Često mi se dogodi da, nakon zatvaranja Biblije, ne mogu, a da ne gledam i dodirujem tu Knjigu kao prijatelja i živo biće.
Biblija nije bilo koja knjiga, nije samo knjiga, ona je najmudrija i najpovijesnija slika Isusa Krista, do kraja i u potpunosti ispunjena Duhom Svetim što ga otkriva i u vjerniku, čitatelju, mada čitatelj i vjernik nije možda prije bio svjestan Duha Životvorca u sebi.
Da, otkrivam Isusov Duh u sebi, ali također se nalazim pred Duhom koji je meni nasuprot.
Knjiga može izazvati emocije, veće ili teže, ljepše ili uzvišenije nego bilo koji čovjek kojeg poznajemo još od prije čitanja Biblije i čak tada kada upoznajemo ljude nakon čitanja.
Knjige to zaista mogu, ali Biblija osim toga može razgovarati s onim tko sluša Božji glas, ona nas dovodi definitivno do Krista, jednako kao i molitva, odnosno istovremeno.
Kad čita, čovjek može čuti sve što čita svojim unutarnjim sluhom. Tko čuje prispodobu ili opis nekog događaja iz Starog zavjeta, nađe se u razgovoru sa sudionicima toga događaja, a sve u Gospodinu. Tako se Bog otkriva vjernicima kroz Sveto pismo.
Knjiga o Joni, omiljena tema mnogih vjernika koja služi za kontemplaciju vjernika i Katoličke Crkve, otkriva uvijek nešto novo o Joni, proroku. Otkriva nam da čovjek, u bijegu od svoje savjesti pati i jako se muči, sve dok ne izmoli pred Gospodinom svoje vapaje, a Gospodin ga tada podsjeća da jednostavno prestane bježati od nevolja i prihvati svoj križ, onakav o kakvome mu govori njegova vlastita savjest. Kada čovjek prihvati svoje nevolje kao Božju volju za dobro toga čovjeka, muke prestaju i čovjek tako izvršava Božju volju koja nikada nije na štetu vjernika već na spas i posvećenje. To se sve događa u Crkvi, tijelu Kristovome, ali i duboko u najskrivenijim dijelovima ljudske duše koji se otvaraju kao što se otvara knjiga u kojoj sve jasno piše. Veo se podiže i otkriva dubine osobnosti ljudske pomoću kojih možemo zaploviti prema dubinama Isusa Krista.
Naravno da i događaji Izlaska neprekidno potiču vjernike na promatranje oslobađanja iz ropstva pod Mojsijevim i Aronovim vodstvom. Mojsije nije bio dobar govornik, a morao je pred faraona da se s njim pokuša nagoditi oko odlaska hebrejskoga naroda u pustinju. Bogu koji se pokazao u svjetlu gorućega grma, to nije bio ni najmanji problem. Predložio je Mojsiju da bude kao Bog prema Aronu i da Aron bude kao svećenik i prevoditelj narodu i faraonu. Poslije svega, nitko se gotovo i ne sjeti Arona koji bijaše vrlo koristan u pregovorima koje je vodio sam Gospodin s faraonom i svi se uvijek pozivaju na Mojsija koji izvede narod iz ropstva u pustinju. Značaj Mojsija bijaše velik, ali i slijepa vjernost i poslušnost Aronova pomogla je oko tih događaja, odnosno oko tumačenja svega što se događalo.
U pralikovima vidimo i susrećemo živoga Gospodina, kao što u Izlasku kao praliku velikoga krštenja Izabranoga naroda vidimo Isusovo krštenje koje nas uvijek podsjeća na naše krštenje ili na krštenje naše djece. Krštenje vjernika je oslobađanje iz ropstva svakoga, baš svakoga koji se krsti, a koristi mu i velika vjera i poslušnost prema tumačima Svetoga pisma, odnosno osluškivanje Božje volje. 25.08.2024. 17:52
No comments:
Post a Comment
just do it