Vječna liturgija

 

Sitne, guste kišne kapi

kao nježni dodiri igala,

kao malen grijeh što hlapi

jer ga Milost opozvala,

sad se susnježicom čine.

Ljubav što sam primila je Duha

rastapa sve više mi dubine,

razlijeva se kao mrva nebeskoga Kruha.

Dob je ova ljubavi za sve,

i za ljude, i za Boga;

doba sad je svete priprave,

vrijeme rata zaspaloga.

Siva su nebesa, ovaj grad,

stabilna je polutama stana

što ne pamti niti jedan pad;

svira pjesme sa svih strana.

Sad je vrijeme mlake zime

koja nije uzela još maha.

Kasna jesen joj je ime

što oduzima od moga daha.

Jer ja ne znam više

koje doba je vremenito

i kako se piše,

ono slavlje je bremenito

već godinama i dekadama.

Magla znači samo pljevu,

ona sjeća me na novog Adama

i na jednu novu Evu.

Kraljevstvo su srca mog,

liturgijska su godina i dan.

Kako živ je Kralj i Bog,

tako živim bolje nego san.

Bogu hvala za sve liječnike,

doktore od etike i znanja!

Bogu mome hvala za sve svećenike

koji vršak su zemaljska zdanja!

Za sve druge ja sam stara žetva

kao i svi mnogi siromasi.

Obilna nam bila sjetva,

same suze, glad i uzdasi.

A sada je nebo prolistalo,

krošnja to je drva gorušice;

samo nam do Krista stalo

i do praštanja za koje znaju ptice.

Brojim bezbroj punih mjesečina,

gledam trista novih pupoljaka,

Isusovih slavnih čuda i mučnina.

A tu, gore bliješti Mlada sunca zraka.

12.11.2021. 10:16