Obličje ovoga svijeta

„Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsad i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju;

i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju;

i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer — prolazi obličje ovoga svijeta.” 1 Kor 7,29-31

Karnevali su postali prisutni u ovom društvu tijekom čitave godine.

Zamislite što će tek biti ako nastavimo po toj sili, što je nalik gravitaciji, nastojati živjeti bez obraćenja!

Zamislite da se priroda, koju viđamo gledajući oblake kroz naše vakumirane prozore, preokrene zauvijek u vijavice, snjegove i noć ili da se životinje počinju ponašati kao ljudi, to jest da muško ide s muškim, a žensko da ide sa ženskim te da onda kolektivno počnu tamaniti svoju mladunčad: ovako još jedino životinje preživljavaju, divlje životinje koje žive u slobodi dok se ljudi humano ubijaju.

A Bog naš, Stvoritelj i Roditelj svih ljudi, dopušta nam da činimo što želimo. I duboko u našoj zatrpanoj savjesti nismo svjesni što nas muči. Je li to politika, je li to neka nova ideologija ili filozofska teorija; ili je to možda mnoštvo teorija o urotama raznih vrsta. Jer kao da nikoga ne muči to što iz dana u dan propada u besmislene rasprave, u plesove pod maskama kojih ima na pretek i koje ljudi mijenjaju prema okolnostima u kojima se nalaze; čak za vrijeme jednog sastanka, parlamentarnoga, ljudi promijene svoje maske barem jednom u pet minuta. Do jučer prostitucija, danas postaje zakon. Ne smeta nam što su nam ideali poremećeni. I dalje nepravdu nazivamo pravdom, mržnju nazivamo nasušnom potrebom i humanošću; odbojnost nazivamo plemenitošću; dužničko ropstvo nazivamo slobodnom demokracijom;

I uvjereni smo da smo sretna bića, a žalimo se i protestiramo.

Jer Bog nam i dalje govori, upozorava nas u ljudskoj savjesti.

Nemamo opravdanja za sve ono što smo učinili u takozvanoj novijoj povijesti. Srljamo u nedogled.

No, s ljudima je uvijek bilo tako, još od prvih ljudi, Adama i Eve.

I Otac naš nebeski nas opominje

Jer čovjeka nose vihori zla i podijeljenosti.

Jer tko se odrekne sebe i svojega čovještva, a sve to u velikoj obijesti, taj se odrekao nade.

A nada je u Bogu koji bijaše od početka Savjetnik ljudi, Branitelj istine i realnosti, ma kako ona izgledala čudno nastradalim duhovima.

Savjest!

Savjest ne da živjeti mirno. Ona više ne peče, ne proizvodi kajanje, nikoga ne kopkaju njegova zlodjela.

Ali savjest ostaje nečista, sve prljavija i prljavija i smrdi na daleko.

24.01.2021. 18:52

„Svijet prolazi i požuda njegova,

a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.”

1 Iv 2,17