Psalam 141 Molitva u kušnji i progonstvu

Psalam.
Davidov. Prizivljem te, Gospodine, k meni pohitaj!
Slušaj glas moj kojim tebi vapijem!
2 Nek’ mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje,
podizanje mojih ruku nek’ bude k’o prinos večernji!

3 Na usta mi, Gospodine, stražu postavi
i stražare na vrata usana mojih!
4 Ne daj da mi se srce zlu prikloni,
da bezbožno počinim djela opaka;
i u društvu zlotvora
da ne blagujem poslastica njihovih!
5 Nek’ me samo udari pravednik, ljubav je što me kara,
al’ ulje grešničko neće mi glavu pomazat’;
zloći njihovoj oprijet ću se uvijek svojom molitvom.

6 Kad strovale niz hridinu suce njihove,
razumjet će kako blage bjehu riječi moje.

7 Kao kad orač ore i para zemlju,
tako će im se na rubu podzemlja kosti rasuti.

8 U te su, Gospodine, uprte oči moje,
k tebi se utječem, ne daj da mi duša propadne!
9 Čuvaj me od stupice koju postaviše meni,
od zamki zločinaca!
10 Nek’ u vlastite zamke upadnu zlotvori,
a ja neka im umaknem!

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.