Što je Biblija?

 

Suvremena biblijska znanost obuhvaća više disciplina: opći uvod u Bibliju; uvode u pojedine biblijske knjige; hermeneutiku ili znanost tumačenja Biblije; biblijsku povijest i geografiju; biblijsku arheologiju, koja proučava biblijski svijet na osnovu iskopina; biblijsku filologiju ili proučavanje biblijskog rječnika na temelju usporedne literature Starog Istoka. Sve to služi egzegezi ili primijenjenoj hermeneutici, tj. tumačenju pojedinih knjiga, odlomaka, riječi i rečenica.

Biblija ili Sveto pismo jest zbirka knjiga koje Hebreji i kršćani na svoj način smatraju svetima.

Dijeli se na Stari i Novi zavjet.

Opći značaj Biblije je nalazi se u više kategorija.

Kršćani je proučavaju kao svoju normativnu, za život smjerodavnu Knjigu u kojoj oni nalaze poruku – riječ Božju.

No, Biblija je uz to i spomenik historije čovječanstva, jedna od najstarijih knjiga, u kojoj je genij Hebreja na svoj način asimilirao i dalje obogatio razmišljanje i mudrost drevne Mezopotamije i Egipta, da je onda, obogaćenu grčkim genijem, po Novom zavjetu i daljnjem kršćanskom razmišljanju unese u tadašnji grčko – rimski svijet. Tako je ona ušla u temelje naše europske kulture i civilizacije.

Kod svih europskih naroda prvi pisani spomenici jesu prijevodi biblijskih tekstova.

Bez Biblije ne možemo proučavati nastanak i razvoj svoje vlastite pismenosti, a bez nje – bez njezine povijesti, tematike i simbolike – ostaje nam nerazumljiva golema europska i domaća baština: književna, glazbena, kiparska i slikarska.

Samo ime Biblija ima svoju povijest.

Biblos je stara fenička luka na Sredozemlju, poviše Bejruta u Libanonu.

Feničanima dugujemo početke našeg alfabeta; oni su bili i glavni trgovački posrednici pisaćeg materijala. Zato je njihova trgovačka luka Biblos odredila u grčkom naziv knjige: „he biblos”, a u deminutivnom pluralu „ta biblia” = knjižice. Već Druga Knjiga o Makabejcima, glava 8, redak 23 zove zbirku hebrejskih svetih knjiga BIBLOS, u Knjizi Danielovoj , glava 9, redak 2 BIBLIOI. U Prvom Pismu Klementa Rimskoga (krajem prvog stoljeća poslije Krista) imamo naziv: TA BIBLIA. Tu riječ prevodimo riječju „Pisma”.

Za poklonike ove Zbirke, dakle, bila je ona Knjiga, tj. knjiga nad knjigama. Taj je naziv preko latinskog jezika ušao u sve europske jezike.

I drugi je naziv, „Sveto pismo”, odnosno „Pismo” biblijski utemeljen. Tako se, osobito u spisima Novog zavjeta, oko pedeset puta nazivaju spisi Starog zavjeta.

U njima se, dakle, gledalo osmišljenje pismenosti jer su oni – kako će se izraziti carigradski patrijarh sv. Ivan Zlatousti u četvrtom stoljeću poslije Krista - „pismo Božje čovječanstvu”.

I naziv Stari i Novi zavjet traži svoje razjašnjenje. Prema Bibliji, središnji događaj u povijesti hebrejskog naroda, Izraela, jest sinajski Savez – Zavjet. Pod tim znakom stoji sva susljedna povijest naroda, o tom pjevaju psalmi, s tim u vezi nastupaju i grme proroci, a u Novom zavjetu Krist je Onaj koji – prema Knjizi Jeremije proroka, glava 31, redak 31 – ostvaruje u svojoj krvi „novi savez” Boga s čovječanstvom. Naziv, dakle, Stari i Novi zavjet, točnije: Savez, želi označiti prvenstveno dva vremenska razdoblja:

a) vrijeme priprave i očekivanja Isusa Krista,

b) vrijeme Isusa Krista koje je, prema Bibliji, konačno vrijeme čovječanstva koje ide u susret velikom Danu...

U sadašnjem, dva tisućljeća ustaljenom redoslijedu, Biblija se otvara Knjigom Postanka, a završava Otkrivenjem ili Apokalipsom. Tako Biblija obuhvaća razdoblje od vremena kad je stvoreno „nebo i zemlja” do velikog preobražaja kad će nastati „novo nebo i nova zemlja”. Prema katoličkom popisu, koji je najveći, Biblija sadržava 46 biblijskih knjiga Staroga zavjeta i 27 knjiga Novoga zavjeta: ukupno 73 knjige koje su po sadržaju i po književnim vrstama raznorodne i različite (povijesti, poslovice, religiozno pjesništvo, proročko govorništvo i drugo), a k tome su raznovremene: ako uzmemo u obzir usmenu predaju koja je kasnije zapisana, one su nastale u velikom rasponu između 1300. godine prije Krista i 100. godine poslije Krista.

PRISTUP BIBLIJI

Bibliji, kao i svakoj knjizi starine, a pomalo kao i svakoj drugoj knjizi, treba pristupiti pod njezinim kutom promatranja. Važno je uočiti nakanu s kojom je napisana, prilike u kojima i za koje je nastala, njezin povijesni, geografski, socijalni i religiozni ambijent. S tim u vezi treba upozoriti barem na neke činjenice:

1. hebrejski način mišljenja i izražavanja,

2. raznorodnost biblijskih književnih vrsta,

3. raznovremenost postanka pojedinih knjiga,

4. povijesni i geografski okviri Biblije,

5. postupnost religiozne misli u Bibliji,

6. inspiracija ili bogoduhost te na „kanonicitet” ili „crkvenost” Biblije.

Hebrejski način mišljenja i izražavanja

Hebrejski je rječnik siromašan, a pojedine riječi pune sadržaja. Odatle velike mogućnosti da se misao izrazi u malo riječi s velikim nijansama sadržaja. Zato je nemoguće rječnički jednoznačno prevesti osobito pjesničke i poslovične dijelove Biblije. Nosilac je izraza glagol. S tim u vezi značajno je dvoje: hebrejski jezik nema prezenta nego samo – ako se tako smije reći – perfekt i futur. To već donekle izražava svu egzistencijalnu napetost svake misli, a donekle i same egzistencije koja se sva poima između perfekta i futura. Dok je glagol vremenima siromašan, bogat je oblicima: postoji sedam glagolskih oblika u kojima isti glagolski korijen poprima nova značenja, nekako kao ubijam – ubijam se – koljem (okrutno ubijam) – dajem zaklati – zaklan sam i tako dalje. Tako postoji velika mogućnost nijansirana glagolskog izražavanja. Gradnja rečenice vrlo je jednostavna: hebrejski gotovo da ne poznaje zavisnih rečenica, već samo usporedne; zato prevladava veznik „i”, što uvjetuje određenu suhoću i monotoniju jezika, a misao ostavlja nedorečenu, s otvorenim mogućnostima da sugovornik bolje ili lošije intuira misao. Dok je naš zapadnjački način govora logičan, subordiniran, s mogućnostima apstrakcije, hebrejski je paradoksalan, koordiniran, konkretan. Odatle, već po strukturalnoj jezičnoj uvjetovanosti, kod Hebreja, pa ni u Bibliji, zapravo nije bilo filozofije, osim možda u Knjizi Mudrosti koja je nastala u doba susreta hebrejskog genija s grčkim. Hebrejski je stil slikovit i konkretan; voli jake izraze; smione metafore, fantastične slike; emfaze i hiperbole. Pa i najduhovnije, i najapstraktnije stvarnosti prikazuje materijalnim terminima. Odatle u Bibliji antropomorfizmi i antropopatizmi koji mogu smetati suvremenog čitatelja: i o Bogu se govori kao da ima ljudsku fiziologiju i psihologiju: ima oči, uši, ruke – srdi se, kaje, ganut je. Tu ne valja od prve zaključiti da je po srijedi rudimentarnost religiozne ideje: izraz je često uvjetovan samim mogućnostima jezika i stila.

Različite književne vrste

Razumijevanju Biblije mnogo pridonosi proučavanje tzv. književnih vrsta. Tome je pridonijela suvremena arheologija; ona je – nakon prvih svojih zahvata u Mezopotamiji i Egiptu počekom devetnaestog stoljeća -iznijela silno bogatstvo stare egipatske, a osobito mezopotamske literature, s kojom je i biblijska srodna. Brzo se uočilo da je Stari Istok imao druge književne ukuse i izražajne oblike nego naš, u temeljima grčko – rimski literarni svijet, i zato Bibliju treba i literarno, a osobito idejno, vrednovati u okviru svijeta u kojem je nastala, prema ukusu ondašnjeg načina pisanja i izražavanja.

Prema uobičajenoj, iako vrlo općoj podjeli, biblijske se knjige dijele na povijesne, mudrosne i proročke. Treba upozoriti na raznorodnost povijesnih knjiga. Svi se učenjaci slažu da su Hebreji imali razvijen smisao za povijest, ali u sasvim specifičnom pravcu koji se ne može mjeriti kategorijama klasične grčko – rimske povijesti, a još manje našima. Biblijske povijesne knjige ne teže napisati susljednu povijest već potomstvu prenose najznačajnije činjenice koje ponajviše osvjetljuju Savez Boga s Izraelom. Osim toga, njihovo shvaćanje vjernosti izvorima bilo je takvo te ih nerijetko prenose tako da ih među sobom ne ujednačuju: zato u biblijskim knjigama susrećemo neujednačene dvostruke izvještaje (dublete) o istim događajima. K tome, kad je riječ o kategoriji povijesnog u Bibliji, treba istaknuti da uz „znanstvenu” ili dokumentiranu povijest, u Bibliji nalazimo zapisanu i pučku povijest: ona se prenosila usmenom predajom koja je tijekom stoljeća stereotipizirana, epopejizirana, uljepšana, razvučena. Moderni pojam povijesti drukčiji je od staroga: povijest u starini nije sebi cilj, nego „učiteljica života”. Uza strogo povijesne izvještaje (npr. 1 i 2 Sam) nalazimo stare usmene predaje (npr,. povijest Abrahamova), pa i romansirane prikaze (Tobija). Poseban povijesni ukus starine jesu tzv. genealogije ili rodoslovlja koja u svojim nizovima nekada prenose slijed individua, a drugi put slijed cijelih klanova.

Biblijska literatura, kao uostalom i srodna mezopotamska i egipatska ima ukus za tzv. „knjige mudrosti”. U toj mudrosnoj ili sapijencijalnoj književnosti sabrano je opće ljudsko iskustvo o prirodi, čovjeku i Bogu. Tu osobito dolaze do izražaja temeljni zakoni hebrejske stilistike koja voli: a) postupno izražavanje; b) usporednost misli ili paralelizam; c) poseban poredak riječi; d) zaokruženost ili inkluziju. Misao se, dakle, ne izražava odjednom, u svoj svojoj nutarnjoj zamršenosti, sa svim svojim odnosima. Semit voli da se misao oslobađa postepeno, na mahove, u više predaha. Veznik „i” samo naznačuje, a ne dovršava idejnu povezanost rečeničnog sklopa. Što se tiče usporednosti misli ili paralelizma, razlikuju se uglavnom tri vrste paralelizma: 1. sinonimi – gdje druga rečenica sinonimnim izrazima samo proširuje i pojašnjuje prvu; npr. Ps 18,2: „ Nebesa pripovijedaju slavu Božju – i djela ruku Njegovih očituje svod nebeski.”; 2. antitetički – da bi se istakla misao prve rečenice, u drugoj se izriče protivna stvarnost; npr. „Mudar sin veselje je očevo – a budalasto dijete tuga je materina” (Izr 10,1-2); 3. sintetički – druga rečenica i izražajno i misaono upotpunjuje prvu; npr. Sir 3,6-7: „ Onaj koji poštuje oca imat će veselje u svojoj djeci – i bit će uslišan u dan molitve.”

Uz usporednost misli treba upozoriti i na tzv. ulančanost misli ulančanošću riječi: u rečenički sklop nova se misao upleće ne toliko logičkim slijedom koliko uzajamnim nadovezivanjem riječi, npr. u Ivanovu Proslovu: „U njoj bijaše život – i život bijaše svjetlo ljudima – i svjetlo svijetli u tami – i tama ga ne obuze.” Time je omogućeno sažeto i skicirano izražavanje i neka, po sebi laka i nenametljiva, ali napeta zagonetnost koja slušatelja, odnosno čitatelja, poziva da se s piscem sumisli i da sam do kraja domisli. Tako se misao smireno i gotovo neprimjetno pomiče, samu sebe cijelu ili u dijelovima tumači i osvjetljuje, te se dojmljivo pamti.

Posebno mjesto u biblijskoj literaturi zauzimaju Psalmi, specifična forma biblijskog pjesništva.

U proročkim knjigama Biblije valja razlikovati proroštvo kao sadržaj (pretkazivanje budućnosti) i kao posebnu književnu vrstu u kojoj se autoritativno – pozivajući se na Božji autoritet i posebno poslanje – šibaju narodni proroci, iriču teške prijetnje pojedincima i narodima. Unutar toga razlikuju još apokaliptičku književnu vrstu, u kojoj se sadržaj iznosi u ruhu viđenja, tajnovitih slika, brojeva, simbola, te se u slikama kozmičkih i povijesnih katastrofa prošlosti naviješta budućnost, da bi se – često prikriveno – izrekao sud o sadašnjosti. U proročkoj i apokaliptičkoj književnoj vrsti nalazi se mnogo snažnih govorničkih elemenata i uzvišene pjesničke dikcije.

Postupnost religiozne misli također je zanimljivo promotriti kao neki dio uvoda u čitanje Biblije.

I vjernici Biblije, koji u njoj nalaze Božju objavu, smatraju da je u njoj religiozna misao dana i u okvirima ljudskog razmišljanja; ono ima svoju povijest, a u njemu sudjeluju i pojedinci i zajednica, i epohe, i susreti sa susjednim religioznim mišljenjem.

Svakako postoji razvoj od kolektivne religioznosti u doba cvata monarhije od desetog stoljeća prije Krista pa do izvijanja individualne pobožnosti u doba narodnih katastrofa, pod utjecajem velikih proroka Jeremije i Ezekiela, u šestom stoljeću prije Krista i dalje.

Postoji usavršenje bogospoznanja od Abrahamova Boga Svesilnog do Kristova Oca na nebesima; od samoobjave Božje u Izl 3,14 do „Bog je ljubav” u 1 Iv 4,16. Ni bračni moral nije u Bibliji odjednom formuliran: Krist ispravlja kriva shvaćanja koja su dugo tolerirana. Velik je raspon od početnih, vrlo nejasnih predodžbi prekogrobnosti koje se skrivaju u starozavjetnoj riječi i pojmu Šeol (Podzemlje) pa do novozavjetnih izraza kojima se, osobito na temelju Kristova uskrsnuća, opisuje život vječni. Dugo je sazrijevala Kristova „nova” Zapovijed od usko shvaćene ljubavi prema bližnjemu – sunarodnjaku, do zapovijedi ljubavi prema neprijateljima. Uskogrudno nacionalističko shvaćanje Boga u Starom zavjetu preobražava se u univerzalističke navještaje proroka, osobito u divnom završetku Jonine knjige, dok konačno Krist ne navjesti Boga koji čini da Njegovo sunce izlazi nad zlima i nad dobrima. Najzrelija pak formulacija zakona ljubavi u jedno spaja ljubav prema Bogu i prema bližnjemu : od Isusovih pouka pa do Ivanove formulacije „ako netko tvrdi da ljubi Boga, a mrzi brata svoga, lažac je...”.

Tu činjenicu postupnosti religiozne misli u Bibliji svi uočavaju: jedni u tom gledaju puku evoluciju, a drugi – koji Bibliju primaju i kao svjedočanstvo – u tom razvoju gledaju, kako bibličari vole reći, božansku pedagogiju. 04.02.2022. 15:59