Na svom životnom hodočašću vjernik upoznaje zajednicu izabranih i pozvanih kojoj se pridružuje na jedinstveni, realan i mističan način. Realno se nalazi u okrilju Katoličke Crkve, a mistično spoznaje svete osobe, one koje su na zemlji i one koje su u nebesima, u prvom redu, naravno, samoga Božjeg Sina, Isusa Krista. Za takvo upoznavanje i spoznaju Bog daje čovjeku vjerniku sedam sakramenata, a to su tajne i otajstva koja se pomoću obrednih riječi i obrednih radnji pridružuju čovjekovom vjerskom pozivu: sam Isus se nastanjuje u ljudskom srcu.

Vjernik brzo nauči da je njegov poziv da bude svet i da se pridruži velikoj gozbi, vječnom slavlju ljudi s Gospodinom Bogom.

Poziv na svetost je zahtjevan, težak i sladak. Gospodin Isus poučava svakog vjernika na onaj način na koji se dotični vjernik najbolje može i zna prilagođavati tom obraćenju samoga sebe, povratku u Boga i preobraženju iz zemaljskoga čovjeka u stanovnika kraljevstva nebeskog. Tako čovjek u nadnaravnim otajstvima doživljava svoju vjeru i svoj poziv kao ulazak u vječni život koji se pojavljuje u životu povremeno ili češće, to ovisi o pojedinom čovjeku i njegovoj volji, odnosno odlučnosti.

Gospodin Bog časti vjernika kojega je pozvao, hrani ga i daje mu slatko i gorko piće, spašava ga od manjih i većih nevolja dok se vjernik vrlo postepeno i manje ili više svjesno prilagođava na drugačiji život.

LJUBAV BOGA

Gospodin Isus neće na silu učiti vjernika ni na što, On podučava svojim primjerom; prepušta se vjerniku na milost i nemilost. Vjernik je svjestan da je Bog u njegovo srce došao da tu ostane zauvijek, u dobru i u zlu.

Vjernik svojom nespretnošću često ugrožava Boga. Grijesi čovjeka udaljavaju od blažene božanske volje i prisutnosti, ali najčešće se vjerniku događa da se u sakramentima ponovo nađe s Isusom koji vjernika tada dočekuje s novim poukama.

Tako vjernik zbog Boga i za Boga uči i stječe kompletan doživljaj svoga poziva, osjećajno, emotivno, spoznajno, tjelesno, duhovno i duševno. Čovjek zapravo uči od Boga što je božanska ljubav u čovjeku i kakva je ljudska ljubav prema Bogu.

A božanska ljubav je prema čovjeku ponizna kao i u početku.

Isus Krist, pravi Bog i pravi Čovjek, pretrpio je svu tjeskobu čovječanstva koje je svojim grijesima i smrću zarazilo čitav svijet, prirodu i svemir, prolio je svu krv ljudi koje je sam Grijeh naveo na sve veću propast; dopustio je da Mu bičuju tijelo i da Ga izruguju svojim zlim jezicima, da Ga okrune trnjem jer Grijeh tako pere mozgove ljudima, laže i zavodi ljude; preuzeo je na sebe svu patnju, boli i suze kad je nosio svoj križ na Brdo raspeća i otkupio je na taj način sve ljude od vječne smrti u zločinima kada je u mukama pustio da Ga ubiju.

Tako vjernik uči nositi svoj križ, križ svojega života i svojega obraćenja Bogu: u ljubavi i poniznosti. Bog je umro zato da bi svi ljudi imali drugu priliku, da bi barem posluhom Božjim riječima i zapovijedima iznova stekli svoju početnu besmrtnost.

Jer Gospodin Isus je nakon tri dana uskrsnuo od mrtvih.

Na nebo je uzašao i poslao svojim učenicima svoga Duha svetosti.

No, vjernik u promatranju Isusove Muke i Križa nalazi izobilje utjehe i nadahnuća za vjerski život i priprema svoje srce na vječno slavlje.

ZAKLJUČAK

Budući da su Bog Otac i Sin Isus Krist poslali Duha Svetoga na svoju Crkvu, istinska duhovnost se može razvijati samo u toj i takvoj vjeri koja slijedi Bibliju, Sveto pismo Starog i Novog saveza Boga s ljudima.

Tako se i uvažava prošlost, sadašnjost i budućnost jer i sveta Predaja i Tradicija ima svoj početak na zemlji u davninama.

Tako se uvažava i teološka znanost jer crkveno učiteljstvo nikada ne poriče svoje postulate nego razvija spoznaju Boga do kraja svijeta, do svršetka vremena.

U realnom obliku Katolička Crkva je velika i samostojna institucija.

U mističnom obliku Katolička Crkva je nalik Isusu Kristu jer ona je zapravo tijelo Boga koji je utemelji u srcima dvanaestorice apostola, u svom vječnom životu, u svojoj muci i u svome uskrsnuću.

Ona je ta koja začinje Krista, koja Ga njeguje i povija, koja Ga uči hodati i govoriti, koja Mu uvijek prilazi u poniznosti i iskrenosti i koja od Krista dobiva izobilje života, ljubavi, vjere i nade.

Ona nije samo ono Drvo života iz rajskoga vrta čije plodove može kušati svaki čovjek, ona je i spasonosno Drvo spoznaje ljubavi i dobra, božanske divote i milosrđa. 06.11.2021. 06:08

„Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona.”

Gal 5,22-23