Tamnica pokore

Meni Ti dade da se kajem,

Bože moj daleki, Isuse blagi,

za stare grijehe i opravdanja

kakva si ponekad sama dajem;

svi su mi nekada bili dragi,

a ja sam sanjala poravnanja,

osvetu strašnu za dane zla.

Ti dade mi spoznati sav taj pad;

i to bijah ja, isti dani mi bili

kad nisam si pravdanja spoznala,

kao što, evo, spoznajem sad.

Na toj distanci srce mi cvili.

O, smiluj se jer sjećam se slabo,

a sjećanja takva ne varaju.

Zašto bih pamtila ono što neću?

Stojim nad prljavom crnom grabom,

a blijede slike mi dušu paraju;

mogu li naći bijedu još veću?

Iz mene izvuče Ti kao kroz san,

bezbolno poput neke tkalje,

da nisam ona za koju jamčim.

Ovaj je čas više odgovoran

i mora se, mora ići dalje,

bez Tvoje Hrane sada tamničim.

Pokoro teška, pokoro strašna,

zar ti da me nađeš u ovom trenu;

zar tvoja sam ropkinja stalna?

Duša je molitvi bila strasna

kada je ova spoznaja prenu

i tada me zasu prašina kalna.

Milosrđe Tvoje, Kriste, znam,

to je sve ovo što sada gledam.

Ti dade mi vidjeti čišće i bolje,

to svjetlo je Tvoje ljubavi plam

koja mi daje da se ne predam

nego da tražim silazak Božje volje.

26.03.2020. 20:30