Djevičanska Kraljica Majka

 

Za vrijeme svoga javnog djelovanja Isus se nikada ne prepušta mesijanskom oduševljenju mnoštva koje je jako pomiješano s ljudskim elementima i vremenitim nadama.

Jednom ipak – bilo je to prigodom svečanog ulaska u Jeruzalem – pristaje na javnu manifestaciju: nastupajući skromno, u skladu sa Zaharijinim proroštvom (Mt 21,5 i Zah 9,9), dopušta da Mu kliču kao Kralju Izraela. Ali upravo taj uspjeh ubrzat će čas Isusove muke. Najzad će, u čisto eshatološkoj perspektivi, progovoriti svojima o svojem Kraljevstvu: u trenutku kad ima početi Njegova Muka (Lk 22,29 sl.).

Isusovo kraljevanje uspostavlja se navješćivanjem Njegova evanđelja (Dj 1,8 ). Isus jest Kralj, takvim Ga obznanjuje kršćansko propovijedanje koje na Isusa primjenjuje proročka Pisma:

- Isus je Kralj pravde (Ps 45,7 i Heb 1,8);

- Isus je Kralj Svećenik iz Psalma 110,4 (Heb 7,1);

- Isusovo otajstveno kraljevanje naglašavaju evanđelisti kada govore o Njegovom djetinjstvu (Lk 1,33 i Mt 2,2);

- Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (Iv 18,36);

kršćani postaju Isusovim podanicima kad ih Bog istrgne iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga Sina u kome imaju otkupljenje (Kol 1,13).

U simboličnoj slici posljednjih vremena što je ocrtava Otkrivenje započet će preokret pohodom svih kraljeva protiv Janjeta: predavši svoju vlast Zvijeri (Otk 17,13), oni se sabiru u očekivanju velikog Dana, ali Janje će ih pobijediti jer je ono „Gospodar gospodara i Kralj kraljeva (Otk 17,19 i 19,1 te usp. Otk 1,5).”

Isusova će paruzija značiti silovito očitovanje Njegovoga kraljevskog dostojanstva, a ujedno i Božjeg kraljevanja (Otk 11,15; 2 Tim 4,1 ): prema Izaijinom proroštvu (Iz 11,4), Kralj – Sin Davidov uništit će tada Antikrista sjajem svoga dolaska (2 Sol 2,9).

Na Posljednjoj večeri Isus je obećao Dvanaestorici: „Zato ja vama dajem kraljevsku čast kao što ju je Otac moj meni dao, da jedete i pijete za mojim stolom u mome kraljevstvu te da sjedite na prijestoljima i sudite dvanaerst Izraelovih plemena (Lk 22,29 sl; usp. Otk 7,4-8.15). Dufour, str 437.

Djevica Marija je Mesijina majka.

Već praevanđelje navješćuje da je ona majka, Žena čije će potomstvo satrti glavu zmiji (Postanak 3,15).

Kasnije, u izvještajima u kojima vidimo kako Bog pobjeđuje neplodnost, pretvarajući je u plodnost, žene koje praocima rađaju potomstvo daleki su pralik Djevice – majke. Taj pojam djevičanstva natuknut je u proročanstvima o Emanuelu (Iz 7,14) i o Onoj koja ima roditi (Mih 5,2); svakako, evanđelisti su posvjedočili da se to proročanstvo ispunilo u Isus Kristu (Mt 1,23; Lk 1,35 sl). Dufour, str 525.

Važna uloga što je Isusova Majka ima u kršćanskoj predaji ocrtana je u pisamskoj objavi. Ako su Dvanaestorica usredotočila svoje zanimanje na Isusovu službu, od Njegova krštenja pa do Uskrsa, razlog je tome što su oni mogli govoriti samo samo o događajima u kojima su sudjelovali i što su morali odgovoriti najhitnijim zahtjevima svoga poslanja. Normalno je što se izvještaji o Isusovom djetinjstvu javljaju tek potom; Marko ne zna za njih i zadovoljava se time da dvaput spomene Isusovu majku. Matej ih donosi, ali usredotočuje se na Josipa, Davidova potomka koji prima nebeske poruke i koji Djevičinu Sinu daje ime Isus. Marija u punom svjetlu nastupa kod Luke; ona ima prvenstvenu ulogu u počecima Evanđelja, odlikujući se istinskom osobnošću, ona u vrijeme rađanja Crkve moli zajedno s učenicima u dvorani Večere (Dj 1,14). Ivan, najzad, uokviruje Isusov javni život dvama marijanskim prikazima: Isus u Kani i na Kalvariji svojjim autoritetom utvrđuje Marijinu zadaću, prvo njenu zadaću kao vjernice, zatim kao majke Njegovih učenika.

Ovo postupno osvješćivanje s obzirom na Marijinu ulogu ne smije se tumačiti naprosto psihološkim razlozima: ono je odraz sve dubljeg i dubljeg pronicanja u sam Isusov misterij koji je neodvojiv od „žene” od koje se ushtio roditi (Gal 4,,4). Dufour, str 514.

Djevica Marija ostaje Majkom i tada kad Isus ulazi u odraslu dob. Stoji uza Sina u trenucima bolnih rastanaka. No, njezina zadaća poprima tada nov oblik. Luka i Ivan daju to osjetiti na dvjema glavnim etapama Isusova sazrijevanja. U dvanaestoj godini, kao punopravan Izraelac, Isus obznanjuje svojim zemaljskim roditeljima da On pripada štovanju svog nebeskog Oca (Lk 2,49). Kad u Kani otpočinje svoje poslanje, Njegove riječi Mariji: „Ženo, što hoćeš ti od mene?” (Iv 2,4) manje su riječi sina, a više riječi Onoga koji je odgovoran za Kraljevstvo; zato On za sebe traži neovisnost kraljevskog izaslanika. Od sada pa do kraja Njegova zemaljskoga života lik majke blijedi pred likom vjernice.

To odvajanje doživljava svoj vrhunac pod Križem. Otkrivajući Mariji Isusovu sudbinu, Šimun joj je bio najavio da će joj mač probosti dušu, zbog razdora Izraela i kušnji njegove vjere (Lk2,34 sl).

Na Kalvariji se dopunjuje njeno materinstvo, kako to pokazuje Ivan u prizoru u kojemu je svaki potez značajan. Marija stoji uspravno podno križa. Isus je još jednom svečano oslovljava sa „ŽENO”, što ističe Njegovu vlast kao Gospodina Kraljevstva. Naznačujući svojoj majci prisutnog učenika riječima: „Evo ti sina”, Isus je poziva na novo materinstvo koje će joj postati zadaća od tada u Božjem narodu. Možda je Luka htio ukazati na Marijino poslanje u Crkvi kako moli s Dvanaestoricom u očekivanju Duha (Dj 1,14); jer to sveobuhvatno materinstvo svakako odgovara njegovoj misli koja je u Mariji vidjela oličenje Božjeg naroda, Kćer sionsku (Lk 1,26-55). Dufour, str. 518.

Djevica Marija u odnosu na Isusa ima naročit položaj kakav nema ni jedan drugi član Crkve. Ona je Mati Isusova. I ona je to svojevoljno. Marija prihvaća roditi Sina Božjega za narod Božji. I tako ona predstavlja sav taj narod, obvezujući ga tim prihvaćanjem spasenja što mu ga Bog nudi. Upravo ta uloga omogućuje da se Marija usporedi s Kćeri Sionskom (Sef 3,14, usp. Lk 1,28), s novim Jeruzalemom u njegovoj majčinskoj ulozi.

Ako se novo čovječanstvo može usporediti sa Ženom kojoj je Krist – Glava = Prvorođenac (Otk 12,5), može li se onda zaboraviti da se takav misterij konkretno stvorio u Mariji, da ta Žena i ta Mati nije puki znamen, već da je zaslugom Marije imala svoju opstojnost? I u ovom se pogledu utvrđuje tako snažna veza između Marije i Crkve da se iza Žene koju Bog otima nasrtajima Zmije (Otk12,13-16) i koja je protuslika Eve, prevarene od iste Zmije (2 Kor 11,3; Post 3,13), ocrtava u isto vrijeme i Marija, i Crkva jer takva je bila Marijina uloga u naumu spasenja. Zato je predaja s punim pravom u Mariji, a u isti mah i u Crkvi, vidjela „novu Evu”, kao što je Isus „novi Adam”.

Upravo je Marijinim posredovanjem Sin Božji, jedini Posrednik, postao bratom svih ljudi i utvrdio s njima svoju organsku vezu, jednako kao što ga narod uopće ne dosiže, a da ne prođe kroz Crkvu, koja je Njegovo Tijelo (Kol 1,18).

Stav kršćana prema Mariji vodi se tom temeljnom činjenicom i zato je Marija u tako izravnoj vezi sa stavom kršćana prema Crkvi, svojoj Majci (usp. Ps 87,5; Iv 19,27). Dufour, str 521. 21.08.2022. 23:53

Marija je tako Djevica, Supruga i Kraljica Majka.

„Kad dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.” Gal 4.4-5