Isusova žeravica

„Ne dopusti da te savlada zlo već zlo savladaj dobrim (Rim 12,21).”

Od zvjerstava do povjerenja, od prirodnoga do nadnaravnoga života

Čovjekova sličnost sa životinjom, posebice njihovo zajedničko podrijetlo iz praha i njihov zajednički kraj u jami, ponekad je okrutno izražena:

„Jer zaista kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost.

I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju.

Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?”

Prop 3,19-21

Čovjek i životinja skupljeni su pod zajednički naziv „živih bića” koja su povezana često i bratskom vezom.

U Starom zavjetu životinje su tako bliske čovjeku da su sastavni dio saveza što ga je Bog sklopio s Noom te i one postaju podložne Božjem zakonu! Subota vrijedi za vola baš kao i za slugu, a čovječan se stav pripisuje i prema životinjama.

Međutim, neka vrlo jasna zapažanja već u izvještaju o postanku pokazuju kako čovjek primjećuje svoju nadmoć nad životinjom; Adam ih imenuje, ali niti jedna životinja ne može biti pomoć čovjeku, pomoć kao što je i on. Čovjek smije ubiti životinju i njome se hraniti. Napokon, da bi se kaznilo Nabukodonozorovo bezumlje, dat će mu se srce životinjsko, srce zvijeri jer ljudsko zvjerstvo simbolizira pobunu protiv duha, u konačnici protiv Boga.

Postojanjem divljih životinja ostvaruje se i predočuje pobuna prirode protiv čovjeka i nered što se uvukao u svijet.

To je stanje plod čovjekovoga grijeha jer, prije Adamova neposluha, sve životinje divlje i domaće kao da su podložne onome tko im je dao ime. No, uslijed grijeha svekoliko je stvorenje pa i životinjski svijet sada rob raspadljivosti. Na svršetku vremena, kada svijet bude očišćen od svojih grijeha, nestat će divljih životinja ili će postati miroljubive.

U ponovno sjedinjenom svijetu priroda više neće znati za pobunu pa i ono životinjsko u čovjeku također će u potpunosti biti svladano i preobraženo.

Mnoge su životinje prije Isusova dolaska imale čast da postanu čiste žrtvene životinje. Tek je žrtva Sluge Isusa, slična janjetu što ga vode na klanje, mogla i uspjela pribaviti vječno otkupljenje.

Tako se povodom biblijskih životinja i kroz njih prikazuje pa čak i proživljuje svekolika drama spasenja: pobuna, idolopoklonstvo, razlikovanje čistog i nečistog, pokoravanje Mojsijevom zakonu, pokora, prinosi i žrtve, udioništvo u spasenju u korablji Noinoj, eshatološka krotkost.

Demonska je zmija unakazila stvorenje, a sotonski ga zmaj ugrožava, ali stvorenje je spašeno i najzad će biti preobraženo žrtvom Onoga koji je Janje Božje.

Bog je smjestio čovjeka u lijep i dobar stvoreni svijet (Dufour, str. 151) da ga obrađuje i čuva, kao nadstojnik. Bog hoće da Adam potvrdi svoje vrhovništvo nad životinjama, nad prirodom te mu daje na znanje da se priroda ne smije pobožanstveniti već da treba njome ovladati, podložiti je.

Danas ljudi svjedoče o neprijateljstvu između prirode i čovjeka vidljivije nego ikada. Čovjek je svjestan da se ponaša neprijateljski prema prirodi, a priroda kao da mu se zbog toga osvećuje također neprijateljstvom.

U današnjem govoru osvetiti se znači kazniti uvredu vraćajući drugome zlo za zlo. Čovjek misli da će tako uspostaviti pravdu i pobjedu nad zlom; uvijek je zabranjeno osvetiti se iz mržnje, ali je dužnost osvetiti pogaženo pravo. No, Bog je jedini zakoniti osvetnik pravednosti. Bog osvećuje pravdu i osvećuje svoju čast (Dufour, str. 805) i u tom smislu može se reći da se samo Bog može osvetiti i donijeti pravednost, spas i osvetu. To se događa kada Isus prolijeva svoju krv: tada vrhunska ljudska nepravda otkriva beskrajnu Božju pravednost. Krista su vrijeđali, ali On sam nije vrijeđao ljude. Isus nalaže da se vjernik ne opire zlome i da se ne odupire zlotvoru kada želi uzvratiti i traži opraštanje uvreda i ljubav prema neprijateljima. Nadasve daje do znanja da će samo onaj tko je kadar podnijeti osobnu nepravdu poštedjeti i drugoga od nepravde. Nije dosta prepuštati se Božjoj osveti već je potrebno zlo savladati dobrim kao što se i neprijateljstvo prirode savladava prijateljstvom prema prirodi. Tako vjernik „sakuplja razbuktjelu žeravicu na neprijateljevu glavu (Rim 12,21)”, dovodeći ga u nemoguć položaj koji ga sili da svoju mržnju zamijeni ljubavlju.

Ljubav doživljava poraze; poslije Isusa, i kršćani umiru kao žrtve nepravde i nasilja. Oni opraštaju svojim krvnicima, ali i vape Bogu koji je vrhovni Sudac i koji će uspodtaviti pravednost i već je sada uspostavlja u kraljevstvu vječnosti gdje Isus savjetuje svojima:

„Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone (Mt 5,44//).” Ta je zapovijed novost za čovječanstvo koju svaki vjernik Isusov iskusi već u zemaljskome životu. Kršćanin koji oprašta ne obmanjuje samoga sebe prema svijetu u kojem živi, ali i dosljedno ispunjava savjet Pisma: stavljati ugljevlje na glavu svoga neprijatelja. To nije onakva osveta kao nekada već oganj koji se pretvara u žarku ljubav ako neprijatelj na to pristane (Dufour, str. 688): Čovjek koji ljubi neprijatelja, nastoji ga pretvoriti u prijatelja, a u toj susretljivost ga pretječe Bog sam: kad smo Mu još bili neprijatelji, On nas je sa sobom pomirio smrću svoga Sina (Rim 5,10).

To je već ulazak u kraljevstvo nebesko, u raj Isusove vjere i prisutnosti jer tko nauči opraštati, dobiva snažnu pomoć od Isusa i izobilje darova duhovnih kao što su ljubav, mir i radost u Duhu Svetome.

Isus nije porekao neprijateljstvo već ga je pokazao u njegovoj punoj dimenziji u času kad ga je pobijedio. Neprijateljstvo nije činjenica kao druge činjenice; ono je misterij, znak kraljestva Sotone, neprijatelja u najvišem smislu, ali Isus je svojima dao vlast nad svakom moći neprijatelja (Lk 10,19) koja proistječe iz borbe u kojoj je Isus svojom smrću pobijedio smrt. Isus je oborio pregradu neprijateljstva što je razdvajala čovječanstvo. Kršćanski vjernik zna da ga križ vodi k pobjedi. Taj je križ mjesto izvan kojega nema izmirenja ni s Bogom, ni među ljudima, a niti s prirodom.

„On, Krist je naš jedini mir, On koji od oba naroda učini jedan time što pregradu koja ih je rastavljala – neprijateljstvo sruši u svome tijelu, time što uništi Zakon zapovijedi s njegovim odredbama, da od dvaju naroda stvori, u sebi, jednoga novoga čovjeka, tvoreći mir, i da oba u jednome tijelu pomiri s Bogom po križu – ubivši u sebi neprijateljstvo (Ef 2,14-16)”. 28.05.2019. 11:12