OTVORENI SUTON

 

4. OTVORENI SUTON

poezija

Kazalo

Daleke veze

Potraga za našom pjesmom

Pelud

Bijela mrlja

Ne reci

Pročitajte moju pjesmu

Šator od pjene

Zalog

Za let si stvorena

Da mi Te je prostrijeti kroz dušu

Sjećaš li se tragova u pijesku

Sunčeva kotlina

Kad sam ti stihove skladala

Nova pjesma

Dugine tajne

Životna staza

Rastanak zvijezda

Svijeća u tami

Sumrak

Posljednja duša u tmini

Složenac

Zračna luka

Sitnica

Plodovi rose

Viša sila

Bolne točke

Na vrhu života

Posebne noći

Proljetna ruta

Slapovi tuge

Pozdravi

Otvoreni suton

32

Daleke veze

Opet sanjam, sanjam daleke veze,

krajeve bez povratka,

mjesta gdje se lome breze

i gdje pijem, daha kratka.

 

Miomirisi su tamo slađi od tamjana,

tamo ja iz svijeta putujem

prema strašnom, nepoznatom, pijana,

samo zato da se otrujem

 

od onoga što me čeka iza smrti.

Tamo opasno je,

možeš se u živom blatu obrti,

a privlačno, slasno je.

 

Sanjala sam da odlazim, a ne umirem.

Bilo je to nelagodno, neznano stanje.

Sjećalo me da ovamo iz praha uvirem,

da me čeka tjeskobe pranje

 

i da sasvim sama ostajem

negdje gdje sam zapela u letu.

Sav taj prostor sada dajem

za jednu običnu riječ u stihopletu

 

ili bilo što drugo i konkretno,

za življenje života najobičnijega,

za bježanje od samoće nespretno

ili od bilo čega tomu sličnijega.

 

Ipak, sve bih dala samo da mognem

opet putovati istim onim krajevima,

obećanje veliko da smognem

da ću boriti se zmajevima

 

i preživjeti.

Možda mrtva ostati

i posivjeti,

a pred tebe stati.

 

Bila sam u zemlji zvjerskoj;

sanjala sam da sam sasvim sama

u ljepoti i blizini nebeskoj,

negdje gdje mi bez tebe je uvijek tama.

03.05.2014. 17:17

Potraga za našom pjesmom

Pjesmom ću ti prići kao spas vremena

koja izgubljeno lutaju po čistilištu,

u kojima ostali su traci kršćanskoga sjemena

što mi ga ti preda da mi pjesme Boga ištu,

da mi Majku našu nestalno dozivaju,

da po kaldrmama lome stope i da lome koplja

dok svi tvoji dari daleko od mene plivaju,

da me slože kao što se složi hrpa mnoštva snoplja

izgubljenih dana i uspjelih pjesama, posinstava

što zbog tebe navikla sam ja naviješati i propovijedati,

a sve zato što sam porođena kao lijepa strava,

kao stravična ljepota koja ne zna zapovijedati

vlastitom životu da se bilo kamo i što prije makne

ili srcu vlastitome da potraži zaklon mrtve grude

prije nego što ga ova čežnja i potraga sveg smakne

ili makar prekasno da odomaći one divlje sprude,

koji postojaše onog dana što se uporno i kobno vraća

u sve moje svagdašnjice, u sva moja prenočišta,

da ti opet lađu tvoju razbijenom pjenom staklenom ispraća

od šampanjca i od porinuća, od sveg čišća

jer su još za tih vremena bili rastanci svi savršeni,

a ne, kao oni poslije, nejasni, magloviti,

a, osim toga, nikad niti jedni nisu bili završeni,

nisu nikad bili, kao ovaj sada, tako vjekoviti.

Jesmo li zaslužili to, da li ja sam tome dostojna

da te uzaludno tjeram iz svih svojih misli večerima,

je li vrijedno toga da tu plodim kao smokva osojna,

da se dičim sa svim svojim bremenitim šekelima

srebra, zlata, meda, ulja i maslina, i pšenice

koji će poslužiti prije ili kasnije bar nebeskim pticama,

i kojima ću pogostiti, ponuditi zaklon ove sjenice

jer ja nikad ne znam dolaziš li to sa sivim grlicama

ili kao car u pratnji sve svoje ekipe i presjajne svite,

a možda i kao slavni konjanik i crni vitez, ili bijeli,

da me zaobiđeš il' mi blagosloviš oči, pokraj stupa skrite

da te ne gledaju kao žeravu od sunca što se dijeli

naokolo tako bezočno i nadasve bezobrazno darovito.

A nije me toliko briga za sve nas da bih zdvajala,

ali vidim da je ovo što se događa znakovito

kao zaljubljenost svih leptira što bi vječno trajala.

‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017. 00:15:21

Pelud

U sjaju cvjetova sjajnih, cvjetova bajnih

bezbroj malih života spava, života se budi.

Plodovi kajanja svijeta i pjesama pokajnih,

mnoštvo zrnaca peludnih pod nebom ludi.

Nošena pozivom koji s nebesa dolazi cvijeću,

pelud se diže i raste joj moć u lebdenju.

Na vjetru kao magnetne silnice zrna polijeću

po svojem nazivu i svojoj snazi u letenju.

To zora stiže, to dolazi novi dan za rađanje

i nova nada za egzistenciju umornih pčela

na livadi plodnoj, radioaktivno pogađanje

najdražih cvjetova, biranje pića, kušanje jela.

Zar ne vidiš, ranjeni vođo ratnih razaranja,

da si pao u polje za poginule, da si tu zagazio bos,

grlom se bacio na mrtve njive svojega haranja,

da ti je od peludi požutio tvoj razbijeni nos

kao da krvariš zelenkastim iritirajućim prahom

što se rasprostire kao fluorescentna bomba

jer Nebo te šalje da svakim svojim udahom

još više izrasteš poput nabujala tromba?

Zrakasto šire se pore cvjetnih latica

kao simbolična utroba nove, najnovije ere

gdje sakuplja se ono što treba jedna pčela-matica,

velika majka bogate raznobojne žardinijere.

Tako je sada, tako je oduvijek moralo biti,

premnoge mračne polucije rađaju tuđe potomstvo

što ga određuje Bog da mogle bi pčele nektara piti

jer one su, smjerne, oduvijek činile poklonstvo.

Tamo gdje pčele zuje, tamo gdje plodi se lat,

Providnost pravilnim crtama piše

i stvara na novoj zemlji raj, a ne rat.

Sa zelenog neba padaju nove zvjezdane kiše.

‎nedjelja, ‎4. ‎lipnja ‎2017. 23:29:14

Bijela mrlja

Sjaju sjaja nema, život prepun jada,

ponor koji sav se urušava.

Ni ta zemlja nije više mlada,

niti ona već ne pokušava,

nema daha, čas je krajnji njoj već dugo

pa je samo vuče nešto na brzinu,

pa je sve dotuče i tad, što bi drugo,

dah je smrti kao hladan tuš ošinu,

pa sve grabi, a kamenje se kotrlja,

stijena sva je već izlizana.

Ponor kraja nema, nebo kao bijela mrlja,

a i ruka-pomoćnica nije znana.

Tko preživi, nema snage sve to reći,

misli događa se samo rijetko, povremeno,

al' kad šuti, još je teže ponor prijeći,

pada zemlja kao rijeka razvedena,

zatrpava onog što se iza skrio

ne bi li lukavstvom svoje promaknuo

pa tad drage volje umro da bi klij'o;

kada vidi da se nije pomaknuo

i da stope klize, još mu gore.

Bože blagi, gdje si pronašao mene,

pustit ću se i povući more,

ne daj nikad više takve opomene.

Dok te ljudska ruka ne izvadi,

odgovara njemu unutarnji glas,

neće proći svjetski jadi,

neće nitko vidjet spas.

‎ponedjeljak, ‎1. ‎svibnja ‎2017. 10:15:28

Ne reci

Ne reci mi 'nikada', osim u bijegu,

u željama i prošnji, molitvama;

ne drži prokletstva na stijegu

već blagoslivljaj gdje je tama.

Ne reci mi 'uvijek' jer ne znaš ti to,

bića smo ovisnici kao loza na trsu;

mi imamo vijek i srce pokvarljivo

što sklono je piću, grijehu i mrsu.

Ne reci mi 'istina', ona je previše za te,

za tvoju meku kožu i slabu kost;

samo kad govoriš skromno svoj 'da' i 'ne',

od tebe nastat će umjetnost.

Ne reci mi 'ljubim' kad se ne klanjaš

Najvišem Biću, jednom i jedinom,

jer ti preda mnom samo o sebi sanjaš,

ja sam ti orah, praznina i slom.

Ljubav je za Boga, Njegova osveta

za sve što imaš i sve što jesi;

Njegovo je sunce i kiša sveta

za svakoga stvora, što god da ga resi.

‎nedjelja, ‎27. ‎kolovoza ‎2017. 12:13:54

Pročitajte moju pjesmu

Pročitajte moju pjesmu iznad mramora,

iznad groba i kamena crna,

sred tišine zlatne bez žamora,

na toj zemlji bez i jednog trna.

Ne puštajte nikakve golubice mira

jer ja krećem u velike bitke,

ja sad idem gdje ni anđeo ne svira,

gdje se ne pjevaju pjesme pitke.

Ne dirajte moje vrapce i lastavice,

s njima ja sad sklapam savez

da mi cvrkuću i kliču kao vjesnice,

da im ja raskinem taj nebeski kavez.

Plačite malo i ne žurite za mnom

jer se meni ne ide na obale meke,

jer ja neću čekat' u prostoru tamnom

da me netko zove prijeći preko rijeke

jer kakve koristi čak i da se vratim

i kakva li razloga da nekamo odem

kad je dobro ovdje gdje nikad ne patim,

gdje me nitko nije želio, ni pozvao da dođem?

Ne zamarajte se formalnostima,

pjesničke su duše uvijek doma,

ma gdje da su sastale se s kostima,

rođene odavno kao trag od svjetlosnoga loma.

Pročitajte moju pjesmu da vas čuje Bog,

da svi saznaju za moju ljubav i za mene,

da svi vide tragove života mog

što se krije iza kaosa i rajske sjene.

‎petak, ‎6. ‎listopada ‎2017. 11:00:20

Šator od pjene

Žal, taj tužni žal

i ta lađa koja pluta,

koju nosi maestral,

i ta duša koja luta,

sve to boli kao slutnja

neke nove tragedije,

a prati je šutnja

i nesnosne legije.

Puk, taj dragi puk

što ga hvata nevrijeme

i anđela zlatni luk

kao teško breme,

sve to gori od ljepote,

do dubina plače,

teške li grehote,

a prilike samo tlače.

Vino, slatko-gorko vino

od života i od voća,

i mučanje grubo i fino

što se u tišini toća,

sve se vrti od mučnine,

svijet će naopačke,

i padaju do dubine

zjene mokre i nejačke.

I lovi se duhana,

poezija se piše

kao pjena nesputana

koja se na valu njiše.

‎srijeda, ‎13. ‎rujna ‎2017.

23:11:09

Zalog

Pjevajući putujem u sutra

dok me sva ljepota tuge rasplamsava

poput mrve zaostalog žara u pepelu

jer se tuga začinje duboko unutra

pa tek tada snažno se razlistava

kako bi zauzela za sebe dušu cijelu.

Tuga nije kao radost, malo plića,

tugi potrebno je dati velike strasti,

čak u miru istinite sreće ona živi,

u njedrima nekim poput pokisloga ptića

kojega se čuva jer bi rado iz njedara pasti;

tuga brani svoje razloge na toj plodnoj njivi.

A za radost ne treba mi snaga

kao što za tužnih noći znam za sretan kraj;

radost nikada ne može dulje potrajati,

nije stalna, nije srcu prirasla i draga

i ne vodi dušu tako izvjesno u raj.

Radosti se čovjek uvijek želi pokajati

jer u duši možda nesvjesno se nada iskupljenju.

I da nije tako duboka i bolna,

tuga ne bi bila važna kao zalog i zasluga sreće,

ne bi pružala sigurnost u trpljenju.

Zato tuga mi je lijepa, tako jasna, zorna,

ona nikada me prevariti neće.

‎utorak, ‎7. ‎studenog ‎2017. 19:54:12

Za let si stvorena

Šaljem te odavde prema zasjedama,

poslala sam pratnju, mnoštvo ptica

i spremila ti poputbinu.

Već odavno sam te natrpala besjedama,

još pokazala ti život sa stotinu lica

i opisala ti svu puninu,

 

znam da znaš to još od malih nogu.

Iako su zvali mnogi, i blagostanje

pa sve lude zemlje velikoga mira,

nisi htjela čuti, okrenula se Bogu.

Sad već možeš skupljati imanje

koje nitko jasno ne vidi, ne dira.

 

U tim zasjedama najteža je borba

kada duša ne zna i kada oklijeva.

Veliki je ispit tući se sa sobom.

Samo jedan zaziv, samo jedna molba

i na nebu pravda se prolijeva,

anđeoska zaštita je tada s tobom

 

jer Bog dobro čuva ono što je stekao,

svaku zeru srca, svaki poklon mali

i te sretne duše prati legijama.

Sve to drži Gospod što je jednom rekao,

a sve ono što su ljudi tebi dali,

Njegovo je po svim regijama.

 

Sad te puštam, dušo, stvorena za let,

neka bude tvoje vrijeme meni nepoznato,

ali bit će radost otkrivati toga,

zajedno sa svakim tko se nađe svet.

Ljubi bližnje koji znaju da je nebo zlato

i sve ljude ljubi kao svoga Boga.

11.07.2016. 22:51

Da mi Te je prostrijeti kroz dušu

Mislio je da ću reći "Zbogom"

našem prijateljstvu, našoj nadi

kojima sam opijena kao drogom.

Ti me, Nebo, sad ukradi

da me Te je nosit' u zjenama sjajnim,

da mi Te kroz dušu prostrijet'

istom nadom s onim žarom trajnim

kojim nosim svoju kostrijet.

Da mi je sad reći sve,

u Tvom praštanju još tugom zanositi

svakom notom ove krasne sne

pa da mi je slavljem zarositi.

Mislio je da ću proći pokraj njega

kao tihi lahor, kao tren,

kao pokraj lanjskog snijega,

kao uzdrhtala, blijeda sjen'.

Ti mi, Nebo, podaj tu širinu

jer ja drugo nemam, samo žuđ

da doživim srcem Ti mirinu

radi koje dragi uvijek mi je tuđ

pa da i ja opet mognem zaploviti

u toj lađi koja nema kraj,

da me mogneš dragim zakloniti

pa da gledam očiju mu sjaj.

Tada on bi mene prepoznao

kao pričesnicu Tvoju, kao svoju dragu

i moj život tad bi stao

na tom osunčanom i Nebeskom pragu.

‎subota, ‎9. ‎prosinca ‎2017. 15:23:36

Sjećaš li se tragova u pijesku

Sjećaš li se onog pješčanog traga

koji me je doveo do Stijene od kristala

što još uvijek mami svakog vraga

i uz koji ja sam tada zanesena pristala?

Ti si bio onaj čije pratila sam stope

i koji je ostavljao svjetlucave kamenčiće.

Sjećaš li se kako klecala sam da me ne poklope

zmajevi i dusi u tom valu što mi dira žiće,

odnoseći vrijedne stvari za sobom na pučinu?

Evo, vruće ljeto stiglo je na sprude,

već sam iskusna u svome svetom činu,

a svud oko mene razni dusi blude

dok prebirem koji kristal unijet ću na Stijenu.

Vjetar prosipa po meni izobilje nadahnuća

što ga prinosim na dar u svome plijenu,

a tada pošaljem mnoštvo pozdrava u bespuća.

Sjećaš li se svjetlucavih tragova u pijesku?

Ja sam sve to izgazila i sve vjetar briše,

ali nisam sasvim sama u tom tijesku

gdje po koja sveta duša pokraj mene diše.

Eto, naišla sam na usamljene tragače,

teško ih je prepoznati kad svi k Stijeni hrle,

ali rijetki klecaju dok još mnogi vrazi tlače

i dok svi se međusobno miluju i grle.

Nemam koga milovati, samo kakvo zrnce,

laštim svaki kamen koji nalikuje onom

što mi uzrokuje one određene trnce

i koji se tada sjaji onim određenim tonom.

Znam da ne možeš u pijesku zadržati trag,

čak i vjetar prebire i nosi raznoliko zrnje

ma koliko bio tih i nježan, prejak ili blag,

a i svaki kristal peče kao grubo trnje.

Svaki život dalje ide, svaki trag se troši,

samo Stijena seže do najvećih visina.

Sve izgleda da u mekom lahoru te pustoši

ima nekih tragova što dođu iz daljina.

‎ponedjeljak, ‎26. ‎lipnja ‎2017. 04:21:19

Sunčeva kotlina

Nad visovima tamnim sunce prosijava,

oblaci se mekušasti anđelima čine

koji bajnu djevu postojano prate

na tom najvišemu vrhu što se osiljava

jer baš njemu zraka najtoplija sine,

jer baš tamo anđeli se uvijek vrate

pa se možda pita ovo nebo strasno

nije li ta djeva neka anđelica-žena

koja smjerno svoje djeveruše zove

da načine novo jutro krasno

i da pojavi se nova zora, osnažena

kao što su čvrste stijene ove.

Okupljeni oblaci kao da su zastali

u vremenu i mjestu, i u stavu

kojim počast odaje se samo velikome Bogu

u zahvalnosti zbog toga što su nastali

baš u času kad se san pretvorio u javu,

kad se djeva našla u tom nebeskome logu.

Zna se, čitav svijet to sada čuje, zna

da je uspela se pozivom svih vrhova,

posljednji se put oprašta od svih dana

kao da je nekom novošću zaručena,

kao da je našla miris svježih vrtova,

kao da je ona sama postala ta zora rana.

Kome li je osvanula, kome li okrenula je lice,

da li zove, da li gleda tajnu, sasvim čistu

koja rosnim kapima htjela bi umivati

ove oblake i nebo, život, zemlju, ptice?

Da li zov je doveo je samom Bogu Kristu

jer ona sad više ne želi usnivati?

Da li dozvala je sunčeva toplina,

je li saznala pred svima ovu tajnu prva

da je danas suncem zrake usmjerio

onaj Sveti Duh od planina i kotlina

baš posebno, baš tamo gdje se oblak surva

da bi anđele sve, djeveruše uvjerio

da se svi okupe novom danu što se rađa

jer je bilo malo znakova o tome?

Saznala je dok je milovala tmina,

nitko nije mogao naslutiti da je zora mlađa

i da ruku nije dala bilo kome

već je predala se ljubavi kotlinskoga sina.

‎petak, ‎9. ‎lipnja ‎2017. 02:51:18

Kad sam ti stihove skladala

Kad sam ti stihove skladala,

nebo je sjajilo u tvome oku,

zvijezda za zvijezdom je padala,

pčele se kupale mednome soku;

svaki je dan proljeće bilo,

svaki je bio Božićno slavlje,

a ptičje je nebesko gnijezdo svilo

tik do grmlja i duplje lavlje.

Kad si me učio životnom toku,

zemlja se potresom otvarala;

znala sam sve u najkraćem roku,

prošlost se moja sva otparala.

Bilo je nas u vijeke vjekova

i ništa mi rastanak sad ne vrijedi.

Godine idu, puno je tijekova,

ali i dalje skladam do posljednje sijedi.

‎srijeda, ‎28. ‎veljače ‎2018. 16:42:01

Dugine tajne

Duga nad usnulim gradom

kao most u daljini, kao nada

diči se svojim lukom i padom

iz noći tamo gdje noć je još mlada.

Nije odavde već poput tuđinca

leluja, treperi i nebom luta.

Kao da nebo traži si posinca

koji odlazi tamo gdje riječ je kruta.

Da ga utješi, da mu se preda

kao što se predaje neko pismo,

prepuno ljubavi, mira i reda.

Stiglo je doba plodno i kišno.

Poslije dolazi sunce svijetlo,

toplo i žarko, s puno svježine,

zrelo i proljetno, jako i sjetno

na one davne dane tišine.

I dugine boje sasvim su sjajne,

crvene, žute, plamene, bijele

što nose u sebi dugine tajne,

boje mora, neba i zemlje cijele.

Ljepota života, sve božanske doli

kreću na ljude otopiti led,

ugrijati vene, odmaknuti boli,

predati djeci mlijeko i med.

Vodilja zvijezda u noći svakoj

kraj prekrasne duge tiho sja

da nas poveže u duši lakoj

i da se sretnemo ti i ja.

‎petak, ‎9. ‎ožujka ‎2018. 05:31:40

Nova pjesma

Mogla bih sada usnuti,

najtišom tajnom stihovlje zvati

i prostirkom šušnuti;

pjevam li noćas, da mi je znati.

Iznenadne pahulje zatoplile

ono malo okna zatvorena

pa se pjesme tamom slile;

gdje je rima, je li rasporena,

ne znam. Spustilo se sjeme

na postelju od svježa nadahnuća,

i juri propušteno vrijeme,

i sijeva zadnja nada, vruća,

prepuna od ploda, bremenita.

Prolazi kraj nekog znanca,

tako bezvoljna, vremenita,

uzaludno traži barem jednog stranca

kako bi se malo pohvalila.

Odvela je slova svoja u tišinu

pa je ognjište zapalila

da se skloni u tu tminu.

Odavno već ne bijahu tako prazne

priče koje duša priča;

mnoštvo riječi, a teme sve razne.

Sve je poput običnoga kiča.

Samo jednostavna potreba

da se mirom sad odmara

i prazninom sve do neba;

da se opet stvara, stvara.

četvrtak, 08.02.2018. 00:55

Životna staza

Dok se golubovi obrušavaju

niz okno pa sve do trave,

pogled moj prati životnu stazu.

Na njoj se mladi ptići okušavaju

kako bi postigli visine prave;

ledi se vjetar na mome obrazu.

Iz jedne tišine u tišinu drugu

odlaze pozdravi duše prema svodu,

a čestica vraća se k meni;

vrane grakčući presijecaju prugu

koja me vodi daleko k rodu;

krošnja se trešnje već zeleni.

Uskoro cvjetovi bit će bijeli,

čitavu zemlju prekrit će lati

i zvijezde će sjajne rasvijetliti put;

u daljinama netko se možda veseli,

u daljinama netko možda pati,

a tu, pokraj mene, samuje ćut.

‎nedjelja, ‎18. ‎ožujka ‎2018. 11:55:34

Rastanak zvijezda

Zovem Boga svog i zovem svanuće,

zvjezdano me nebo radošću ispunja

k'o da čekam novog broda porinuće

makar duša moja još pomalo kunja.

Sad će se pokrenuti taj slavni brod

na kojemu neću nikad zaploviti

jer mi ne da usporeni hod

da se pustim poletom uloviti;

taj sad polet nose neka druga bića,

meni srodna, mojoj duši žar,

koja već odavno nose dva, tri brodića

da bi postali mi jednom par,

a na brodu daleko su ispred mene.

Vrijeme ih je blagoslovom ispratiti

i sa srcem koje se umanjuje i vene,

kojemu se neće nikad više vratiti.

Razbit ću pjenušac ljubavi, predanja

što ih još i dobro pamtim;

obistinilo se mnoštvo mojih sanja

i ja ovog jutra istinom još uvijek plamtim.

‎petak, ‎20. ‎travnja ‎2018. 05:28:15

Svijeća u tami

Dušom svojom tražim Te noćas

jer si mi rekao obećanja

od kojih mi srce treperi.

Pojurite, konji, u laki kas,

smiri se, dušo, u trenu čekanja

jer ono ljubav tako ne mjeri.

Ta, ljubav se mjeri silinom vjere

i povjerenja u svaku riječ

što ulijeva mir za godina sto.

Znam da ne kasni niti zere

Bog moj što čuje mi ječ,

znam da će uskoro ispuniti to.

Vrijeme je dugo života ova;

to je stoga da mognem vidjeti sve,

da mognem izrasti plodna i jaka.

Ne moram činiti čudesa nova,

ljubav se hrani s mrve nevidljive,

a plodna mi riječ ljubavi svaka.

Ljubavi snažna, života srži,

života istinska iskonski plame,

samo ću Tebi uvijek priznati sve,

sve što mi tijelo u srcu drži

kao što svijeća gori sred tame,

kao što i ja gorim poput nje.

nedjelja, 11.03.2018. 19:43

Sumrak

U sumrak lelujaju sjene,

padaju magličaste pahulje,

zvijezda se nazire iskrenje.

Sumrak je miran kao ulje.

Promjena; dan više nije dan,

noći još nije nastala tama.

U mraku je čitav stan,

ali se čuje: nebo se slama.

To je bremenita nahrupila masa

oblačnog tamnog zraka;

pada kao glas iz duboka basa,

ali je sustiže svjetlosna traka

jer grad mora se spremati

za noćne uvjete, a ne trpi noć.

Meni je draže još dana nemati,

slušati sumrak i njegovu moć

jer tako neumitno najavljuje

ono što će se dogoditi.

I moju dušu tama preplavljuje

jer u tami će se opet poroditi.

Moram poći, dosta je snova,

došlo je vrijeme, stigao čas.

Neće me, neće zemlja ova,

traži me Ljubav poradi nas.

Još samo danas čekat ću tiho,

noćas u ponoć spremna sam ja;

neka me nosi noćni vihor,

neka se moja budućnost tka.

utorak, 20.03.2018. 18:31

Posljednja duša u tmini

Prazne noći, večeri kasne

kad molitva se čuje bez glasa

i kad nema slike jasne

kao da neće biti spasa

iz toga ponavljanja sumorna

samo jednog pitanja bez riječi

od kojega duša je umorna

i koje nikada ne liječi

već samo dušu bijednom čini;

prazne noći, bez dostojanstva

u onoj dobro poznatoj veličini

u kojoj su inače sva prostranstva,

molite za me, za buđenje moje,

mjesto mene, noći, riječ odnesite

gdje anđeli Božji pripravni stoje,

i moju tugu i grijeh odriješite,

samo da ne bude neplodno sve;

da se barem jedamput osvrnem

na plodove beskrajne i prelijepe

i da si svetinje ne oskvrnem.

Prazne večeri, kasne i nove,

donesite odgovor neba za mene

da prestanu grube blokade ove

jer nadahnuće to nema cijene

kada ga Duh milostivo udijeli.

Meni, posljednjoj duši u tmini,

neka se svaki stih osmjeli,

neka se prostire u toj širini.

petak, 23.03.2018. 23:33

Složenac

Poezija mi sami su složenci i složenice,

sklepancija od stiha, rime, nadahnuća

što ga lako kosim na kraju rečenice;

svijeća vrišti, gasne duša moja vapijuća.

Volim reći ništa nije novo,

sve su životne reprize i vrtnja u krugu

pa mi tad pristigne Josipovo, Ivanovo

kao da mi govore da živim tugu.

Evo, radim, trudim se do maksimale,

prizivam u sjećanje sve pjesničke epohe,

istražujem, izviđam sve do radikale,

pronalazim različite sakrivene toke.

Sve se pretvara u zabavu, dobar hobby,

poučno i slatko, bezazlena igra riječi,

ali nije niti malo slično mojoj kobi:

gdje me rima vuče, nadahnuće spriječi

svaku neozbiljnost što duhovitost nije.

Za riječ, vele, čovjeka se drži,

za rogove vola, kako medijaštvo brije,

a za mene zna se, riječ me samo prži

jer bez govora i zapisa se ne zna

što bi bila misao, a što osjećaj il' slutnja.

Riječ nam spona, riječ je kopča vezna

jer osobnost u reali nije smutnja.

Naš Bog je Riječ, Riječ je Bog,

ovdje nema zbora o nekakvoj šali,

koji nam kulturu daje, i svaki slog

kako bismo zaista komunicirali.

‎nedjelja, ‎22. ‎travnja ‎2018. 18:28:11

Zračna luka

Mole se putnici da ne gledaju

i ne prodaju zjake na putu svom

već neka prtljagu predaju

i mirno odšeću u novi dom.

Sirotinja leži, sirotinja spava;

prazni šeširi, obrnute kape

očekuju novčić iz neba plava

i poput ustiju gladnih zjape.

Nikada neće prosjaci krenuti

tamo gdje plove nebeski strojevi,

plavetnilom će se odjenuti

dok prolaze kraj njih samo brojevi.

Odlazim tiho dok jutro se budi;

narode, pa ja niti imena nemam.

Po meni gaze zvijezde i ljudi,

u slabosti svojoj na pola drijemam.

Nekome za konjak, nekom za kruh

kovanica pade, na rosi se sjaji.

Prinosim darove za svoj duh,

a nebo me diže, nebo me taji.

‎utorak, ‎20. ‎ožujka ‎2018. 08:14:48

Sitnica

Dozvat ću najskrivenija sjećanja,

da te bude, da ti tiho šapnu

da su živi naši dani susretanja

i da često iz ta mora uspomena kapnu

poput kiše il' oluje oceana.

Uvijek se pojavi neka sitnica,

izišla iz naših davnih dana

kao znatiželjna mlada ptica,

o kojoj ti nisam rekla sve.

Znaš li da se ljubav ne zna sakriti

jer su mnogi otkucaji srca dio nje

i da o njoj srce često mora snatriti

kako bi se održalo kao čilo?

Tad iz njega proizlaze munje

koje imaju taj ritam, nose bilo;

tada srce širi miris poput dunje.

‎Veliki petak, ‎30. ‎ožujka ‎2018. 02:11:23

Plodovi rose

Na kraju dana svjetlosti se gase,

svjetlosti se stišaju, uminu

i sve što je bilo romantikom ukrase,

odraze se na sjećanje, na tminu.

Pri kraju života drugačije se gleda

na sve što je svijetlilo u tami;

i svjetlo ostaje dok tama je blijeda,

ona služi samo da svjetlost urami.

Na kraju poznanstva ostaje toplina,

mada je često gorko se rastati,

ali čemu služi ta kratka gorčina

kad sjećanja draga od nje će nastati.

Na kraju svijeta plodovi su vječni,

oni uvijek svijetle i toplinu nose.

Kraj je uvijek kao završetak riječni,

u nedogled ide što je nastalo od rose.

‎Uskrs, nedjelja, ‎1. ‎travnja ‎2018. 23:08:25

Viša sila

Letovi su mnogi prema jugu,

još su češći ovih dana

kao bjegovi na sjever.

Kada vidiš jato ptica kao dugu

jer formacija im razvrstana,

ti si zemnik, samo djever

koji pogledima, uzdasima prati

savršeni timski letni rad.

Nema boljeg doživljaja

nego kad se lastavica vrati

iza koje leti čisti sklad,

malo jato što se zbraja

pa se onda oko njega svije

suputničkih jata velika množina

koja nebo ti zacrni.

Bezbroj ptica u jednu se slije,

to je zajedništvo i jednina,

to su velike cjeline zrni.

Nećeš stići uhvatiti kamerama

što sve znaju svi ti nježni stvori

činiti u svojim varijacijama.

Ogromno se jato sad prelama

da se na tu tvoju tehniku obori

svim akceleracijama.

Jedna lasta ipak čini proljeće

jer ta jedna nikad nije sama

već je u njoj cijela eskadrila,

ali samo jedna k tebi slijeće

kao izvidnica zemnih tama

u koje se viša sila skrila.

‎utorak, ‎10. ‎travnja ‎2018. 20:02:06

Bolne točke

Staze prođoše poput vidika

što kraj mene jure sve većom brzinom

i, kao neka zastarjela slika,

neke su scene prisne blizinom.

Negdje tu, oko srca, zatitraše niti

na mjestima onim gdje tužna sam bila

i mislila olako da može se skriti.

U kratkom životu samo sam snila.

A život je dug, prepun je staza

gdje nekad boli, a nekad i ne.

Ako naiđe češće bar mala oaza,

srcu se šapće da zaboravi sve.

No, ožiljci ostaju, bolni na dodir,

od duga života čine kratak film

u kojemu čovjek sretan hodi,

nada se sreći, ljubi se s voljenim,

zapostavlja uništene točke života;

ali takav život nikad ne zaboravlja

koliko mu propalo svakih divota

i zbog njih često u bol uplovljava.

‎utorak, ‎17. ‎travnja ‎2018. 18:01:28

Na vrhu života

Prolila sam tintu po sjećanjima,

samo teške uspomene probile su van

poput slijepe ceste u susretanjima,

a na izmaku je bio dan.

Samotna je glazba svirala po svome,

ptice su žvrgoljile u parku,

radosne zbog sunca i pomalo trome,

gledajući kuglu zalazeću, žarku.

Tuga me je obuzela, tuga samotnjaka

koji ispred sebe više nema smisao

i vrluda izgubljeno poput pustinjaka

koji sva je svoja platna već narisao

pa se malo neobično i životu čudi:

čas ga je na pretek pa ga nema dosta.

Kad bi samo znali svi ti nepoželjni ljudi

prihvatiti nekoga kao dragog gosta.

Vila mi je iz dubina srušila koncepciju,

utječem se anđelima i duhovnim bićima;

što da radim dok me zrake sunca griju

i kad osjećam se dobrodošla samo ovim ptićima?

Letjeti ne mogu, niti plesati časno

jer je vrh života, jer mi umor ne da.

Ništa drugo se ne događa ovako kasno,

samo čekam sunce da na zapadu se preda.

Duhovna me bića pitaju za zdravlje:

zar ja ne znam kakva nagrada me čeka,

zar ne vidim i ne čujem to nebesko slavlje

pokraj takvog mira tu, na vrhu svoga vijeka?

‎srijeda, ‎11. ‎travnja ‎2018. 18:04:00

Posebne noći

Kad noć zavlači,

a miruju sjene

i duša se mlači,

i divljaju vene,

tada je noć

prepuna slutnje,

a slabi joj moć.

U trenu šutnje

što se oduži

i postaje beskraj,

vrijeme mi služi

i dobiva sjaj.

Kad rano se budim

dok zvijezde drhture,

ni tamu ne kudim,

ni kazaljke ure,

a posebna tema

dolazi sporo

kao lagana trema

i šuštanje oporo.

Sjećanje kapne

na dane one,

tišina šapne,

sjene se sklone;

pred očima duše

lelujaju scene,

noći se sruše

kao stijene

i prođe rok,

već svitanje čeka,

javlja se srok

i pljušti jeka.

‎četvrtak, ‎

12. ‎travnja ‎2018.

03:45:46

Proljetna ruta

Proljetos započela sam slavlje,

moj me život kasnoj dobi šalje.

I padaju snjegovi, propada zdravlje,

ali se ploviti mora još dalje

jer vratiti se, to nitko ne umije.

Druga obala dolazi sve bliže,

more ju pjenom vala mije,

more me baca i oluje niže.

Tražim svoju savjest, moj kompas,

jedinstvenu rutu na putu tom

da postane plovidba moj jedini spas,

da otkrijem mjesto što ne zna za grom.

Ta ruta će se mojim imenom znati;

oceani su golemi i nude sve,

svatko se može jedinstvenim zvati.

Sred strašne oluje sam otkrila proljeće.

To je put kojime putuju djeca,

ona što su se otela zemlji iz krila,

neželjena su, a svatko za njima jeca.

Njihova brazda je sjajna kao svila.

Misle mornari da to je klopka

i nitko ispravan kompas nema;

svakog putnika tu nešto kopka,

a svatko se podalje od toga sprema.

Kada sam krenula proljetnom rutom,

oluje su strašne navaljivale,

ali ni jednom nisam pokisla skutom,

kiše su okolo mene plivale.

Djeca se smijala kao u raju,

igre su njihove ozbiljne strašno.

Privest ću rutu svoga puta kraju,

srasla sam s proljećem nježno i strasno.

ponedjeljak, 19.02.2018. 08:49

Slapovi tuge

Kako su buđenja oblačna,

kako je svijetao bio san.

Kroz moja pluća mlačna

prolazi dim, i prolazi dan,

baš onakav kakve volim,

s kišom u zakutku

i sa sivim svodom golim.

Sjećam se, oblačim lutku

i dajem joj blage aspirine

da oživi malo i progovori

jer uči me samo osmijehe fine

dok vani daždi i romori

poput gorčine i tuge u duši

što lije sve jače i češće.

Reci mi, reci kad se obruši

samoća sve veća, sve žešće

mogu li nestati kapi,

može li se naručiti sušenje

od kojeg bi sahnuli slapi

ili slijedi to poznato gušenje,

ono kad u grlu stane riječ?

Zašto si, lutko, tiha

i tako blijeda kao kreč,

kao pjesma bez stiha?

Zar nisam ti dobra za priču,

niti za reći "Dobar dan";

zar nisam vidljiva niti kriču

koji se javlja u sat ovaj ran?

Zar nisam dostojna ljudi,

svih koji govoriti znaju?

Oni ne čuju govor tvoj ludi.

Ljudi ti zato lutke daju

kako bi ti srce zatvorili.

I pada kiša, i progovara

da su se svi sa mnom umorili.

I kiša mi daje slapove dara.

ponedjeljak, 19.02.2018. 08:00

Pozdravi

Pod oblak crni sunce se sklanja,

sreću je dijelilo čitav dan.

Nebo ga traži, a priroda sanja,

za njim teži hrast nerazlistan.

Vrapci mu cvrkuću da ga isprate

i upotpune proljetnu divotu.

Lastavice čekaju da se vrate

pa da se zajedno raduju životu.

Tko bih ja bila da kvarim veselje,

što bi učinila nevolja, zlo?

I dalje bi pjevale ptice sve velje,

i dalje bi nebo prekrivalo tlo,

a vijesnici proljeća bili bi tu.

Oni su tako nevidljivi, maleni

i nose najsjajniju odjeću,

i puti su njini lijepi i šareni.

Zalazi sunce nad visokim tornjem

i šalje svem svijetu posljednje zrake

dok mnogi odlaze k svijetu gornjem

i nose sa sobom pozdrave svake.

nedjelja, 11.03.2018. 17:26

Otvoreni suton

Kameni luk

posred tišine;

samo gluhi muk

i dodir svježine.

Otvorena vrata

i širi se stuba,

u smjeru nepovrata,

daleka i gruba.

Samo cvrčak cvrči

u zalazak neba;

staro deblo krči,

sunce mu ne treba.

Uskoro mi proći

kroz tišinu, prema gore;

suton pun je moći.

Niz moje bore

suze radosnice klize

jer putujem lako;

ni savjest ne grize,

a važno je jako.

Magare se spušta,

stiže do dna stube.

I obala je pusta,

galebi se ljube,

a ja gubim sluh.

Još koji časak

i ostaje moj duh

i suhe zemlje dašak.

‎15.04.‎2018. 09:14:15