Uskrsnuće

Mnogi kažu kako se u zemaljskom životu ne može znati što se događa kad čovjek umre, živi li kao besmrtnik i u kojem i kakvom obliku, stanju i okolini.

U našem bivšem sustavu govorilo se da riječ „bog” ništa ne znači, ni pozitivno, ni negativno te da se socijalizmom putuje u bolju budućnost, a ako tko vjeruje da je besmrtan, neka vjeruje uzalud jer ne može to dokazati i ako tko vjeruje da će besmrtan biti ako učini slavna i velika djela na zemlji, neka mu je svaka čast i slava.

Također, prirodnjački kultovi starog Istoka pridavali su veliku važnost mitu o umirućem i uskrsavajućem bogu, kao dramatskom izrazu jednog općeljudskog iskustva proljetnog buđenja života nakon njegove zimske utrnulosti (Dufour, str. 1390); Oziris u Egiptu, Tamuz u Mezopotamiji, Baal u Kanaanu (koji je u kasnom razdoblju postao Adonisom) bijahu bogovi te vrste. Njihova drama beskrajno se ponavljala u prirodnim ciklusima: mislilo se da obredi, aktualizirajući tu dramu u svetim skazanjima, pridonose obnavljanju njezine djelotvornosti, dakle, mislilo se da čovjek upravlja bogovima dok nam Biblija govori da je Bog blizu u našim životima (Dufour, str. 71) i da nam govori o samom sebi u nadahnutim prorocima Staroga zavjeta te u Novom zavjetu tajnu jedinstvenog Boga otkriva nam Isus Krist, „Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, On Ga je objavio (Iv 1,18)”.

Biblija zna da je Bog od početka (Post 1,1 ; Iv 1,1) i Njegovo se postojanje nameće kao iskonska činjenica. Bog nema ni početka, ni nastajanja, samo je Bog „prvi i posljednji (Iz 41,4 ; Iz 44,6 ; Iz 48,12)” i stoga je sav svijet Njegovo djelo, Njegovo stvorenje. Spoznati Boga znači biti od Njega spoznat (usp. Am 3,2) i otkriti Ga na izvoru vlastitoga postojanja. Od časa kad Ga otkrijemo, znamo da On nešto sasvim određeno hoće i da točno zna kamo smjera i što čini.

Jedini Bog jest i jedini Gospodar života i smrti (Dufour, str. 1391), On ruši u Šeol i odande diže (1 Sam 2,6; Pnz 32,39), a ima moć i nad samim Šeolom, Podzemljem (Am 9,2; Ps 139,8). Stoga je proljetno buđenje prirode učinak Njegove riječi i Njegova Duha (usp. Post 1,11sl. 22.28; 8,22; Ps 104,29 sl). On je Onaj koji ljudske duše izbavlja iz rake (Ps 103,4) i vraća im život (Ps 41,3 ; 80,19); duše prijatelja svojih ne ostavlja Šeolu i ne da da one ugledaju truleži (Ps 16,10 sl). Gospodin može oživjeti mrtve, dozivajući ih iz Šeola kamo su bili sišli. Ilija i Elizej također izvode čudesa uskrisivanja (1 Kr 17,17-23; 2Kr 4,33 sl; 13,21) po Gospodinu.

Ova vraćanja u život nemaju, naravno, više ništa zajedničko s mitskim uskrsnućem umrlih bogova.

Uskrsnuće je kolektivno nadanje izraelskog naroda; ako se obrati, Gospodin Bog će ga vratiti u život. To je nagla promjena u načinu vjerovanja, drugačija od svega do tada. Proročka obećanja izrijekom posvjedočuju da će biti tako („Poslije dva dana oživit će nas, trećeg će nas dana podignuti, i mi ćemo živjeti pred Njim” - Hoš 6,1 sl.), poslije kušnje izgnanstva Bog će uskrisiti svoj narod kao da se suhe kosti vraćaju u život (Ez 37,1-14) i drugo.

Iskustvo mučeništva daje temeljnu sigurnost da treba dočekati kraljevstvo Božje...Danielovo otkrivenje odgovara: „Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost (Dn 12,2)” jer kada bi se to sigurno znalo, već bi to bilo trgovanje s Gospodinom koji isključivo traži vjeru čovjekovu za sebe. Najčešće se govori o preobraženoj stvarnosti, a Isus, Gospodin također objavljuje o uskrsnuću: „...bit će kao nebeski anđeli (Mt 22,30//).”

Isus zna da misterij uskrsnuća mora otpočeti s Njim komu je Bog Otac dao gospodstvo nad životom i smrću jer Isus je Sin Božji koji je s Ocem i Duhom Svetim Onaj koji živi i kraljuje u vijeke, jedan Bog u tri božanske Osobe.

Dvanaestorica Isusovih apostola nisu shvatila da se navještaj uskrsnuća u Pismima prvenstveno tiče samog Isusa (Iv 20,9).

No, Uskrsli se počinje ukazivati, ukazuje se „mnogo dana” (Dj 13,31) svojima i drugima, sve do onog značajnog prizora – uzašašća. Izvještaji evanđelista ističu konkretnost Isusovih ukazanja: Osoba koja se ukazuje jest Isus iz Nazareta; apostoli Ga vide i dodiruju (Ivanovo i Lukino evanđelje), s Njime jedu, prema izvještaju Evanđelja i Djela apostolskih; Isus je tu, ne kao neka utvara, već u svom vlastitom razapetom, umrlom i sahranjenom tijelu (Matej, Luka, Ivan). To tijelo izmiče uobičajenim uvjetima zemaljskoga života (Iv 20,19; usp. 20,17). Isus ponavlja čine što ih je vršio za svoga javnoga zemaljskoga života, i po tome Ga mogu prepoznati, ali Gospodin je Isus Krist sada u stanju slave kako su Ga opisivale židovske apokalipse.

Isus uzima svoje apostole za svjedoke, uključujući i svetoga Pavla koji Ga nije poznavao i koji je progonio kršćane kao sektu. Ne pokazuje se svijetu jer se svijet zatvorio prema vjeri u Boga. Čak ni stražari kod groba, prestravljeni tajanstvenom teofanijom, Ga ne vide i ne poznaju (Mt 28,4).

Isus Krist, Gospodin javlja se po svojim piscima-izvjestiteljima i svjedocima kao ključ za razumijevanje svekolikog Svetog pisma i Pisma koje se unaprijed (mnogo stotina godina) odnosilo na Njega.

Kao što se Bog naš pouzdaje u čovjeka da će slušati i vršiti Njegovu riječ, kroz koju Ga čovjek i upoznaje, a tada Ga i ljubi kroz sakramentalnu milost i u Duhu Svetome, tako očekuje da će čovjek iskazati pouzdanje, barem približno, u svoga Stvoritelja i Otkupitelja i Životvorca Isusa Krista u kojemu ima spas i uskrsnuće isključivo po vjeri i po riječima i djelima koji su vjerom u Krista nadahnuti i prožeti.

Zato nam govori da je blažen onaj koji vjeruje jer kome bi bilo sve ovo potrebno dokazivati, kakve koristi od takvog ljudskog bića ima ono samo, a i drugi svi?

01.05.2019. 17:32