Pomirenje prije raja

Jutro hladno, scena vruća

na kojoj se odigrava pomirenje.

Pored mene već je snoplje pruća

kojim gajim svoje poniženje

mome Bogu što me ljubi

i u snu mi, da ne bdijem, daje.

I za svakoga tko gubi

srce moje ponizno se kaje,

svi smo u tom žrvnju,

svi smo na gubitku

i snosimo tu Žrtvu krvnu,

kako zbori Bog u svitku.

Ali, evo, nagrada je stigla,

još i prije nego što zamolih,

božanska me milost svu pridigla

za sve kaplje koje prolih.

Nema Tebi, Janje, ravna među bogovima

što se neprekidno hoće vladarima zvati.

Sanjari čine sebe samo jadnim robovima,

ideale mijenjaju koje duša ne želi ni znati.

I za Tebe misle, dragi Oče, da si samo sanja,

lijepa kao raj, neispunjiva i nepraktična.

Ali moguće je, kad se duša Tebi klanja,

uskrsnuće što ga ne zna zemlja dična.

Na Tvojim sam žetvenim poljanama

uvijek nalazila blagostanje kakva ni ne sluti

duša što se ravna opipljivim ranama,

a ne vjeruje što ne vidi, ne zna dok ne ćuti.

Hvalit ću Te, Žrtvo pomirbena,

Tebe, Kriste, priznajem za vlast.

Budi moja uzdanica da mi nije duša snena,

da kod Tebe, Nebo drago, sačuvam tu čast.

28.02.2022. 05:38