Misterij Božje srdžbe

 

UVOD

„Htjeti taj misterij Božje srdžbe svesti na mitski izražaj nekog čovječjeg iskustva znači ne poznavati ozbiljnost grijeha i tragiku Božje ljubavi.” (XLDufour, str 1257.)

Ljudska srdžba

Prevelika i neprekidna srdžba vodi do nasilja i ubojstava.

Srdžba rađa nepravdu, ali i rađa se često zbog nepravde.

No, nepravdu je potrebno strpljivo podnositi, ne dopustiti da srdžba potraje do večeri već gospodariti mudro „svojim dahom”, „imati dugi dah” (izreke 14. i 15.). Srdžba ljudska je grijeh jednak ubojstvu.

»Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. 22A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.« Mt 5,21-22

No, umjesto mlakosti, postoji i dobra srdžba kojom se srdiše mnogi proroci nagovješćujući – još nepotpuno -Isusovu srdžbu. Ta je „sveta srdžba” konkretan izraz Božje reakcije protiv čovjekove pobune.

Jer Bog neće nasilno učiniti ništa protiv ljudskoga opredjeljenja i protiv čovjekove dragocjene slobode i slobodne volje već svojom milošću potiče čovjeka da se što prije obrati od grijeha ka Bogu svome.

No, Bog se jedini može rasrditi:

„Osveta je moja – veli Gospodin – ja ću je vratiti (Rim 12,19)”.

Kazna, dakle, sigurna je posljedica grijeha, jednako kao i smrt, jednako kao što jedno zlo vodi ka nekom, još većem drugom zlu. Ne odvaja čovjeka kazna od Boga već se čovjek odvaja od Boga grijehom kojemu je kazna plaća.

Bog se objavljuje u svojoj svetosti svima (usp. Dufour, str. 418), ali ta teofanija je primjerena svakome pojedinom čovjeku, kako onome koji slijedi Boga pa manje griješi, tako i većem grešniku. Tko odbije milost Božjeg pohođenja, sudara se sa svetošću i sukobljava se s Bogom samim:

„Kad se Isus približi i ugleda grad, zaplaka nad njim 42govoreći: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! 43Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. 44Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.« (Lk 19,41-44)”.

Božja srdžba

„Božja srdžba se mora piti iz čaše poput opojna vina” (Jr 25,15-38).

Plod te srdžbe je smrt s njenim pomoćnicima. To je glad, poraz ili kuga; to su nevolje, guba ili smrt. Ta se srdžba sručuje na sve tvrdokorne krivce; ponajprije na Izrael u Starom zavjetu jer je taj narod bliže Bogu svetomu, i to na zajednicu i na pojedince, a zatim se sruči na narode jer Gospodin je Bog nad svom zemljom (Jr 10,10).

Ta srdžba je odvraćanje Boga od grijeha kao što je i povratak čovjeka Bogu ujedno i povratak Boga čovjeku. Prema slikama iz Staroga zavjeta, u Bogu se bore dva „osjećaja”, to su srdžba i milosrđe, i oba označuju strastvenu Božju privrženost čovjeku. Kazne najčešće pozivaju čovjeka da se obrati od grijeha.

Pred Božjom svetošću čovjek ostaje u strahopoštovanju, ali ako je čovjek praznovjeran, tada će svako zlo pripisati Božjoj srdžbi. Vjernik koji slijedi Gospodina uvijek će naći druge vidove i uzroke zala i nevolja.

U Izabranom narodu postojalo je uvijek priznavanje svojih grijeha, pokora i pokajanje. Knjiga o Sucima naročito ukazuje da se kazna pojavljuje zbog ljudskih grijeha, ona dijeli povijest Izraela u tri razdoblja: otpad naroda, Božja srdžba, obraćenje naroda. Tako izgleda da Bog biva opravdan u parnici što ju je protiv Njega poveo grešnik ( Ps 51,6) koji tada otkriva prvi smisao Božje srdžbe: ona je ljubomora svete ljubavi. Svetac Izraelov ne može podnijeti grijeha u narodu koji je izabrao. Čovjek je zastrašen prijetećom srdžbom pa priznaje svoj grijeh i očekuje milost. No, to nije pojava samo davnih vremena već i danas.

Srdžba i ljubav

Bog je u svome očitovanju prema čovjeku gospodar svoje strasti.

Bog se ponekad služi kaznom, ali je beskrajno strpljiv, neusporedivo s ljudima. Spor je na srdžbu i pun milosrđa. Pobjeda tog milosrđa znak je da je Sluga vjerni bio na smrt izbijen zbog grijeha naroda, preokrenuvši i samu nepravdu u pravednost:

„4A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali

da ga Bog bije i ponižava.

8Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše (Iz 53,4.8).”

Gospodin, dakle, kažnjava u pravo vrijeme, a ne u navali nestrpljenja, očitujući tako čovjeku odgojni domašaj kazni prouzrokovanih Njegovom srdžbom (Am 4,6-11). Budući da je ta srdžba grešniku najavljena u milosrdnom naumu, ona ga ne umrtvljuje poput neke pogubne sablasti već ga poziva da se obrati ljubavi:

„Obrežite se Jahvi,
skinite obrezak sa srca svojega,
Judejci i Jeruzalemci,
jer će bijes moj buknuti kao vatra
i gorjet će, a nikog da ugasi,
zbog zlodjela i opačina što ih počiniste (Jr 4,4).”

Veza između Izraela i Boga nije presječena već u tom dijalogu čovjek zaključuje da je slab i utječe se Bogu te Ga podsjeća da je Bog milosrdan i vjeran.

Dan Gospodnji

Na taj način je Izrael smjestio srdžbu Boga na pravo mjesto, u posljednji Dan:

»Jao vama što žudite za danom Jahvinim!
Što će vam biti dan Jahvin?
Tama, a ne svjetlost.
19Bit će vam k’o onom što uteče lavljim raljama,
a sretne ga medvjed;
koji uđe u kuću i stavi ruku na zid,
a ujede ga zmija.
20Neće li dan Jahvin biti tama, a ne svjetlost?
Mrklina, a ne sunčan sjaj?« (Am 5,18-20).

Dan tmine o kojem je govorio Amos postaje „danom srdžbe”, dan kojemu nitko neće moći izbjeći, ni pogani, ni bezbožni pripadnici zajednice već samo bogoljuban čovjek komu je grijeh oprošten.

Tako je došlo do razlikovanja raznih vrsta srdžbe. Srdžba sa svršetka vremena trajno vrši svoje spasonosno djelovanje, otkrivajući nam jedan od vidova ljubavi Boga svetoga. Upravo u vezi s tom srdžbom Božja pohođenja svom grešnom narodu mogu se i moraju shvatiti kao gesti velikodušja koji odlažu ispunjenje posljednje srdžbe. Pisci apokalipsa dobro su uočili da vrijeme srdžbe mora prethoditi vremenu konačne milosti: „Hajde, narode moj, uđi u sobe i vrata za sobom zatvori. Sakrij se časkom dok jarost ne prođe (Iz 26,20; usp. Dn 8,19; 11,36)”.

Dolazak Isusa Krista

Isus ispunjava datosti Staroga zavjeta i preobražava ih.

Dolaskom Kristovim ulazimo u posljednja vremena. Ivan Krstitelj najavljuje oganj suda (Mt 3,12), a Isus mu se odazivlje u prispodobi o nedostojnim uzvanicima (Mt 22,7); i On smatra da će neprijatelj i nevjernik biti uništeni, bačeni u neugasivi oganj (Lk 19,27; Lk 12,45; Mt 13,42; Mt 25,41).

Događa se strašnije od nadahnuta govora, tragičnije od iskustva proroka mrvljenih između Boga svetoga i grešnog naroda; to je reakcija čovjeka koji je sam Bog. U Isusu se objavljuje Božja srdžba. On silovito zapovijeda Sotoni, oštro prijeti zlim duhovima, izvan sebe je pred đavolskom lukavštinom ljudi, a osobito farizeja, onih koji ubijaju proroke te licemjera. Isus sa srdžbom ustaje protiv svakoga tko ustaje protiv Boga.

Isus kori i neposlušne, a tako i malovjerne učenike. Nadasve zapada u srdžbu protiv onih koji ne iskazuju milosrđa. Napokon pokazuje i srdžbu suca: kao gospodar gozbe, kao gospodar neumoljivog sluge,; On zaziva nesreću na gradove što se neće pokajati, tjera prodavače iz hrama, proklinje neplodnu smokvu.

Srdžba Janjetova nije isprazna riječ, upravo kao ni srdžba Božja (Otk 6: Jaganjac otvara sedam pečata) ili:

„Ta poznajemo Onoga koji je rekao: Moja je odmazda, ja ću je vratiti; i još: Sudit će Gospodin svome puku. 31Strašno je upasti u ruke Boga živoga (Heb 10,30-31)”.

Pravednost i srdžba

Svojim dolaskom na zemlju Gospodin je odredio dva razdoblja povijesti spasenja. Pavao je teolog te novine: objavljujući Božju pravednost prema onima koji vjeruju, Krist objavljuje i srdžbu protiv svakog nevjernika. Ta je srdžba predostvarenje konačne srdžbe.

Božje milosrđe

Čovjek je grešnik od početka i zaslužuje smrt; on je po pravu predmet Božje srdžbe, „posuda ispunjena gnjevom” posve spremna na propast (Rim 9,22; Ef 2,3), a Ivan to transponira riječima: „Tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života već gnjev Božji ostaje na njemu (Iv 3,36). Ljudski grijeh izopačuje i najsvetije božanske ustanove; tako sveti Zakon „rađa gnjevom” (Rim 4,15). Ali Božji je naum milosrdni naum, ljudi mogu postati „posude ispunjene milosrđem koje je Bog unaprijed pripremio za slavu (Rim 9,23); „sve je zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje” (Rim 11,32). Tako Bog pokazuje svoju moć i svetost, podnosi grešnika i objavljuje svoju dobrotu, odnosno poziva na obraćenje.

ZAKLJUČAK

Bog nas je odredio za postignuće spasenja i jamči da će nas „spasiti od srdžbe sada kad smo već opravdani” (Rim 5,9) i još više: da nas je naša vjera 'spasila' (1 Kor 1,18).

Isus je uzeo grijeh svijeta, On je bio učinjen grijehom da mi postanemo Božja pravednost u Njemu; umirao je na križu, bio je učinjen prokletstvom da nam dadne blagoslov. U Isusu se susrela moć ljubavi i moć svetosti, tako da u času kad se Njegova srdžba obara na Onoga koji je bio 'postao grijehom', pobjeđuje ljubav; mukotrpni put čovjeka koji iza srdžbe nastoji nazreti ljubav dovršava se i usredotočuje na trenutak kad Isus umire i tako anticipira srdžbu svršetka vremena, da bi od nje izbavio zauvijek svakoga koji vjeruje u Njega.

Crkva je posve izbavljena od srdžbe, ali ostaje mjestom gdje se odigrava bitka protiv Sotone, ali ga se ne boji kao nekog rugla od srdžbe. 03.01.2021. 09:23

„Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim (Mk 10,52)”.