P A S H A

Pasha je katolički blagdan Isusova uskrsnuća, Uskrs koji predstavlja pashalni misterij, odnosno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista kao jedinstveno otajstvo u objavi Božjoj, vazmeno otajstvo.

Pashalno janje je prvotno jedini dopušteni žrtveni dar prigodom Pashe.

Pasha je stari latinski naziv za izlazak, a prema židovskom blagdanu hebr. = Pesah,

blagdan u spomen izlaska židovskog naroda iz egipatskog sužanjstva, biblijska knjiga Izlazak, slavi se osam dana, od 14. do 22. nisana (ožujak/travanj).

Pashalno trodnevlje su tri posljednja dana Kristova života na zemlji, počinje navečer na Veliki četvrtak, a završava navečer na uskrsnu nedjelju.

Dan Isusove smrti, uoči Pashe godine tridesete, tadašnji petak, bio je četrnaestoga dana mjeseca Nisana. Upravo 30.-te godine Pasha je pala u subotu, 8.travnja. Prema nekim izvorima po čitavoj ekumeni je bila subota, po svim kalendarima. U biti za tadašnji kalendar Isus je uskrsnuo u ponedjeljak, po julijanskom kalendaru kojega je uveo Gaj Julije Cezar 45. prije Krista i koji se koristio u cijeloj Europi do 16. stoljeća kada se prešlo na gregorijanski kalendar. Na prvom ekumenskom saboru (drugom poslije onoga sabora u Jeruzalemu gdje se susreću Petar i Pavao) u Niceji 325.-te godine kršćanska je Crkva bila prihvatila julijanski kalendar kao temeljni kalendar.

Dana 24. veljače 1582. papa Grgur XIII je objavio reformu do tada postojećeg julijanskog kalendara papinskom bulom 'Inter Gravissimas' , nazvanom po prvim dvjema riječima teksta.

Iz kalendara se izostavilo deset dana te je poslije četvrtka 4. listopada 1582. uslijedio petak 15. listopada 1582. pa se Uskrs računa po novom pravilu vezanom za novi kalendar.

Usporedimo li Ivanov i Matejev izvještaj iz evanđelja i druge spise, dolazimo do navedenih podataka.

„Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. 32Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. 33Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, 34nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.” Iv 19,31 sl.

„Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: »Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?« 18On reče: »Idite u grad tomu i tomu i recite mu: ‘Učitelj veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim Pashu sa svojim učenicima.’« 19I učine učenici kako im naredi Isus i priprave pashu.” Mt 26,17-19

U Isusovo vrijeme o židovskoj su se Pashi sabirali u Jeruzalemu Mojsijevi vjernici radi žrtvovanja i blagovanja janjeta; ona je spomen na izlazak koji je izbavio Hebreje iz egipatskog ropstva (Duf. 828. str). Danas kršćanska Pasha sjedinjuje svagdje na svijetu učenike Kristove u zajedništvo s Gospodinom, istinskim Božjim Janjetom; ona ih pridružuje Njegovoj smrti i uskrsnuću kojima su oni izbavljeni od grijeha i smrti. Neprekinuta veza između jednog i drugog blagdana je očigledna, ali prijelazom iz Staroga u Novi Savez posredstvom Isusove Pashe stupamo u drugačiji plan.

Kad očekivani Mesija doista i dolazi, da bi počeo, Isus sudjeluje u židovskoj Pashi; htio bi da ona bude bolja, ali najzad će je ukinuti nakon što je ispuni.

To je Pasha Sina Jedinorođenca koji ostaje oko svetišta nad svetištima jer zna da je ondje kod Oca.

To je Pasha novoga Hrama, u kojem Isus čini privremeno svetište i najavljuje konačno svetište – svoje uskrslo tijelo.

To je Pasha umnoženoga Kruha koji će biti Njegovo tijelo (put), prineseno za žrtvu, a u prvom redu to je Pasha novoga Janjeta u kojoj Isus nadomješta pashalnu žrtvu, ustanovljuje novu vazmenu gozbu i ostvaruju svoj vlastiti izlazak, 'prolazak' iz ovoga grešnoga svijeta u Očevo kraljevstvo.

U pashalnoj gozbi Isus u obredne blagoslove koji su namijenjeni kruhu i vinu ugrađuje ustanovu Euharistije; dajući da jedu Njegovo tijelo i piju Njegovu prolivenu krv, On opisuje svoju smrt kao žrtvu Pashe kojoj je On novo Janje.

Isus je razapet u predvečerje jedne subote, a uskrsnuo je sutradan poslije te iste subote: prvoga dana u sedmici. Opet tog prvog dana u sedmici apostoli ponovno susreću svoga uskrslog Gospodina: On im se ukazuje tokom jedne gozbe koja ponavlja Večeru. Stoga će se kršćanske zajednice okupljati prvoga dana u sedmici radi lomljenja kruha. Taj će dan ubrzo dobiti novo ime: dan Gospodnji, dies Domini, nedjelja (Otk 1,10). On kršćane podsjeća na Kristovo uskrsnuće, sjedinjuje ih s Njim u Njegovoj Euharistiji, okreće ih k očekivanju Njegove Paruzije (ponovni dolazak na zemlju).

U toj noći što u njihovim očima sja kao dan, da priprave svoj susret u svetoj Večeri s Božjim Janjetom koje nosi i odnosi grijehe svijeta, oni se okupljaju na bdjenje na kojem im se čita izvještaj o izlasku s jednom novom dubinom; jer su kršteni, oni tvore Božji narod u izgnanstvu, oni stupaju opasanih bokova, izbavljeni od zla, prema Obećanoj zemlji kraljevstva nebeskoga. Budući da je Krist, njihova Vazmena Žrtva, bio žrtvovan, njima je svetkovati blagdan, ali ne sa starim kvascem lošeg ponašanja već s beskvasnim kruhom čistoće i istine.

S Kristom oni su osobno doživjeli misterij Pashe, umirući grijehu i uskrsnuvši na novi život. Zbog toga blagdan Kristova uskrsnuća vrlo brzo postaje povlaštenim trenutkom krštenja, uskrsnućem kršćana u kojima opet oživljava pashalni misterij.

Pashalni će se misterij za kršćane dovršiti sa smrću, uskrsnućem i susretom s Gospodinom. Zemaljska Pasha pripravlja im taj posljednji 'prolazak', Pashu u onostranosti.

Riječ Pasha označuje i nebesku gozbu prema kojoj svi mi koračamo. Otkrivenje nam skreće pogled prema Janjetu što još nosi pečat svoje Muke, ali je živo i uspravno; Ono je zahvaćeno slavom i privlači sebi svoje mučenike. Isus je, prema vlastitim riječima, istinski usavršio ('ispuniti') Pashu euharistijskim prinosom svoje smrti, svojim uskrsnućem, trajnim sakramentom svoje žrtve i najzad svojom paruzijom koja nas mora sabrati na radost konačne gozbe u kraljevstvu Njegova Oca. 31.03.2020. 17:03