BIJELA KATEDRALA

11. BIJELA KATEDRALA

poezija

Kazalo:

Bijela Katedrala

Ne želim sanjati

Prosjakinja Božje volje

Najveće čudo

Ožiljci

Veo slobode

Krila

Mudri prolaznik

Usamljeni sokolovi

Pozdravi

Šator od pjene

Daleko od sutra

Rozeta

Potraga

Svjetionik 

Voda života

Naši razgovori 

Bezgrešna 

Ljubav pobjeđuje 

Pročitajte moju pjesmu

Mjesto za molitvu

Nebo za dušu

Otvoreno srce

Posebne noći

Zagrljaj

Nebeska prašina

Mirno more 

Prsten 

Slatka tuga 

Jedrilica 

Idi  

Korijen

Srce rastanaka 

Kiše zauvijek 

Prašina od zlata

Sin Josipa i Marije

Duhovno zvanje

Trnje za svaku dušu

Počinak u Kristu

Crne note Doma moga

Tamnica pokore

Zora uskrsnuća

Božji stvor

Sva milina

Tragom vremena

Majka siromaha

Ave Jesu

Trenutak boli

Red ljubavi

Pogled na prašinu

Petica

Za sve cure i mladiće

Ispovjedaonica

Crna nevjesta

Bijela mrlja

Zaboravljeni krajolici

Gorka krv

Kao ljubavnici

Sveto srce Marije

Kraljice anđela, moli za nas

Životni let

Nebeska vatra

Isusa razapinju na križ

63

Bijela Katedrala

Sjajem sunca satkali su nježno zdanje

od pretvrda, od neslomljivoga kama;

svetim nadahnućem načiniše najtanje

što svodu pjeva koji dostojna je rama.

Vrh je vrhova svih krasnih najviši u resu,

kaplja vode života za putnikovu dušu,

smjernica za ulaz svadbenome plesu

ma koliki vjetrovi da tom visinom pušu.

I u velikoj daljini, kao da s nebesa pada,

putokaz je svakom žednu da još više žeđa

i da stigne zemljom prašnom koja se ne nada

na taj izvor što je pojio im duše istih pređa.

Kada hodim vremenitim stazama bez sjaja,

anđeo me čeka i doziva unutarnjim sjetom

da pronađem ulaz od konkretna doticaja

prašnjavoga srca u tom klanjalištu svetom,

tek da virnem čistoj rajskoj naličnosti,

sa svim milostima koje iznutra se dijele;

i da malo bolje vidim njene mističnosti,

da doživim neznane korale Katedrale bijele.

srijeda, 2. svibnja 2018. 07:58:04

Ne želim sanjati

Dopusti mi opjevati tugu, žal,
dopusti mi dobro pjevati u nesreći,
čak i ako prekrije me kal,
čak i kad ne želim tu kaljužu prijeći.

Dopusti mi talente i dare
ostvarivati u bilo kojim uvjetima
jer je poriv moj iscrtati šare
ovog nemirnog života u vjetrima,

ja ne želim sanjati, makar sanjam;
ja ne želim bolima si onečistiti
poeziju u kojoj najbolje se klanjam
i ne želim nadahnuća silna slistiti

samo zato jer je život neprikladan,
jer umiru ljudi, zajedno s vijestima,
i teror se novi rađa iz dana u dan,
i duša boli na raznim mjestima

dok iz mene izlaze nespretni pokušaji
pa se čini da ja nisam poetesa
nego sklepavam si rimu gdje se sve to taji
i gdje ne znaš koliko je u tom stresa.

Zar mi nismo duše rođene za pjev
i za iskrenje slobode u toj tami,
zar smo manje ljudi kada dođe gnjev,
zar smo tako rijetka vrsta, zar smo sami?

I što više pjevam, teže mi je gledati
strašne scene od kojih mi se mrači,
teže mi je čuti psovke, a stihove redati;
ta me kaljuža sve jače tlači.

Oprosti mi što želim ostati u kalu,
to je poziv jauka i nadanja,
to je izazov za moju skromnost malu,
to je uspon čovjeka u padanju.
‎srijeda, ‎11. ‎listopada ‎2017. 05:39:01

Prosjakinja Božje volje

Vjekovima vječnim slavit ću Te, Kriste,

vječnom biti svojom koju meni stvori

da me prašina ne guši, da me poje vode bistre,

da me tvrdi kamen smutnje ne obori

u taj kal u kojemu sam bila prokleta

u tvrdoći ljudskih srdaca i zlobnih napadaja.

Da ne ostanem u prahu ova svijeta,

odvest ćeš me gore, sve do uskih vrata raja.

Vjera, povjerenje čuvat će me od propasti,

ljubav Tvoja što me praštanju poduči

jer je jedini mi put i način davati se, a ne krasti

da mi milosrđe Tvoje krasne plodove poluči.

Ti si Izlazak moj iz te tame i otvaranje nebesa

da ja uđem sva u Tvoju milosrdnu volju

što se slavi sva u mojoj srži Tvojih darova i uresa

što me krase kao službenicu Tvoju, puno bolju

nego što je ikad bila sa svim slabim moćima

i sa svakom boli kakvu prostak, što ne prašta, nosi.

Zahvaljivat ću Ti danima i dozivati Te noćima,

da Ti budem odjek, slika čije srce Tvoju volju prosi.

09.06.2020. 08:28

Najveće čudo

Svadba Jaganjčeva s Nebesnikom gradom

bit će fina svadba s mnogom dušom zrelom

gdje će Božja djeca pogledavati se kradom,

opečaćena za Zaručnika ljubavlju prevrelom.

Iz Njega će jarko isijavati svjetlost žrtve silne

od koje će dobro vidjeti se sva zemaljska sol

i svjetovno svjetlo kao duše mnoge i umilne,

a u veliku će radost pretvoriti se svaka bol.

Kraljica će Neba raznjedriti bezgrešne skute,

u njoj raste Žrtva, Duhom utjelovljena.

Jaganjac će tad nastupiti pred svete ćute

da bi vidjela se svaka zgrada blagoslovljena.

Kad otvori Janje knjigu Posljednjega suda,

samo onaj svoje ime tada sigurno će znati

koji hranio se Bogom, gledao Mu svaka čuda;

njegovo će ime iz te Knjige Janje pročitati.

Najveće će čudo biti silna veličina i množina

kada se okupi Grad Nebeski, najveći od svega.

Čudit će se tome mnoštvu, gozbi, izobilju Vina;

Janje će otvoriti sva srca, svaka će duša slaviti Njega.

subota, 5. svibnja 2018. 03:35:28

Ožiljci

Sanjala sam da ću se izgubiti u lišću,
da me neće ništa buditi i smesti,
da ću stati gdje i sjene Boga išću,
da ću kao vjetar strasni na prijestolje sjesti,

na taj tron od mahovine i od bršlja zlatna
što se zarumenio podno neba boje olova.
Oko mene cigla, granje i fauna blatna,
a u nosnicama savršeni mir od borova.

Ipak zjene progledaše, nađoh se u paklu
gdje mi sjećanje na grijehe osta,
gdje sam vidjela se poput odraza u staklu,
gdje me dočekaše kao draga gosta,

čak me obuzeo osjećaj miline
od simpatije i naklonosti bića;
samo dah od borove  mirine
bijaše mi nagovještaj slatka pića

u nektaru gorkom ovih uspomena.
Ipak, rajske predjele sam gledala,
mada nisam bila raj u zemlji sjena
kad sam pogreške poredala.

Bijahu to ožiljci na koži mekoj
kroz koju sam prodisala zagađeni zrak,
smrad u svijetu na tratini nekoj
gdje je svjetlo prodiralo kroza opći mrak.

Tada rekoše mi anđeli s visina
da su ožiljci mi bore, crte što ih gradi lice
koje želio je Svevišnji u svijetu tmina
da me rodi kao svoju, kao vapaj anđelice.
‎subota, ‎21. ‎listopada ‎2017. 04:05:28

Veo slobode

Nikad nisam bila zaljubljena,
a da prvo nisam uzljubila Boga,
kao porođena odmah zasnubljena.
Samo nisam bila svjesna toga

da se ljubi Ljubav prva
pa u njojzi nalazi se par,
od ljubavi jedna mrva
i od srca manji žar.

Često su mi predbacivali:
"Ti voliš ljubav, ti ne voliš mene"
i pri tome su me odbacivali,
zbunjene ostavljali su moje zjene.

Zbog te prve moje strasti
morala sam kasno sresti Krista
i obratiti se pa početi rasti,
spoznavši da On je Ljubav čista.

Tada tek mi postalo je jasno
zašto njeguju svi ljubomoru
kad je svako biće meni krasno
i kad čeznem rajskom dvoru,

nitko nije Boga mi poznavao.
A toliko sam se trudila!
Samo Bog moj mi je davao
da sam sretna uvijek se probudila.

Tada stigao si, sav bez jakih riječi,
ljubitelju sličan svome rodu,
i pokazao mi kako smrt se liječi;
kako da ne poklonim se tvome hodu,

kako da te ne dočekam dlanovima,
objeručke prihvatim te kao poslanika
koji me podredi svojim planovima
kad ti jedini si bio od Ljubavi slika.

Spoznah da su ljudi nesvjesni da gube
rajsko cvijeće ljubavničkih vrtova;
pohlepa ih mami umjesto da ljube,
samo grabe dalje poput divljih hrtova.

Spoznah što je život bio i što će tek biti,
ljubavno poslanje i istinska radost
ma koliko da se potrebno potruditi
za sve one koji traže vječnu mladost,

koji nisu naučili romantični zov
nego hlepe samo za sirenama,
kojima je drugačiji porođajni kov,
koji svjetlo žeđaju, ali među sjenama.

Za mene je kasno sada naći traga
na kojem sam nekada ja plutala
jer sam samo jednom bila draga,
ali više nisam nikada zalutala.
‎petak, ‎28. ‎travnja ‎2017.  03:58:57 

Krila

Još uvijek promatram sjenice u letu

i zbunjeno gledam gdje se vrabac djeo;

tad utješim dušu svoju zarobljenu, spetu,

pitam samu sebe tko je otkrio mi veo.

Da te nije bilo gdje sam tražila krštenje,

pisala bih o pticama, a ne o smrti

koja mi na razne načine pokazuje zrenje.

Ima ih koji uspijevaju pogled svrti

na teme kao što je, primjerice, ptica let;

lakše je razmišljati o letenju

nego o njima koji predali su život svet,

i kako se događa smrt u htijenju.

Tko zna što bih sa sobom učinila

da me nisi poštivao pogledom strogim.

Rješavam se navike kad sam život hinila,

a da pri tome ne stradavaju mnogi.

Samo Nebo zna za sve promjene u meni,

da se moja pitanja neprekidno množe;

to je znak da nisam više u paklenoj sjeni.

Duh se rađa, novi život ispod moje kože.

Siromasi bogati su, a bogati prazni;

kakva blaga, kakve vražje trice,

skup je papir novina; naslovi razni

viču meni: živa bila, samrtnice.

Nije da sam besmrtna već vjerujem žarko

da je Isus uskrsnuo jer je tako rekao;

da ću, kad uskrsnem, u naručje jarko

uletjeti s krilima što mi ih je stekao.

srijeda, 25. travnja 2018. 17:14:41

Mudri prolaznik

Nešto sasvim drugo, nešto novo
događa se trenom kada lomiš kruh,
više od raspeća čini Tvoje slovo
jer nevidljiv bio Tvoj je Sveti Duh.

Kako mi smo mogli tada spoznati
što Ti činiš za sve nas?
Kako itko mogao je znati
da mu Tvoje tijelo rađa spas?

Tek je nešto rekla nama Revelacija,
tek su nešto rekli apostoli,
a već do tada je bila racija
i u smrt su išli, puni boli;

tek se nešto ispred Tebe otkrilo
onim jadnim Tvojim poslanicima
kojima si ponudio svoje krilo
da im tugu Ti zamijeniš poklicima.

Da Ti nisi, Kriste, rekao im što si,
da si mudri prolaznik u svemu,
ne bi nikad spoznali ni tko si,
da si Onaj Bog što oteo je drijemu

zarobljeni narod i pokorne robe;
mjesto gline stvarali su si strpljenje
da unište sve kumire i sve snobe,
da nauče što je suvislo trpljenje

pa su spoznali da hoće kralja
što ih mjesto Mudra voditi mora,
a dobro su znali Mesiju iz dalja
koji nosi za sve odgovora,

da, dobro su Ga svi opisali,
ali nitko Tebe nije još dokučio
sve dok nisu Jedinoga Te otpisali;
vidješe Te kad si im razlučio

koliko su mali, umišljeni, dragi
i kako je postojala Mudrost prije svega;
tako zborili su Tvoji versi blagi,
tako vidjeli su Boga svoga, zavoljeli Njega.

A tek kad si prelomio pšeničnu žrtvu,
Ti im se pokaza da si upravo baš Taj
i tek tada digao si zemlju mrtvu
da postane njihov nebeski raj

jer si ih podsjetio na kraju što im reče,
da ćeš za tri dana uskrsnuti
kao što se loza na suncu ispeče
kad je čovjek hoće trudom otrsnuti

pa što više oko trsa radi,
to će lakše spoznati si vina
i što više na zemljici sadi,
prije vidi Božjeg Sina.
‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017.  11:44:35

Usamljeni sokolovi

Zarobljen si bez okova grubih,

pitaš se i pitaš svoga Boga

kako može dobro biti nešto tako loše?

U slavno se Ime Isus ti zaljubi

dok u miru i tišini vlade zloga

sve se tvoje snage uzaludno troše.

Anđeo dolazi, već stiže ti na vrata

da ih otkračuna, da ti preda snagu,

Duha bezgranična od budućnosti;

da posjetiš sestru svoju, svoga brata.

Nisi navikao ostati na pragu,

ne znaš sve dubine svoje ćutnosti.

Srce mirno bije, ali rad' bi iskočiti

van iz grudiju ti kao poriv snažan

jer si navikao letjeti u Duhu,

sve si dao da bi život natočiti,

onaj vječni, neizmjerno važan

sada, kada vjerni klanjaju se Kruhu.

I svi drugi, a i vrapci, cvijeće, žabe

često robovi su da ih oslobodiš,

ali tvoje robovanje nije vrsta ista.

Dok te kušnje i napasti vabe,

ti uspori korak jer me vodiš,

kao i sve druge, putem Krista.

Stani malo, nesuđeni robe svijeta,

jer će odvesti te kamo ne bi htio.

Znam da vidiš nadu il' nevjeru prostu

svega življa na dnu tvoga leta.

Kada siromašak kod tebe je bio,

kada služio si nepozvanu gostu?

A ovi ti neprekidno govore da vide,

samo piju tvoju ljudsku krv i živce,

u bogatstvu svome smiju se do kraja.

Nikada se sami sebe ne postide,

uvijek nađu sokolove kao krivce,

ljude istinske iz budućega raja.

Što si izgubio, sokolovo pero? Neka,

nikada se nije zborilo za mrtve

već za one kojima si izmolio sluh.

U ljubavi tvojoj plovi krsna Rijeka,

nikad nisi sam za slavlje žrtve.

Vrijeme milosno je, a ti predaj duh.

13.04.2020. 22:10

Pozdravi

Pod oblak crni sunce se sklanja,

sreću je dijelilo čitav dan.

Nebo ga traži, a priroda sanja,

za njim teži hrast nerazlistan.

Vrapci mu cvrkuću da ga isprate

i upotpune proljetnu divotu.

Lastavice čekaju da se vrate

pa da se zajedno raduju životu.

Tko bih ja bila da kvarim veselje,

što bi učinila nevolja, zlo?

I dalje bi pjevale ptice sve velje,

i dalje bi nebo prekrivalo tlo,

a vijesnici proljeća bili bi tu.

Oni su tako nevidljivi, maleni

i nose najsjajniju odjeću,

i puti su njini lijepi i šareni.

Zalazi sunce nad visokim tornjem

i šalje svem svijetu posljednje zrake

dok mnogi odlaze k svijetu gornjem

i nose sa sobom pozdrave svake.

nedjelja, 11.03.2018. 17:26

Šator od pjene

Žal, taj tužni žal

i ta lađa koja pluta,

koju nosi maestral,

i ta duša koja luta,

sve to boli kao slutnja

neke nove tragedije,

a prati je šutnja

i nesnosne legije.

Puk, taj dragi puk

što ga hvata nevrijeme

i anđela zlatni luk

kao teško breme,

sve to gori od ljepote,

do dubina plače,

teške li grehote,

a prilike samo tlače.

Vino, slatko-gorko vino

od života i od voća,

i mučanje grubo i fino

što se u tišini toća,

sve se vrti od mučnine,

svijet će naopačke,

i padaju do dubine

zjene mokre i nejačke.

I lovi se duhana,

poezija se piše

kao pjena nesputana

koja se na valu njiše.

‎srijeda, ‎13. ‎rujna ‎2017.

23:11:09

Daleko od sutra

Uzburkano more
stišava se tu, unutra,
a daleko do zore.
Daleko od sutra

skupljaju se jata lastavičja
kao da će zima kasno.
Sutra nema lica, ni naličja
kao svitanje strasno,

nikada se ne zna.
Zato odmah reci,
sutra je bez sna,
taj trenutak sad si steci.

Dan je pun trenutaka,
tako uhvati se od života
nit i smisao, i bura svaka.
Svijet je pun divota

kao ove lastavice kasne,
one uvijek lete isto
i uvijek su krasne
kao svitanje čisto.

Lastavičja posla,
čemu briga oko toga
koja ode, a koja je pošla?
Svaka ima dio jata svoga,

sve se one gore nađu
jedinstvenom letu
i u novo ljeto zađu
promjenjivom svijetu.

Već je sutra doba zime,
ali lastavice znaju
i za svaku lastu isto ime.
Kao vječnost traju.

Što god bilo, evo gnijezda,
još je daleko do jutra.
Jedna lasta, jedno jato ispod zvijezda,
daleko od sutra.
‎11. ‎listopada ‎2018. 23:46:50

Rozeta

S one strane zemlja, vrijeme, svijet,

puno grijeha i još više mnoga dobra;

neboderi, dvorci, neka izba ili klijet,

kula Babilona ispod sama neba obla.

Osjetilima unutarnjim duša moja diše,

visoka rozeta krasi poglede iz Katedrale

kao da je načinjena da nam anđeo nariše

kako gleda molitelj kroz prozore male.

Nije zato da umanji veličinu i mekoću

svega što je na toj zemlji dobro stvoreno

već da zvuke rezonantne osluškuje noću,

večerima kasnim kad je sve otvoreno.

Svaka blaga crta i sklad boja u nijansama

s vanjskim svjetlom ili bijelim kamom

i po neka višnja svijeća smirujuća plama

čine obred kontemplirajućom dramom.

Svoj toj veličini umanjuje se sve oblikom

kada duša pred ponizna Patnika sustane

koji najveći je od tog svega svojom odlikom

da oživi i da spasi, žrtvujuć' se u sve ljudske dane.

30.04.2018. 03:52

Potraga

Pjesmom ću ti prići kao spas vremena

koja izgubljeno lutaju po čistilištu,

u kojima ostali su traci kršćanskoga sjemena

što mi ga ti preda da mi pjesme Boga ištu,

da mi Majku našu nestalno dozivaju,

da po kaldrmama lome stope i da lome koplja

dok svi tvoji dari daleko od mene plivaju,

da me slože kao što se složi hrpa mnoštva snoplja

izgubljenih dana i uspjelih pjesama, posinstava

što zbog tebe navikla sam ja naviješati i propovijedati,

a sve zato što sam porođena kao lijepa strava,

kao stravična ljepota koja ne zna zapovijedati

vlastitom životu da se bilo kamo i što prije makne

ili srcu vlastitome da potraži zaklon mrtve grude

prije nego što ga ova čežnja i potraga sveg smakne

ili makar prekasno da odomaći one divlje sprude,

koji postojaše onog dana što se uporno i kobno vraća

u sve moje svagdašnjice, u sva moja prenočišta,

da ti opet lađu tvoju razbijenom pjenom staklenom ispraća

od šampanjca i od porinuća, od sveg čišća

jer su još za tih vremena bili rastanci svi savršeni,

a ne, kao oni poslije, nejasni, magloviti,

a, osim toga, nikad niti jedni nisu bili završeni,

nisu nikad bili, kao ovaj sada, tako vjekoviti.

Jesmo li zaslužili to, da li ja sam tome dostojna

da te uzaludno tjeram iz svih svojih misli večerima,

je li vrijedno toga da tu plodim kao smokva osojna,

da se dičim sa svim svojim bremenitim šekelima

srebra, zlata, meda, ulja i maslina, i pšenice

koji će poslužiti prije ili kasnije bar nebeskim pticama,

i kojima ću pogostiti, ponuditi zaklon ove sjenice

jer ja nikad ne znam dolaziš li to sa sivim grlicama

ili kao car u pratnji sve svoje ekipe i presjajne svite,

a možda i kao slavni konjanik i crni vitez, ili bijeli,

da me zaobiđeš il' mi blagosloviš oči, pokraj stupa skrite

da te ne gledaju kao žeravu od sunca što se dijeli

naokolo tako bezočno i nadasve bezobrazno darovito.

A nije me toliko briga za sve nas da bih zdvajala,

ali vidim da je ovo što se događa znakovito

kao zaljubljenost svih leptira što bi vječno trajala.

‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017. 00:15:21

Svjetionik

Pratim Vivaldija,

pjesma božanska;

otkriće je Marija,

čudesna, kanska.

Noć je mlada,

svježa i biserna,

a grijeh se raspada.

Morska lanterna

svijetli u mraku

i drhtati stade

čednome braku

koji tek nastade

da se rodi Emanuel,

Sveprisutni Sjaj;

slavi ga Daniel

koji vidi raj,

nebesa i djela sva

što čine ih stvori,

ljudska, nadahnuta.

Misao žubori,

to nije bez Duha

jer tko li će dati

Vina i Kruha,

tajnovita mati,

kad u Grobu je bio,

a ti si znala

da nije se skrio,

da smrt mu je spala?

I žive kosturi

dok venu trave

i orlovi suri,

i duše sve slave

nedjeljne dane

svjetla i sreće

kad Isus osvane,

i narod sav kreće.

Slaviš ga, Djevice,

i svak to prizna,

i anđelci, i pjevice,

tako ponizna.

09.09.2018.

02:15 

Voda života

Pjesniče, pođi narodu svom

i pjesme anđela svima sviraj,

reci da nastat će na zvuk truba lom,

o vječnom životu im recitiraj.

O kraljevstvu nebeskom Isusa Krista

što jasno odzvanja Crkvama svijeta

čiji prostori rose od Duha čista.

Nemoj da misle da si samo poeta.

O strujanju pjevaj te Vode žive

što podiže duše i napaja vene

jer dovodi anđele koji se dive

kako je štuju duše bez cijene

jer tako ih ljubi Gospodin Bog.

Dao im Sina, Majku i Pismo

da otvori srce čovjeka svog.

Anđeli kliču: ”To još čuli nismo!”

i dolaze služiti kao čuvari

jer inače davno bi propali svi

ljudi za koje nitko ne mari

i stalno im govore da su zli.

Reci da njihove boli su kušnja

kako bi veća im bila nebeska slava

i da ih spašava molitva zdušna

što pije Milost iz neba plava.

Jer sve će stati, i nebeski skup,

i zemlju i vrijeme rastočit će crvi;

zlodusi će od soli načiniti stup,

od svjetla će teći potoci krvi.

I reci da ne znaju zakone bijede,

i reci da svaka je duša slijepa

jer ne zna ni jedna koliko vrijede;

da za njih se rodila Mati prelijepa

da im pokaže blaženstva, čudesa

koja još drže sve na broju.

Nitko to ne zna, ni raj, ni nebesa

kakva bogatstva Bog ima za dušu svoju,

za čovjeka što u ništavnosti pati.

Nikada nije toga bilo!

I kad se svaka duša svom Bogu vrati,

klicat će svatko za Božansko krilo.

Služit će duše na slavu svoju

i nestat će svake duše jad

jer nitko još ne zna za ljubav Tvoju,

Bože što činiš savršen sklad.

Svemir si svaki propasti sprema,

užas i jauk, smrt i strah.

Ni za jednu dušu milosti nema

zloćudni duh i smrdljivi dah.

Umjesto toga Križ je lijek

na kojemu umro je Bog prekrasni.

Uskrsli, živi za duše i zauvijek,

vječno im dao život časni.

18.07.2021. 16:09

Naši razgovori

Jedna pomisao provlači se uvijek

kao da je znak za trajanje,

kao da je za sve jade lijek,

kao da je ispovjedno kajanje.

Jedan isti često je obrazac,

ljubav nježna i jaka istina

koja duši postavlja mi pravac.

To je doba kruha, doba vina,

vrijeme gozbe kojom Bog nas časti.

Buđenjima daje smisao svježine,

večernjima obećava nove slasti

i nikada Mu riječ ne mine.

Razlika je samo u mom stilu

kojime Mu prilazim i molim.

Spremno odgovara srca moga bilu,

ponekad i grubo, mada zna da volim.

Najviše me tješi Križem svojim,

najviše me takne uskrsnućem.

Dobro zna da zakona se bojim

pa mi daje spoznaju na srcu vrućem.

Tako godovi se množe drvu,

tako latice se šire cvijetu,

tako izabere mene za obavijest prvu,

tako ravna stvari u tom svijetu.

Tako sastaju se misli, ruke

i ja odmah praštam svima sve.

Jedrilica moja nađe se sred luke;

bilo gdje i kada, moja duša zre.

17.09.2020. 21:48

Bezgrešna

Kao Žena

roditi Dijete,

u djevičanstvu,

kao sjena

utrobe svete

u prostranstvu,

kao položiti

na kućni stol

domaća hljeba,

vatru naložiti,

poslužiti sol,

darove s neba,

gotovo da je ono

kao Gospodu reći:

„Da, tako neka mi bude”.

Nek' čuje se zvono

u beskrajnoj sreći

za sve te ljude,

ali u povijesti

samo jedan čas

uze nam Bog

da na crti svijesti

započne spas

sveg naroda svog.

Nećemo znati

blaženstva sjajna,

ni plač i bol, ni muku.

Ona će sjati,

vječna tajna

vlastitu puku.

Slušati pogrde,

Majko nepovrijeđena,

ti, ljudsko biće,

riječi pretvrde,

Kruno iz Edena

što vječno sviće,

nikada znati nećemo.

Sina dati,

Djevice časna,

koga susrećemo

ponoćnih sati,

Božića krasna,

ti, kćeri Planinska,

sveti Grade,

koga si pratila,

Zvijezdo Rimska,

te noći mlade

da sve bi shvatila

srcem Duhovne snage

što si je ulijevala,

svog Božića Sljedbenice.

I molitve blage

duša ti pjevala,

hladovita Sjenice.

Majčice, čuj nas,

kad si Ga zadjenula,

nastade nova vrsta.

Ti rodi nam Spas

kome si ime nadjenula,

dade nam Sina Isukrsta.

28.11.2019. 18:06

Ljubav pobjeđuje

Tamu iščekujem, sive sjene

od kojih se bolje vidi sjaj

nebeske Riječi

što nikad ne vene,

a slava joj pravedni raj.

Ništa ne priječi

da se zagledam,

pomno i sporo,

u onu noć

koja Te preda.

I lako, i oporo

dao si moć

gotovo svima.

Neki u bijeg,

mnogi u rat.

Svojim apostolima

dade biljeg

u večernji sat.

Pokazaše znake

svojih ćudi

i snađe ih kob

od sunčane zrake.

Potpuno ludi

tu kasnu dob

od velike snage

i jakoga straha,

privezaše ruke

k'o melem blage

zbog obična praha.

Nastavak Muke.

A Ti si sve znao,

blagi Isuse moj,

predragi Kriste svijeta.

Sve si ih oprao,

i poklič, i boj,

i mučenja kleta.

Bez pravde je to.

I krvave vene

od krune i trna

prokapale tlo,

natopile zjene

umirućeg Zrna.

A velika radost

to Tvoje predanje,

predobra volja

za starež i mladost,

za izabranje.

Žrtva najbolja.

Ta Tvoja tjeskoba

za volju Ti jamac,

za velikodušnost.

Sin otkupio roba,

postao mamac

za zlo i bezdušnost.

Krajnje odlučiti

pred zlom se spremaš

i drhti tijelo.

Moći razlučiti:

zbog ljubavi izbora nemaš.

Božansko djelo.

Više no ljudima

daješ se Ocu

i Anđeo stiže

klonulim udima.

Zlo napada noću,

ali odgmiže.

Juda već ide

poljupcem smrti,

to zavrjeđuje.

Zla se ne stide,

a moraš ih strti.

I ljubav pobjeđuje.

18.07.2021. 21:27

Pročitajte moju pjesmu

Pročitajte moju pjesmu iznad mramora,

iznad groba i kamena crna,

sred tišine zlatne bez žamora,

na toj zemlji bez i jednog trna.

Ne puštajte nikakve golubice mira

jer ja krećem u velike bitke,

ja sad idem gdje ni anđeo ne svira,

gdje se ne pjevaju pjesme pitke.

Ne dirajte moje vrapce i lastavice,

s njima ja sad sklapam savez

da mi cvrkuću i kliču kao vjesnice,

da im ja raskinem taj nebeski kavez.

Plačite malo i ne žurite za mnom

jer se meni ne ide na obale meke,

jer ja neću čekat' u prostoru tamnom

da me netko zove prijeći preko rijeke

jer kakve koristi čak i da se vratim

i kakva li razloga da nekamo odem

kad je dobro ovdje gdje nikad ne patim,

gdje me nitko nije želio, ni pozvao da dođem?

Ne zamarajte se formalnostima,

pjesničke su duše uvijek doma,

ma gdje da su sastale se s kostima,

rođene odavno kao trag od svjetlosnoga loma.

Pročitajte moju pjesmu da vas čuje Bog,

da svi saznaju za moju ljubav i za mene,

da svi vide tragove života mog

što se krije iza kaosa i rajske sjene.

‎petak, ‎6. ‎listopada ‎2017. 11:00:20

Mjesto za molitvu

Da te nisam jedne noći srela,

ne bih znala kome otvoriti dare;

ne bih znala pjevati i kad bih htjela,

ne bih znala da za mene mare,

 

da zbog moga spasa anđeli se trude

i da za mnom tvoje misli ginu.

Ti si moje ruke prihvatio da ne blude,

ti si mojim pogledima dao da ne minu.

 

Da me nisi uzeo za svoj zadatak,

gdje bih bila sada, ne zna duša moja

kojoj niti jedan uzdah kratak

ne uzima snagu nego daje radosti bez broja.

 

Prijeđi vedrom riječju preko moga čela,

dahni samo prema Bogu poruke za mene

pa će moja sreća biti potpuna i cijela;

ja ću znati, kada molitva ti krene,

 

kojim putem prošao si da te slijedim.

Znat ću točno gdje mi leže stope

i da ondje najviše ti vrijedim,

i da ondje molitva se tvoja prope.

15.10.2015. 00:29

Nebo za dušu

Probrani oblaci,

izabrani povjetarci

i vjetar koji te baci;

utihnuli žmarci,

aleja životnih uzdaha,

to nebo je što kruži,

spašava od straha

i utjehu pruži.

Šumovi od kišnih kapi

i sasvim kratka smjena;

i sa crjepova hlapi

sparina odnesena.

Kad bi bilo takva mira

za susrete s čudima,

ne bi nikad anđeo što svira

prozvao nas ljudima.

Bili bismo druga bića

koja žive od nebeske pjene,

vedri od otkrića

i bez tamne sjene.

Ipak, bolje je čovjekom biti,

imati dušu, imati želje;

makar od neba se kriti

jer sloboda te melje.

A nebo je veliki dar,

poklon bez duga,

diskretna čar

zemaljskoga luga.

Što bi, dušo, bez oblaka,

bez plavetna sjaja?

Bez neba zemlja je raka,

grob koji ne zna do raja.

31.05.2021. 16:39 

Otvoreno srce

Rekla sam ti do viđenja,

bezbroj puta tebi hvala,

znajući da sve se mijenja,

ali mnogo toga nisam znala.

Ti si veza moje vjere

koja ne živi od gledanja

već osluškuje bez mjere,

broji redove i redanja.

Ja zaboravljam tu sve,

ali moja vjera živi,

Bog me drži tu za planove.

Moji pogledi su krivi,

za spasenje mi dobri nisu.

Ne znam koliko, do kada,

ali moram stajati na klisu

na kojem se rađa nada,

uvijek svježa, pitka.

Ti si duša osobita kova

koja daje od svog bitka,

za me uvijek pjesma nova.

Ustrajno se budim,

mrijeti želim tek u letu,

samo ljubav nudim,

ali nosim dušu spetu.

Ti si životni dobitak,

Bog mi milosrdan bio.

Ti si onaj sveti Svitak

što mi srce pogodio

kao vedra neba grom,

a ja duša samotnica

značajnome putu tvom,

tvome drvu jedna ptica.

Ti u sebi nosiš tajnu odgovora

na sva naša pitanja,

a ja samo lađa nasred mora,

nezasitna skitanja.

Takve smo mi, dušice od pjene,

umorne od zdravih ljudi.

Ti si jedini mi put do Stijene,

svima blažiš tvrde grudi.

Tvoja duša svetim gori dahom

i baš mene tu je srela.

Makar živim samo krahom,

u tebi sam i za Boga zrela.

17.06.2021. 00:54

Posebne noći

Kad noć zavlači,

a miruju sjene

i duša se mlači,

i divljaju vene,

tada je noć

prepuna slutnje,

a slabi joj moć.

U trenu šutnje

što se oduži

i postaje beskraj,

vrijeme mi služi

i dobiva sjaj.

Kad rano se budim

dok zvijezde drhture,

ni tamu ne kudim,

ni kazaljke ure,

a posebna tema

dolazi sporo

kao lagana trema

i šuštanje oporo.

Sjećanje kapne

na dane one,

tišina šapne,

sjene se sklone;

pred očima duše

lelujaju scene,

noći se sruše

kao stijene

i prođe rok,

već svitanje čeka,

javlja se srok

i pljušti jeka.

‎četvrtak, ‎

12. ‎travnja ‎2018.

03:45:46

Zagrljaj

Očisti me, Bože, od grešnička blata,
operi mi srce, operi me cijelu,
skini mi s duše želje od zlata
da postanem čista u duhu i tijelu.

Čisto mi srce, Gospodine, stvori
da u čitavom biću svome Te nađem,
o svojim putima meni govori
kad Ti u dvore uskrsnuća zađem.

Sve misli moje prema Tebi hrle,
pokaži mi svoje volje trag
da misli se moje s Tvojim zagrle
kad stignem Životu na sveti prag.
‎četvrtak, ‎26. ‎travnja ‎2018. 08:14:26

Nebeska prašina

Kao sjajna zvijezda koja pada

prići ću ti, proći pokraj tvoga svijeta

da bih susrela te kratko, iznenada,

da bih razvila nam srca speta

 

kojima se mora malo progledati

kako bismo mogli Božju milost prihvatiti,

različita sjećanja poredati,

uspomene pozlatiti.

 

Ovaj dan je danas okus tvoga predvečerja;

ona večer moja koja dolazi

bit će točan datum prosipanja iverja

što za zvijezdom prosipa se i prolazi

 

kao gusti trag svemirske prašine

koja dobro vidi se iz svakog kuta.

Kada svjetlost sa nebesa mračnih sine,

vidjet ćeš i trag mi moga puta.

 

Znat ćeš da sam bila na tvojim vratima,

prah će na tvom pragu moj svjetlucati

kao kamenje pod mračnim vlatima.

Neću ti na vrata niti pokucati,

 

a ti već otvorit ćeš ih pažljivo, polako.

Nitko neće znati da ti je u vrtu zvijezda.

Po istoj će prašini gaziti stvorenje svako,

a ti stvori za nebeske ptice gnijezda.

02.02.2015. 08:34

Mirno more

Vidjeti te, vjerovati,
bonaca je srcu mom,
bijela jedra odaslati
u nebeski sveti dom

s porukama mira,
sreće tihe kao malen dah.
Neka anđeo ti svira
onu melodiju koja diže prah

da se s njega potpuno uzvise
dobre želje, topli sni.
Nije lako preletjeti klise
kada progone te svi,

nije lako ni običan biti
sred oluja iskušenja,
svoje jade porobiti
na tom moru otrežnjenja,

nakon bure mirno sjesti,
reći sebi sad sam svoj.
Opet mi ćemo se sresti.
Mirno more, kapetane moj.
‎09. ‎studenog ‎2018. 06:57:16

Prsten

Da li letjela si mojim oblacima,

da li ti si ona ptica krhka

koja sitila se okrajcima

što su kao slatka vuna prhka?

 

-Pokraj tvoga neba plava

dobila sam meka krila

s kojih ti se oblak presijava

po kojemu sam jedrila

 

sve dok sjena mrka

ne potamni odozgora

moga duha trpka

pa poletje smjerom gora.

 

-Gledao sam svoje carstvo,

lovio sam slatke mliječi

i promatrao potajstvo

kojim vrabac meni priječi

 

da odletim mu iz iz vidokruga

kako bih ga dohvatio

i prebacio do mirna luga.

Let me tvoj odvratio.

 

-Prekrasni su ti vidici,

ali nosiš prsten sjajni

koji niti jednoj ptici

nije simbol tajni.

 

-Moj je prsten tebi dao krila

da ti mogneš gorom stići,

inače bi moja sjena skrila

dio puta kojim moraš ići.

10.05.2014. 16:01

Slatka tuga

Kad procuri srce, prepuno od suza,

kad navali bujica od soli,

nema bolje duši, raspukloj od bluesa,

nikad lakše riješiti se boli.

Pa nek' pukne sakriveno sve

ako može, ako smije;

pa nek' srce tanko ostane

da ga samo ljubav grije.

Slatka briga, savršeno pokajanje,

žalost, jad i tuga sjetna,

dokazi za postojanje

i da duša može biti sretna.

Samo jedno ne može se nikada,

niti s dušom ponajvećom,

ne podijeliti se kad se nada,

samovati srećom.

12. kolovoza 2018. 23:23:41

Jedrilica

Zvijezde gledam, snijeg i more,
mirnoj luci mojoj kao straža bdim; 
spuštena su jedra, neke luči gore, 
čekaju da stigneš brodovima tim

što doplove mi do gaza, plutajući,
kako bi prenoćili im moreplovci,
u toj mirnoj uvali od snova ustrajući;
umotani noćas jarboli su, kolci.

Snijegovi će zametnuti, led i kiše,
nebo bijelit će se kao velika pahulja;
jedra neće zaploviti nikad više
ovim morem što je poput ulja.

Jedan most od svjetla vodi sve do grada
gdje tek strši kao polomljena strijela,
nedovršen je, mjesec mu po rubu pada,
nikada ga neće stići zora bijela.

Zato Bog moj što je iznad svega
daje premostiti nevolju mi svaku
na toj obali od svijeta i od snijega;
od mene je načinio jedrilicu laku.

Čudit će se svi mornari, ribari i ribe
kada jednom ipak stignem ja na cilj
i kad otvore se polomljene šibe,
kad s nebesa polegne po gradu milj

i kad, i bez mosta, bez jedara,
odnesu me vjetrovi daljina
što ih šalje Bog moj iz njedara
daleko put nebeskih visina.
‎17. ‎studenog ‎2018. 01:43:16

Idi

Previše te imam,

a snježni oblaci samo prolaze

visoko iznad moga čela.

Samo gusti med ja primam,

a ne gledam niti staze;

u samom Bogu sam se obrela.

Previše uživam,

uspavat ću se, strah me kljuje

kao nedospjela zima kraj ognjišta.

Kao tinj u svijeći se umivam

dok Ljubav prorokuje

od zvoništa do zvoništa.

Previše smo blizu,

ja se tebe odreći neću

kao što i kapi rijetke

tako kasno ipak tu otkližu

kada vosak poplavljuje svijeću

čak na moje retke.

Voljela bih te ponekad nemati

pa tek spoznati i pridobiti,

ali još više se tebe prisjećati

ili na očigled zadrijemati

pa ti osmjeh orobiti

i pomalo smetati.

Voljela bih ponekad ispaštati

zbog svakog našeg rastanka

ili te smetnuti s uma

pa samoj sebi opraštati

do idućega sastanka,

prije svakoga šuma.

Voljela bih otputovati daleko

na neko dugo, dugo vrijeme

i gledati te posljednji put;

dozivati te planinskom jekom

dok runolisti raspršuju sjeme

kao maslačak neki koji je bio žut.

U svakom slučaju je previše

svega što se tebe tiče,

kao i tada kada si odlazio.

Ipak te očekujem još više

kao i sada kada mi srce kliče

jer si ga opet porazio.

12.12.2014. 23:38

Korijen

Tko sad ima svoju snagu za emocije,

tko sad bere plodove od ljubavi

kad već nitko više zaljubljenik nije,

kad su trešnje blago što se zaboravi?

Rastavljeni ljubavnici pamte njezin cvat,

plodove su pticama podijelili

pa su krenuli u nove avanture i u rat.

Nikad nisu mladice u vrtu plijevili,

nikad nisu marili za siguran im rast,

niti mukotrpno radili za plod

kao što smo znali mi, Bogu svom u čast,

njegovati naše riječi za siguran hod

sve do zvijezda i do neba noćna,

sve do postepenoga sazrijevanja.

Ukrala nam plodove ta bića moćna

što su željna samo lomljenja i zijevanja.

Što im ljubav znači i što ljubavlju sad zovu?

Znaju naše riječi preokrenuti

pa načiniti rakete koje čine zvijezdu novu,

a ljubav je cilj što će zemlju preodjenuti.

Ljubav će svo oružje prekovati u plugove,

ona ta je što će biti posljednji nam stih

jer je u početku svila korijenove gole,

jer je procvala u proljeće nam dana svih

kada gledali su njene plodove i cvijeće.

Pamtit ću te, dušo, i rastanak na kiši

koja pere lice što se osušiti neće,

voljet ću te kao korijen koji postaje sve viši.

01.07.2020. 15:25 

Srce rastanaka

U noći moga kratkog pada

pronašla sam sve ostatke

svoje nemoći i zla.

Mada tu je živjela mi nada,

mada bile su mi molbe slatke,

poklonih se teško sve do tla.

To si htio, Gospodaru moj,

da me opet nađeš samo svojom,

da me upozoriš na to odricanje

koje sam naučila uz nauk Tvoj;

da se krijepim riječju Tvojom,

da zaboravim na poricanje

ljubavi nam ljubomorne

kojom srećemo se svaki dan.

Predala sam teret što me trese,

ne bez boli jake i sumorne,

a na moje kapke nisi položio san

već si dao vjetru da mi dušu svu odnese.

Znaš da ljubim i u Tebi srce nosim,

da je Tvoje Veličanstvo moja meta

i da pjevam samo kada Ti pokreneš

nadahnuće što ga često prosim

jer Te žudim, Kriste, za sve ljude svijeta.

Strah me bilo da od mene se okreneš.

Uzmi grijehe, duh i dušu, sve,

sve to što Ti predajem za raj

da mi budeš jedino Ti lako breme.

Znam da vratit ćeš mi izobilje,

ali ponizno Te ipak molim, znaj,

da očuvaš koje nosila sam sjeme

još od dana koje si mi dao davno

da bi procvjetala ljubav rastanaka

čiji znak su ptice, skitnice, nosači

koji gledali su suze moje javno.

Sačuvaj mu život opstanaka,

a mene nek volja Tvoja svu zakvači.

U toj noći srce Ti se moje proli,

vruća ljubav Tvoj je meni dar

pa ga poput službenika štujem,

makar znaš da to sve tako jako boli,

a donosi mojoj vjeri sve to veći žar,

što mu srce nježno češće čujem.

19.07.2021. 11:35

Kiše zauvijek

Stići dublje u dubine,

tražiti Te, Kriste moj,

i u sebi, i u vlastitom životu,

pustiti se više u visine

da se stigne beskraj Tvoj,

znači ponirati u divotu

što je nikad duša ne sustiže.

Što Te više štujem,

što Te jače ljubim,

to si mi sve bliže

kada s Tobom putujem,

kad se u Tebi izgubim.

Ove lađe nisu uvijek cijele,

ovo more nije uvijek bistro,

niti ptice uvijek nektara da piju,

ali moje ruke Tebe žele

kao da je nebo uvijek čisto,

kao da me zrake sunca griju.

Da sam barem stigla prije

na Tvoj poziv odgovoriti,

naći Tebe da Te Duha molim

da mi kiša uvijek lije

da mi srce ne bi izgoriti

kada spoznam koliko Te volim.

26.09.2020. 02:39

Prašina od zlata

Prosuo si, Kriste, prašinu od zlata

da se osipava na sva srca proročanska,

ali neke duše načiniše si dragulje.

Svima ostalima Ti otvorio si vrata

iza kojih cvate bračna sreća djevičanska,

čije lađe zadobiše more, mirno kao ulje.

Tko ne ljubi pravo viteza svog, svoju djevu,

toga protjerat će trgovi od sveta Grada,

makar mnogo ima onih koje Bog pozove,

ali malo izabranih raduje se anđeoskom pjevu;

malo ih je što posvećuje ih Tvoja nagrada.

Još je rjeđa duša što se izravno Ti odazove.

Sretan onaj koji ljubi, koji daje za badava

svoje ruke, srce i sve svoje blagodati,

darove što Ti izlijevaš duši što se preda

duhovima, anđelima iz ta Neba plava

kao da si sakupio sve svadbene lati

što ih s ruža različitih priroda poreda.

Samo čvrsto zaljubljene duše dobro znaju

kako teško čovjeku je voljeti do kraja,

ljubiti se poput nevinih stvorenja.

Samo one ljubavi Ti, Kriste, vječno traju

kojima si predao Ti mirise iz raja,

kojima si dopustio Ti oslobođenja,

kojima si dao svoje ljubavi Ti zaklon

od sve zemlje, praha, svega što je blatno;

kojima si dao proročanstva krasna.

Ako pak ne ljube Tebe i Tvoj zakon,

kako duše mogu znati što je zlatno,

što Ti je blaženstvo i sva sreća časna?

19.07.2021. 18:21

Sin Josipa i Marije

Tvoje lice nosi mi sva lica

i sve ljude ova svijeta,

čovječanstvo u Tebi se skriva.

Ova pjesnikinja, ova neznalica

vidi da je Tvoja Duša sveta,

da na ljudima se svim otkriva.

U Tebi nalazim, Kriste, samu mene,

moje prijatelje, bližnje i sve znance.

Ti si zemljoradnik, vođa si pastira,

drvodjelja si i dijete jedinstvene žene,

ali na tom obrazu nalazim i neznance;

svi se muče, al' ne vidim tko ih dira.

Tvoja brada izudarana je vjetrovima,

nježnih crta govore mi usne Tvoje,

čvrsto, osjećajno, glasnije il' tiše.

Oči bliješte u neznanim spektrovima,

a na čelu kovrče Ti crne stoje;

među visim obrazima nos Ti ravan diše.

Tvoje tijelo čvrsta građa Adamova,

Tvoja kosa meka kao duge lasi Eve,

korak spor i nečujan u vlatima trave.

Posred čela Abrahamova je bora,

a na podlaktici dlaka ima kao pljeve,

kao tetovaža modrice ti prave.

Dlanovi Ti pravokutni, ne predugi,

mada prstima bi mogao i na vrh stropa;

naručje Ti meko kao jastuci od perja.

Mišići Ti čvrsti kao svaki drugi,

ali svaka vena izražena kao ženska stopa

kada djeva nosi krčag vode i od prosa zerja.

Na Tebi ja nikakva ne vidim znaka,

ali osjetna je snaga što iz Tebe zrači,

vidljiva je na daleko, k'o od žive vatre lati.

Oko Tebe povjetarac svježa zraka

i svaki Ti pokret nešto jako važno znači.

Kada dižeš ruke k nebu, obraćaš se Tati.

O, kada su trojica na tom Brdu bila

gdje su Ilija i Mojsije Te sreli,

tako oplemenilo se ovo tijelo!

Od sunčevih zraka nastala je glatka svila

što je lepršala kao izmaglica u dan bijeli

kojim bliještilo je čovječanstvo cijelo!

20.07.2021. 00:14

Duhovno zvanje

Svake noći molitva se prostire,

svakim danom ona moje srce budi,

svakog sata barem jednu kaplju otire,

mada mnoge kapi odlaze u grudi

da ih otre Bog moj razapeti,

što je moje jade rasprsnuo,

da mi pute moje sve posveti

Isus koji iz groba je uskrsnuo

kao da mi pere zvanje moje,

kao da mi neprekidno nudi piće

i od Krvi, i od vode svoje

kojom preko mene pere svako biće

i svaku mi dušu daje, mojim tijelom

posvećuje što ga meni uze,

riječima iz moga srca, mojim djelom,

mojim dlanovima briše mnoge suze

što se s odanosti puka moga cijede,

naroda što gleda da za mene moli,

kojemu sve moje riječi puno vrijede,

koji mene kao Boga svoga voli.

Znakom raspoznavanja se raspjevamo,

moj Krist i Njegov narod, Njegov sin;

i u ritmu srca zloduhe mi rastjeramo

da i među nama rastopi se svaki klin,

svaka smetnja, svaki kamen spoticanja.

Svake noći, svakog dana širim ruke

prema nebu koje daruje mi odricanja,

prema Kristu koji blaži sve te drage muke.

12.05.2019. 19:04

Trnje za svaku dušu

Dozivam te protiv savjeta i preporuka,

zovem tebe, mada mi se ne poznamo

kao što se neki drugi ljudi znaju.

Mi smo Bogu Kristu produžena ruka

i zbog Njega tugovati ne moramo

nego dat Mu počast tu, na zemlji i u raju.

Jer za sve nas Krist je pretrpio trnje

i svu Muku, i smrt za naš život izobilja.

Sveti Duh je zadobio jedan trn i za te,

da se sastavi od tvoga duha zrnje,

da se rane pretvore u dodir milja

koje kao kaplje krvi pada još i na te.

Za tebe je trnova ta kruna usječena

u moždane Boga sveta koji ljubi ljude

i prolijeva dragocjene kaplje svoje Krvi.

Da u tebi raste duša izabrana, prorečena,

da za tebe svetost i blaženstvo bude,

da ti vjera sva i ljubav zloduhe sve smrvi.

I da ne plačeš zbog Božjeg Sina

nego radi sebe, da si daješ truda

da upoznaš svoga Spasitelja krasna.

Ne da bježiš gdje je zavjetrina

već da spoznaš da je Isus rodna gruda

svakome tko tvrdi da je duša sva mu časna.

20.07.2021. 18:25

Počinak u Kristu

Širiš ruke

i moliš Boga.

I za mene.

I bez buke.

I bez glasa svoga.

I dan vene.

Dušo moja,

tako sama,

tako tiha,

ljubav tvoja

kao drama

nema stiha,

al' Gospodin zbori.

Nemoj sjetna biti

jer se Boga sluša.

Srce tako lako gori,

lako mu i krvi liti

i ne da se duša.

Na tom slavlju

rekao si, Kriste, sve.

I o sreći, i o ratu,

i o zdravlju.

Čuješ zazive mi, molitve,

a prilaze i sestri ili bratu.

U Tebi mi počinak

i noć bez boja.

Duh mi tijelo, Tvoja „soma”,

Tvoj sam sretan posinak,

a Ti baština si moja

zemaljskoga Doma.

20.07.2021. 21:39

Crne note Doma moga

Spremam se ka dalekome kraju,

u daljine srce sad me vuče

da odmaknem žabokrečini

za koju i lastavice ovdje znaju

što ih južinasti vjetar tuče

koji prisjeo bi čak i mutnoj mjesečini

čije tragove sam noćas nazirala

dok me crne note Doma moga

kopkale u svojoj okrutnosti

jer sam gorkom istinom ih prozivala

kojoj ne daju da viče pokraj Boga

da ju ne bi saznale te suhe kosti

što su Domovinu prejako zadužile,

sve onako, inkognito, žedne pijeteta

jer su puku oči progutale prašinu

pa su rijetke duše odano protužile

istinom što uvijek živi, tako sveta,

mada mnogi misle da su ubili i nju

te smo žrtve u tom Domu svi,

mada neki sve prikažu pred Oltarom

dok za druge igra samo ta politika

što je tako prozirna, mora se to priznati,

da se ne može to nazvati ni darom

jer zaostala je dobu neolitika.

Sveti, jaki, vječni i besmrtni Bože,

Kriste, pravi, istinski Ti Zavičaju,

Istino nad svakim zemaljskim gospodstvom,

što se drugo tvrdoj šiji učiniti može

nego da približiš sve nevine svome raju

koje spasio si već Ti svojim Prvorodstvom?

Srčana je molitva mi kao more sinje

da nas uslišavaš kao uvijek, kao svoje,

da nam predaš milosrđe na zemljicu staru

i otpustiš ove ljute kazne što nas kinje;

da obratiš ovu šaku jada, ovo milje moje,

da se obraduješ svakom prinesenom daru

što ga rijetki pojedinci iskreno prinose,

tako bespomoćni u kaljuži stare dame

koja već je senilna od silnih prohtjeva.

Spasi, dragi Kriste, od te smrtne kose

moju Domovinu, palu u tunelu tame,

počuj molbu što je vjerni narod pjeva!

21.07.2021. 11:38

Meni Ti dade da se kajem

Tamnica pokore

Bože moj daleki, Isuse blagi,

za stare grijehe i opravdanja

kakva si ponekad sama dajem;

svi su mi nekada bili dragi,

a ja sam sanjala poravnanja,

osvetu strašnu za dane zla.

Ti dade mi spoznati sav taj pad;

i to bijah ja, isti dani mi bili

kad nisam si pravdanja spoznala,

kao što, evo, spoznajem sad.

Na toj distanci srce mi cvili.

O, smiluj se jer sjećam se slabo,

a sjećanja takva ne varaju.

Zašto bih pamtila ono što neću?

Stojim nad prljavom crnom grabom,

a blijede slike mi dušu paraju;

mogu li naći bijedu još veću?

Iz mene izvuče Ti kao kroz san,

bezbolno poput neke tkalje,

da nisam ona za koju jamčim.

Ovaj je čas više odgovoran

i mora se, mora ići dalje,

bez Tvoje Hrane sada tamničim.

Pokoro teška, pokoro strašna,

zar ti da me nađeš u ovom trenu;

zar tvoja sam ropkinja stalna?

Duša je molitvi bila strasna

kada je ova spoznaja prenu

i tada me zasu prašina kalna.

Milosrđe Tvoje, Kriste, znam,

to je sve ovo što sada gledam.

Ti dade mi vidjeti čišće i bolje,

to svjetlo je Tvoje ljubavi plam

koja mi daje da se ne predam

nego da tražim silazak Božje volje.

26.03.2020. 20:30

Zora uskrsnuća

Najslađe Te ljubi

zora uskrsnuća

što se meni daje.

Vatra se ne gubi,

sva raspirujuća,

duša Te prepoznaje.

Ti si Onaj koji budi

srce moje sneno

dok se seli noć,

da mi stihove pobudi,

da je raznježeno,

da mu uliješ Ti moć.

U središtu raja,

gdje je rijetka duša

koja sada plamti

sve do beskraja,

samo Tebe sluša

i riječi Ti pamti

vjerna službenica,

sva u stihu navještaja

ljubavi što gori;

božanska je sluškinjica

rajska zavičaja,

tmina ju ne mori.

Idi, dragom svome reci

da je došlo vrijeme

sjedinjenja,

da posluša tvoje riječi

koje sijem kao sjeme

navještenja;

neka se ne brine,

nek ne strepi

kada mjesečina sjedne

koja svjetlo skine

i dan lijepi

poput vijesti medne

koja past će na sve noći

i na onaj novi dan

što će svjedok biti

slavne Božje moći.

Nek napusti težak san

i neka pohiti.

22.07.2021. 04:30

Božji stvor

Tvoje je, Bože, blagoslovljeno Ime,
duša Te slavi svojom hvalbenicom,
žedno tijelo sklada svoje suhe rime, 
podno neba stislo kao pod sjenicom

sa svim svojim ranama i bolestima,
snovima i nadanjima, povjerenjem,
s otvorenim i drhtavim pestima
i s čudesnim Tvojim odijeljenjem

od sveg drugog svijeta ili bića.
Ti me odijeli, Ti me uobliči
kao stvora koji ne može bez ića,
koji otvoren je svemu, Tebi sliči.

Svakog časa kao da će nestati,
a u svojoj volji sve što želi, može,
nestalna mi duša koja želi znati
ima li je s one strane kože;

duša među svima, kao dio kama,
a u Tebi sa svom svojom snagom,
nosi svijet na sebi, sasvim sama,
a u Tvome zajedništvu blagom.
‎12. ‎svibnja ‎2018. 06:35

Sva milina

Želim ti pripovijedati o ljepotama
što nas ispunjavaju i okružuju,
želim te približiti svetim divotama
koje se lijepe, šire i zadužuju

svaku dušu da ih od sebe prolijeva
kako ne bi se, prepuna milosti,
umislila da se u bogatstva odijeva
dok se presvetom žrtvom gosti

za trpezom Isusa Krista, Pomazanika
koji dolazi s nagradama i karizmama
što ih dijeli si Crkvi poput ženika
koji se divi bezbroju muževa i dama,

sve jedno od drugoga siromašnije,
sve zajedno ponizno do velika sjaja,
sve jedno od drugoga izdašnije
da se izobilno množi, uzaludno zbraja

jer kako bi to bilo da se Duh i sveta riječ
zahvatiti mogu mjerom u košare
ili da se majčina može u kapima mliječ
oteti porodu usnama što ih žare,

toliko da mora se preliti suzama svijeta
kada odlazi tamo odnijeti spasa, Boga
i toliko da postaje i citra, i poeta,
da djevičanstvom ponizi duha zloga;

da ispjeva bar neke darove topline,
da ispovijedi svjetlo što se ne gasi,
da se po zemlji plodnoj raspline,
da prizna blaženstvo redovnih časi

kojima hvali i slavi istinu, život
i Sina što ljubiti nikad ne stane,
niti prolijevati getsemanski pot
za nove duše, karizme i dane.
‎29. ‎prosinca ‎2018. 03:20:48

Tragom vremena

Zašto nosiš, djevo mlada,

sve te pupoljke i ruže?

Kome nosiš, zanesena, cvijeće?

Djetinjstvo mi zbori sada

da mi stari dani se produže

koji nose samo križiće i svijeće.

Tko te, takvu nasmiješenu, šalje,

da mi staneš na sred moga puta,

s iščekivanjem u svome trku?

Ne znaš li da moram ići dalje

po toj stazi kojom stopa mi ne luta?

Bog ne vodi nikada na stazu mrku.

Vidim, sretna si me dočekala

nakon dugotrajnih šetnji

kad si skupljala te latice za mene;

sjećam se još da si dotjerala

u dan krasan i proljetni

kad su pale na tvoj život sjene.

Drago mi je da sam tebe srela,

znam da nije bilo lako me pronaći,

mimoišle smo se nekoliko puta.

Reci sada sve što reći si mi htjela.

Otkrila si onaj put koji je najkraći

da se nađe trag božanskih skuta.

Srest ćemo se iznova u nadi

i u cvjetnim mirisima ljeta

jednog prozračnoga dana.

Samo ljubav mi ne kradi,

dođi ista, iskrena i sveta,

kad umine ova jesen razlistana.

22.07.2021. 11:35

Majka siromaha

Nije dobro da čovjek bude sam

jer je biće kontemplacije,

ali mnogi mnogo i od ljudi traže.

Zbori, Kriste, uđi u moj čam,

moje zazive, komunikacije,

budi centar moje noćne straže.

U koju kategoriju pravednika

sada spada bolesnik i siromah

kojemu su zatvorena vrata Dvora,

koji nema mudrosti, ni zlatnika

i čije su pjesme samo prah,

koji liječi se od mračnih mora?

Kada posti, nitko ne zna za to;

nema časa kad mu usne prazne

ili da mu srce bez molitve suho.

Pred Tobom je, Kriste, kao zlato,

al' od ljudi padaju mu kletve razne,

kušnje neke i u doba gluho.

Ni u starosti on svojoj mira nema

jer su suza pune stisnute mu grudi

pa ne može prići i kada bi htio.

Tvoja ljubav, Kriste, nije anatema

već je svježe valovlje na sprudi,

Bog i Otac koji ga je zagrlio,

koji mu je Majku dao tankoćutnu,

nježnu poput školjke koja biser nosi.

Sve joj znano u mrtvilu svijeta

koji traži samo sudbu mekoputnu;

ona Duhom Svetim srce njemu rosi,

on je uzima za svećenicu svoga leta.

20.06.2021. 12:03

Ave Jesu

Riječ postade ti tijelo,

hram Duha Sveta.

Kao slavno Raspelo,

kao sudbina svijeta.

Riječ se ljudskošću nahrani

poput čežnje vječne,

u srcu se zemlje nastani

kao na obale riječne.

Znaš li da uzdasima vapi

umjesto tebe, grešna?

U tvoje moždane hlapi

kao molitva uspješna.

Razbor ti dođe,

misli se tope

i krv ti venama pođe

kao da riječ ti se prope.

Isti je zaziv,

i Kristov, i tvoj.

Tijelo Mu naziv

za ljuti boj.

Tebe sad želi

i tebe žudi

da ti podijeli

bezbroj ljudi.

Da te upozna,

da te prigrli,

a ljubav ti pozna

prekasno hrli.

Ta, Riječ to zna.

I sve nadoknadi.

Od tvojega sna

istinu gradi

koja je lijepa,

i dobra, i spas.

Duša slijepa

postaje kras,

jer ti si Mu jedina duša

na svijetu tom

gdje vlada smuša

i nered, i slom.

11.07.2020. 13:36

Trenutak boli

Za to malo vremena što ga ostavljaš za mene,
što ga ponekad i guraš u prvi plan,
preplavljuju mi srce snažne uspomene,
već u ranim noćima započinje mi dan.

I taj dan je tako kratak, kao da ne marim
za sve stare pokušaje da te pjesmom pratim,
da kraj tebe u tim vrtlozima brzo ne ostarim,
da se nakon svakog bijega uvijek tebi vratim.

Te su uspomene tako žive, prisutne i drage
mada mi u duši samo bolna munja sjevne
jer je samo bljesak pokraj beskrajne te sage
ono što me vrati u u te događaje pjevne.

Tad poželim da me ista bol do vijeka kosi,
da taj tren spoznanja vječna čitavu me grije,
da mi tim ostacima života ona jedna suza rosi
tvojim pogledom i riječima što ih vrijeme krije.

I kad uspomene zamiru, i kad pamet hlapi,
čak i kada molitva se pretvara u san,
onaj bljesak boli tebe nađe i za tobom vapi,
mrkla mraka nestaje, a u duši sviće dan.
‎subota, ‎14. ‎listopada ‎2017. 03:55:54

Red ljubavi

Zakon Tvoj je, Kriste, moje tijelo,

moja čvrsta točka, uže ili hrid;

ili ljestve kojima se anđeli uspinju.

Tvoje zapovijedi veliko su djelo,

visoki do neba neprobojan zid;

moje ruke slabe u njega se upinju.

Ova ljubav što iz moga duha izvire,

duha koji nema svoga redoslijeda,

ali moli anđele i Gospu sve do Boga,

to su naklonosti koje su se izvile

iz života moga koji sad raspreda

teške teme od Života, Krista jedinoga.

Čvrsti Duh mi odora i moja nutrina,

u tom svijetu vremena i kvara

od kojega ja te gorke snove pijem,

premda ima koji sveta su dubina.

Ova duša svojom željom snove šara,

pa u rane sate pokajničke kaplje lijem.

Pošalji Duha reda, radosti i mira,

neka dođe Tvoja ljubav, Kriste, na me

kao nekad, kao uvijek dok Te sanjam.

Mjesečina već mi o ljubavi svira

sakrivenim tracima modrine same.

Već je ljubomorna jer se Tebi klanjam. 22.07.2021. 21:29

Pogled na prašinu

Hoćeš li naći na zemlji vjere

kad se pojaviš u svojoj slavi,

kad anđeli sve naše duše izmjere

i kad se svijetu svršetak pojavi?

Mnogi tu pate, a duše su časne,

svi siromasi što ne dižu bune.

Kako su razlike postale jasne!

Kako su države obijesti pune!

I nema krivca, vješa se lutka

za primjer svim bogatašima

što su se domogli svakoga kutka

i svake duše što samo ovčicu ima.

Oprosti im, Oče, jer znaju što čine,

pokaži im plodove duša lakomih

da svi koji pate od te veličine

znaju da Ti si oduvijek ljubio njih.

Oprosti meni, Gospodine silni,

oprosti što gledam u prašnjavo tlo

dok za mene strepe anđeli umilni

da će me odnijeti tama i zlo.

Privuci me, Isuse, molim Te, Bože,

izbavi mi dušu iz živoga blata,

vrati me tu gdje se kreposti množe,

oduzmi me sjaju varljiva zlata.

Primi od mene molitvu tuge

za sve koji čeznu životna daha.

Obnovi me Duhom ponizna sluge,

vrati mi ono srce siromaha.

15.01.2021. 03:51

Petica

Da se sjećam tebe, da se tebe sjetim,
potrebne su vlati zarobljene duše,
potrebno je sinja mora da preletim
u svom dahu što ga uspomene guše.

Da primaknem zjene i da prignem uho
sasvim blizu tvojih darovitih ruku,
potrebno je bijelo i svečano ruho
u kojemu mogu promatrati Muku.

Da te vidim i da čujem u mom hramu
svu toplu blizinu, nježnost šapta sveta,
potrebno je klecalo što brodi kroz tamu,
moram se prisjetiti svih jeseni, svih ljeta.

Moram kroz sva ona vrata proći
što sam ih zalupila u strastima gorkim,
moram uvijek iznova i tamo doći
gdje su ostala pritvorena suzama mi nevoljkim.

Moram priznati, kao da sam kradljivica
što na strašnom sudu olakšanje čeka,
da sam nepopravljiva i svadljivica,
ali da me spašava i nosi neka slana rijeka.

Ona buči, ona huči kao kakav oceanski val,
ima tomu sitnih pet godina dana,
što prijestupnih, što redovnih kao miran žal;
niti jednom nisam zamijenila strana,

uvijek bijah, kao na početku
kad sam prve stihove napisala,
željna reći nešto u svakome retku,
a nikada nisam kao pjesnikinja uzdisala.

Još uvijek te dozivam u jutrima krajnjim,
poezija sviće kao da se nova ljubav rađa,
svakim danom dolazi mi putevima tajnim;
to je kao neka opravdana krađa

jer ne mogu šutjeti od silnih melodija
koje komponiraju mi vjetrovi sa sjevera;
oni donose mi miomirise mirodija
kakvih ova rijeka nema, niti nevjera. 
‎subota, ‎28. ‎listopada ‎2017. 20:01:07

Za sve cure i mladiće

Sjećam se još prvoj ljubavi te priče

koju svi su mladi znali, a i stari.

Sada neka čudna, nova priča niče:

„To je samo san o kojem nitko više sad ne mari”.

Mi smo susretali jedno drugo često,

više puta rastanci su bili tema

jer za rastanak je susret bio mjesto,

jer je slatka ljubav koje nema.

Za sve cure i mladiće

koji jesen uopće ne trpe,

evo, meni jesen moja sviće,

moje vene plodove joj crpe

iz tih prolaznosti vremena i svega,

iz tih jednokratnih osmijeha i poljubaca.

Sad još više kao žena ljubim njega,

kao čovjeka me u svu sreću baca

jer je duša tako čista stanja

da ni danas nema njemu para

još od onih ranih, mladih dana

kad je predao mi od svog srca žara

i kada je procvjetalo bilje

poput svibanjskih svih pupoljaka,

krhkih, varljivih, bez žile.

Evo, sada kao trajnica od sijedih uvojaka.

Bio je još ovdje, pokraj mene,

da mi kaže da nam nema žala

i da neće otići iz uspomene

koju s punim srcem oduvijek sam tkala.

Zato pjevam jeseni još dok je rano,

dok još ima mladost vremena za to

da u sjemenkama vidi drvo razlistano,

da izbjegne lažni zanos, svako zlo.

Jer u snovima se nikada ne živi

već u Isusovim njedrima,

jer se Bogu svome neprekidno divi

što upravlja svim životnim jedrima.

18.04.2021. 21:41

Ispovjedaonica

Istini sad ovoj nema skuta,

bolje bi bilo da se i ne kaže,

da se samo malo i prešuti

da ne zaskoči me zima ljuta.

Lošije bi bilo da se važe

ili da se grijesima zamuti.

Istino Ti slavna što se zbori

uvijek, svuda, ovdje ili tamo,

praštaj sad mi ponos časni.

Moja stara gordost mi govori

da je manje zlo zamučati tu samo

ili opjevati samo život krasni.

Istino, Ti, nekome si trnje,

nekome bi bila olakšanje,

ali možda ubila bi duha

što se veže kao zlatno zrnje;

među dušama sabranje

što sad živi od nebeska Kruha.

Istino, ta tko za Tebe pita,

tko za Tebe i vremena ima?

I tko ljubavlju Te krasi?

Pusti neka noć se skita,

jutrima i večerima;

neka sve nas ona spasi.

22.07.2021. 22:56

Crna nevjesta

Teško sam Te slijedila u tami

kad su zlodusi se strašno upirali

sve zamračiti mi da me noć primami,

spletkama se snovima mi uplitali.

Teško sam Te slijedila u boli,

nevjera me sumnjama svu zbunila,

kad je rušila me dok se moli

pa me kao crnu nevjestu okrunila.

Teško sam Te slijedila vrhovima svijesti

kada nisam znala hoće li to stati,

kada nisam znala kad ćemo se sresti,

niti postoji li anđeo koji me još prati.

Teško sam Te slijedila u grijesima,

nemoćna od straha i tjeskobe,

vukla me je struja hladnim osmijesima

da me prijetvornosti sve zarobe.

Teško sam Te slijedila u beznađu,

srce nije dalo da se očaj moj premosti,

da me ruke Tvoga povjerenja nađu;

Kriste, Bože moj, oprosti mi, oprosti.

nedjelja, 22. travnja 2018. 06:06:11

Bijela mrlja

Sjaju sjaja nema, život prepun jada,
ponor koji sav se urušava.
Ni ta zemlja nije više mlada,
niti ona već ne pokušava,

nema daha, čas je krajnji njoj već dugo
pa je samo vuče nešto na brzinu,
pa je sve dotuče i tad, što bi drugo,
dah je smrti kao hladan tuš ošinu,

pa sve grabi, a kamenje se kotrlja,
stijena sva je već izlizana.
Ponor kraja nema, nebo kao bijela mrlja,
a i ruka-pomoćnica nije znana.

Tko preživi, nema snage sve to reći,
misli događa se samo rijetko, povremeno,
al' kad šuti, još je teže ponor prijeći,
pada zemlja kao rijeka razvedena,

zatrpava onog što se iza skrio
ne bi li lukavstvom svoje promaknuo
pa tad drage volje umro da bi klij'o;
kada vidi da se nije pomaknuo

i da stope klize, još mu gore.
Bože blagi, gdje si pronašao mene,
pustit ću se i povući more,
ne daj nikad više takve opomene.

Dok te ljudska ruka ne izvadi,
odgovara njemu unutarnji glas,
neće proći svjetski jadi,
neće nitko vidjet spas.
‎ponedjeljak, ‎1. ‎svibnja ‎2017.  10:15:28 

Zaboravljeni krajolici

Zaboravljeni su predjeli života moga,

zaboravljene su odaje od srca,

to je kob što čeka uvijek na me.

Znam da živjet ću kod velikoga Boga,

da će nestati sve i bez grča

pa i ove moje moždane od tame.

Znam da dobar razlog tu postoji,

pokraj mene, tako usko u blizini,

ali ga ne vidim svojim sjetilima,

niti da se barem duša udostoji

preskočiti zapreke sve u nizini

svojim provjereno snažnim letjelima.

Boga molim, ali slabost je u sluhu,

previše je zvukova i duša

i to umorno je tijelo.

A toliko toga plodi u mom duhu!

Evo, Ti mi dade, Kriste, da zavlada tmuša,

da propada sjeme cijelo.

Predajem sve što si posijao

pticama za hranu, pčelama za piće

pa nek nestane i svako zlo

iz ta srca što ga i Ti usijao

jer tad znam, pokazat ćeš mi Lice,

iz daljine vidjet ću i plodno tlo.

Sve što htio si da ostane u meni,

ostalo je, plodi, raste, cvjeta.

Ne brinem se za senilnost.

A Ti daješ da se odmaram u sjeni

kao što se ne odmara ni poeta

kakav nikad nema tu servilnost.

Molit ću Te jače, s više suza,

i uz adoraciju Ti istine i milosti,

s usana mi ne silazi za Te hvala.

Slavit ću Te u raskidanju svih uza

jer si dirnuo me, Nevinosti,

jer sam pred Tebe na plodne njive pala.

Ludost moju Ti izabra da posrami zdrave

i produžio si mi lucide intervale

sve do iscrpljenja i do nove nade.

Samo ja znam blagodati sieste prave,

nadnaravne učinke i mirne vale;

ispijat ću ovu čašu što je meni dade.

21.06.2021. 06:47

Gorka krv

Nisam, Kriste, zlatna moja jeseni,
rumena mi noći što se jutrom vedri,
uzela Ti sjaje što su molitvama ispleteni
kao što ih naša Gospa njedri.

Ne, nisam tako dubinski se osvrnula
na tu Krv i vino, Tvoju riječ;
kao tanak leden cvijet sam utrnula,
stapka mi je zamrznuta mliječ,

vene moje prazne su i pritisnute
jer mi crna droga prodire kroz opne.
Moje rane iznutra su utisnute,
ali mi bez Vina kao pomor kopne.

Neka, tako možda sada mora biti,
ali čemu onda ovaj neljudski mi poriv
što se hoće samom dušom dublje sliti
potresnoga duha što je tako neoboriv

da se stijenke ljušte starim ugrušcima
kada god mi molitva prostruji,
a to dođe kada mojim bučnim olucima
kišnica od Uskrsa zabruji,

čemu sve te halje pokorničke,
odbačene nemarno na podove ulaštene?
Nije čas za psalme pokajničke,
a ni moždane mi nisu ovlaštene

za sve glasne jauke i zapomaganja
premda daleko se čuju kao vapaj krvi
nedužnika, žrtava i potlačena granja
što me, tanku, poput ljulja mrvi.

I što vrijeme brže leti, javno,
lakše teče sve to više crne tekućine
na koju sam navikla odavno
pa mi srodne postale ljutine,

gorčina se ne da, ovisnom me čini.
Da li to je moje neko drugo ime
kao krinka svima čiji nezgrapni su načini?
Da li to je poziv moje zime

ili strašna, velika grehota?
Znam da Ti si sav od mene brži,
da je možda okasnila ta moja Golgota
pa me sve to jače u dubini prži.

Pošalji Duha svojega, Gospodine jaki,
neka me prožima u korijenu bitka
jer su moji pokušaji još previše mlaki;
daj mi Vina piti od svetoga Svitka.
‎subota, ‎29. ‎travnja ‎2017.  05:06:57

Kao ljubavnici

Ispod gustih trepavica sjaj.
Ovaj brzi ritam zamara,
a stravičan je, buran doticaj
mira dubokih njedara.

Kada bi se moralo poći
u nove bitke, poredati stroj
oblačnih dana, zvjezdanih noći?
Dodir jagodica za novi boj

na sljepoočicama tvrđave
koja samo željela bi pasti.
Ne da se, ne da okusiti strave
skoroga rastanka ovakve časti.

Okrajci neprimjetnih osmijeha
ljube se na daljinu
i žive, i struje povrh streha.
Komadić pluta u vinu,

odgađanje, samo odgađanje.
Padaju riječi kao zemlja s visoka
k'o da je izvanredno stanje,
zemljotres, požar iz oka.

U sjeni budućeg
sada postaje tako dragocjeno,
kao umotani stijeg,
kao da je srce opijeno

blijedim nebeskim krunama.
Zaborav vremena plovi
kao nova lađa svjetla u nama
i nastaje život, i prestaju snovi.
‎utorak, ‎17. ‎listopada ‎2017. 03:43:58

Sveto srce Marije

Vučeš me, Kalvarijo,

tabani me peku,

a duša se prazni.

Dozivam te, Marijo,

da sad uđem u tu rijeku

gdje se rulja blazni.

Tvoje boli bit će jače,

shrvana si teško,

hodiš i nosi te snaga.

Srce još ne plače,

nazivaš sve greškom,

ali dolaziš do krajnjeg praga.

Sve si znala,

sve si prihvatila,

zveckanje i čavlje;

i pod Križ si stala,

napasti odvratila.

Sin ti sprema slavlje,

kako li je spas taj gorak!

Al' toliko Muke, jada,

nasilja i zlobe

kojoj čuješ korak:

to Sotona pada,

čavli ga zarobe.

Gdje si bila, Marijo,

kada zmaja zgazi,

onih dana krvave te hajke?

Vučeš me, Kalvarijo,

i tebe porazi

čista ljubav svete Majke.

23.07.2021. 09:50

Kraljice anđela, moli za nas

Predajem ti svoje nadahnuće,

predajem ti svoje slabe ruke

jer kad mole, danas nisu jasne.

Niti Bog ne može čuti srce vruće

ako molim zazive sa puno muke,

mada molitve su sve prekrasne.

Niti sanjam, niti bdijem toj sparini,

drago sunce moždane mi peče,

ne može se puno bez te snage.

Nije tako bilo u našoj starini

kad se znalo da li Bog što reče

ili samo umišljamo sude blage.

Anđele, sad pjevaj ti za mene

molitvu za duše sestara i braće,

za sve one što ne podnašaju žegu,

što ih zauzeše kušnji mrke sjene

da im napasti sve traju puno kraće,

da u Djevici pronađu dobru njegu

koja će ih osokoliti u svakoj boli.

Anđela mi počuj, Zdravlje bolesnih,

i zamoli Sina, ti, Utočište grešnika,

Anđeo te moj i njihov zaziva i moli.

Da okrijepiš puk svoj, Utjeho žalosnih,

da bi opet bio Krista, Boga slika.

Ti, Kraljice anđela s nebesa,

moli Boga za sve boli strašne,

moli sad za naše obraćenje,

da izbavi sve od samrtnoga plesa,

da sve molitve postanu jasne.

Moli od tih teških kušnji ozdravljenje.

21.07.2021. 18:15

Životni let

Sada slobodna je duša ptice, 
duša umorna i grešna
dok se nad njom lome letjelice
kao eskadrila sasvim neuspješna

u svim svojim pohodima.
Slobodna je i sve više sveta,
što je bliže ropskim obodima
gdje se probija iz svijeta

kao da će brzo izići iz zvučnog zida,
kao da će svjetlo polomiti,
stići tamo gdje se molitvom poskida
svaka brana što se teži okomiti

protiv takvih letova slobode.
Najteže je krilima lepetati,
ali ta ju krila prema nebu vode
gdje joj ne mogu ni anđeli zasmetati.

Rumeni se oblaci na istoku noći
otvaraju stazi, bjelkastoj od svih svanuća
što ih morala je ista duša proći,
ogrnuta plaštem velikih ganuća

koji sada tako lako spada s njenih krila,
kao pahulje bez vode, pahulje kisika
za kojim je tragala i uvijek žedna bila,
gotova preuzeti na leđa mnoštvo raznih rizika.

Sve to sada, sav taj put se gubi iza nje,
ne terete je ni sjećanja, samo draga uspomena
što je kljunom svojim nosi poput grančice,
bogata od plodnih uroda, poput zlatna omena.

Samo ona svjesna je svih veza
što ih s Bogom ima i s kojima plovi
iako svi znaju tihi šapat breza,
iako su svakom teški svi ti okovi,

samo ona zna i njezin Bog
šifre toga puta i ustrajnog leta.
Jedini je On joj bio na strmini vrha tog,
samo Njemu poznata je njena meta.
‎ponedjeljak, ‎9. ‎listopada ‎2017.  06:57:47 

Nebeska vatra

Sad bi bilo besmisleno ostati u bluesu,
možda zadnji stih mi nije onaj pravi,
možda zadnje riječi ne traže ni suzu,
niti traže da se pjesnik njome slavi.

Svaki put kad umrem, još više se rodim;
samo da mi nije onaj blijedi sjaj
koji ostaje na svijetu što ga stihom vodim
kada jednom stigne i konačni kraj;

samo da mi stane ona poruka za svjetlost
kojoj ne znam izraza, ni riječi,
koju neprekidno guram kao nepotpuni most
i koja me uvijek iznova izliječi;

da bar netko opet začuje te zvuke
vječnosti što gori kao požar usred grada.
Ne može se ne primijetiti te ruke
koje izviru iz plamena koji s neba pada.

Da bar mogu znati kada dolazi taj čas,
da bar znam koliko imam vremena
sastaviti u srcu tonove i pustiti glas
koji ostavit će traga zemlji bez sjemena.

Ovako, bez najave, moram čuvati se bluesa
jer ja želim reći da je tuga lijepa,
al' da još je ljepše vidjet' radosnica suza
kad progleda duša koja živjela je slijepa.

Najljepše je ipak onoj duši koja gleda
patnju svijeta, pakao promatra
pa joj iznenada, kao pčeli usred meda,
stigne svjetlo sunca i nebeska vatra.
‎petak, ‎6. ‎listopada ‎2017. 05:47:38

Isusa razapinju na križ

Udri samo, ukucaj mi čavlja,

krik je moj glazba za raj.

Predajem tijelo što sve izbavlja.

Još taj udar i sotoni je kraj.

Bezgrešnu predajem,

to povijest ljudska vidjela nije.

Tvoj spas joj dajem,

uzmi je k sebi i to što prije.

Posljednja želja mu je sve što još ima,

žuč i ocat, sarkazam i očaj.

Oče, snagu mi daj barem da ustima

odbacim taj zadnji jadan pokušaj.

I dok Ti predajem Duh jer više neću Te zazvati,

preda mnom nestaje vražji lik.

Ti mi govoriš da ne mogu mrijeti, ne mogu nestati

jer sam Tvoj Sin, jer sam Pravednik.

08.03.2015 21:08