gordanatomljanovic: KOPRENA

001. KOPRENA

Poezija izbor I

Kazalo:

Strune

Prva svjećica Adventa

Freska

Zaručnica

Moj sokole

Franjevac

Sjećam se

Sokolov let

Budućnost

Molim Te, Isuse

Sjećaš li se tragova u pijesku?

Dugine tajne

Svijeća u tami

Za let si stvorena

Crna nevjesta

Da mi Te je prostrijeti kroz dušu

Životna staza

Vatreni labud

Stotnik

Blagoslovi putuju tišinom

Otvoreni suton

Pianissimo

Tamo gdje se spaja svijet sa svjetlom

Svjetionik

Dušo moja, sviđaš se Bogu noćas

Sunčeva kotlina

Uzdignute ruke duhova i sjene

Bezgrešna,

Duhovna prožimanja,

Poslušaj, Gospode,

Jedrenjak,

Gorko vino,

Sjeme vječnoga dana,

Putovanje u tišinu,

Pustinjsko vino,

Jedrilica,

Ruža,

Lučica,

Daleke veze

Strune

Da si ti umjetnik,

a ja da sam glazba,

koliko bi imao sluha?

Tko bi bio sretnik,

kome bi uzavrela plazma,

tko bi čuo od Duha?

Da si ti bogataš,

a ja da sam prosjakinja,

da li bi me vidio?

Da li bi primio tata

koji kraj mene ima

ili bi se postidio?

Da si ti svećenik,

a ja pjesnikinja,

da li bismo se sreli?

Da li bismo neki zvonik

na tlu od mekinja

dodirima omeli?

18.07.2012. 22:05

Prva svjećica Adventa

Dajem se na raspolaganje,

puštam novu nadu da se krčka

kao svježi rumen plam.

Krećem sad na ladanje

gdje se pahuljica brčka

dok polako pada na moj kam.

Novi snjegovi mi zatiru sav korov,

mladi ljulj se neumitno smrzava

prije nego što će rasklijati.

Ptice kreću u svoj zimski lov,

pažnja moja grije ih i održava,

gnijezdo im se neće rasklimati.

Tako stiže iščekivanje do vrha,

skroz do one točke kad već kreće pokajanje,

prije nego što će se zabijeliti

duša, sigurna od grijeha mrka.

Anđeli mi zdušno nude poravnanje

staza prema Bogu koji će prostrijeliti

svojom strasnom nevinošću moje srce sretno.

Kao plam od prve svijeće

ono igra ravnomjerno u toplini.

Onu ružu samo gledam sjetno

kao pupoljak te vječne sreće

koja blago tinja u tišini.

30.11.2014. 06:54

Freska

Neprekidno tražim te po pješčanim tragovima

jer sam već pronašla kamenčić od kristala,

tako primamljiv pobješnjelim vragovima

što se burno upiru protiv tiha maestrala

čiji blagi dodir pomiče u pijesku zrnje,

svjetlucavo i vidljivo samo za moje stope.

Osjećam, na lice mi prodire sitno trnje

pa se pogibam ka tlu da me ne poklope

svojom uzaludnošću vatreni zmajevi.

Mekan pijesak probadam koljenom

a preda mnom izniču daleki krajevi,

uzdižu me, zovu mene svojom voljenom

dok na dlanu nosim što sam ubrala,

kamen malen, sjajan i dragocjen

jer sam klečeći ga i moleći ukrala;

pobožno čuvam tajanstveni plijen,

ne može se razlučiti sjaj od stijene

i, da nemam puno stopa tvojih dara,

mislila bih da me napadaju hijene,

ali znam da ti si, iz mojih njedara

koja teško, izcrpljena, traže daha.

Čisto podneblje me hrani tvojim uzdasima,

veličanstveno me spašava od kraha

pa nadijevam ogrlicu sjajnim ukrasima

i više uopće na sebe ne sličim.

Samo gledam gdje ću opet pognuti se tiho

da ti zahvalnicu upriličim,

da te stigne upornoga maestrala vihor.

Često tražim te po tragovima na pijesku

jer nailazim na stijenu od kristala

kojoj pridodajem neku svoju fresku.

Od kada sam uz ovu obalu pristala,

kroza svaku buku molitvu ti čujem,

vali stvaraju mi stope mojega kraja;

samo udišem, slavim, poklekujem

i uzimam od kamenita sjaja.

08.05.2014. 06:31

Zaručnica

Tiho pjeva ona duša stara

koju pozvao si više puta

da u Tebi se odmara,

da Ti klekne rubom skuta

koje si raširio za djecu svijeta.

Mnogi sad je u nevoljama,

mnogi ište pakla kleta,

mnogo krika se prolama,

ali niti jedan nije tako zvučan

kao što je pjesma ova;

niti čovjek nije tako stručan

da ispjeva glas svatova

kojemu se sveti često raduju.

Kliči, zemljo, Bogu svome,

Stvoritelju kojem vješto ratuju

da Mu zaručnicu slome

jer je sva previše lijepa,

jer je cijela sjajno odjevena

i za zloću je preslijepa,

a na svjetlu umjerena,

ne može se ničime porediti.

Sva je malo tajnovita,

ali umije pobijediti

najboljega duha vilovita.

Nikad neću ispjevati

boli moje duše, sreću

što ne staje se izlijevati

po svatovskom cvijeću

makar nema toga runolista

kao što je Djeva bajna,

zaručnica svoga Krista

kao zvijezda sjajna

što božanskim zbori glasom

kao voda bistra i umilna,

što se diči vječnim spasom

za kojim je žudnja silna.

05.08.2016. 01:02

Moj sokole

Sedamnaest smrtnih grijeha

počinila sam, moj sokole,

svijeća se ugasila.

Nikakva me sveta streha,

niti moje kole

nikad ne bi spasila.

Nisam više vična letu,

udari me munja

paklenoga zloga;

udari mi Ahilovu petu

iza gustog žbunja

gnijezda moga.

Krila mi se polomiše,

moj sokole, tvrda

kao stijena,

zamalo se odlomiše

jer on vreba iza brda

kao hijena.

Moj sokole, nosi pismo gore

da sam na paklenim mukama

ovdje dolje

i da oko mene ljudi gore,

da je plač i škrgut zubima,

pusto polje.

Sedam puta po sedamnaest

brojim grijehe naokole;

sedam puta po sedamnaest

života imam, moj sokole.

Korizma 2012.

Franjevac

Relikviju ljubim usred mnoga cvijeća;

sveta franjevca naslućujem u koralu

kojemu se vječna upalila njegova svijeća.

Vidim, poginje se u kanonskom moralu,

a tijelo mu svijetli od bjeline habita.

Tiho poručuje da je blizu nas.

Prilazim do bijela uzvišena groba skrita,

a iz drugog kuta dopire do mene glas:

„Ja sam onaj koji prvi ljubi Raspetoga

u ranama koje nosim blagoslovljeno“.

Gledam Franju pokraj Boga moga;

sada već osam stoljeća proslavljeno

drago pučje, sljedbeništvo siromaha,

tko bi sve prebrojati ih mogao i da htjedne.

Jednoglasnu molitvu slušam im bez daha.

O, da nisam nacrtana od finoće bijedne

i da nisam potekla iz onih škola,

nikada se obratila ne bih u ovo društvo

koje spašava od bludnih idola

i u kojem obitava samo nadareno muštvo.

Sad se sjećam tvojih prekriženih ruku

kada stajao si uz relikviju svetu,

koju danas istu ljubih ja u malom lugu,

dok ja tada učila sam o bijednome svijetu.

Tada meni rekao si tko si,

da ti franjevački grb je tvoja kuća.

Sada više tobom se ponosim

i još više raste moja želja vruća.

Pod hrvatskim grbom relikvija ti stoji,

a na grbu još je ruka Franjina.

Ona se preklapa, kao da sve križeve broji;

s rukom Isusovom ukršta se ruka njina.

Sada znam i zašto stajao si tamo.

Nema franjevca koji bez dara bi bio;

niti mene nisi ovdje ostavio samo,

drugom rukom ti si moju ruku dohvatio.

31.02.2012. 22:40

Sjećam se

Ako i jesam zaboravila sjaj, sjećam se tuge

što je stidljivo hrupila ispod očnih kapaka,

dubokih zjenica bez šarenila nestale duge

što se sakrila iz oka zbog prepunih oblaka;

sjećam se pognuta ramena kako zdvaja

pod sunčanim žrtvenikom što je blijedio

i nježnih ruku, uvijek željnih zagrljaja,

koji je samo širinu teških nebesa slijedio.

Sjećam se riječi, ako zaboravljam sreću

i mirne valove što su zatreperili naglo;

prepukla glasa bez daha zaboravit neću,

disanja što se pred naletom vjetra saglo.

Ako i ne pamtim lupkanje kišnih kapi,

sjećam se da je srce bilo na pola otkucaja;

sjećam se crne povorke i rake što zjapi,

sjenki tromoga hoda i gesta oproštaja.

Ipak znam nekim komadićem razuma,

kojim se i sada jedva jedvice služim,

da postoji svjetlost iznad zemaljskoga huma

kada ruke sklopim i k nebu ih pružim.

18.03.2015. 08:40

Sokolov let

Hoćeš li mi opet doći,

hoćeš li navratiti na moje koncerte?

Hoćeš li me čuti moći,

moje lamentacije konverte?

Hoćeš li me svojim bogatstvom

počastiti kao siromaha

koji svojim silnim bratstvom

ne dolazi još do daha?

Hoćeš li mi pomoći preskakati

na mojoj stazi visoke prepreke?

Hoćeš li svoj pogled pretakati

na moje usne prijeke?

Da li ti se dopadaju

ovi vrtovi koje otkrivaš?

Da li ti anđeli skladaju

o ljulju koji zemlju prekriva?

Ono kamenje u sredini visoravni,

to je tvoje prijestolje od ognja;

tamo nastao je vulkan slavni

koji dade crnice i ruži godnja.

Tamo ću te postaviti

i poslužiti ti nektara.

Neću otrova ti ostaviti

već od jezera ti dara.

Vidjet ćeš sve ove sprude,

sve što ja sam osvojila.

Možeš načiniti mnoge grude

da ih bacimo na pojila

gdje labud moj od vatre

ponekad izranja iz dubina.

Nikada ga snijeg ne satre.

Na obali sve je puno lupina,

srebrnkastih pod mjesečinom,

koje ostale su još od sjetve.

Sjemenje je kalilo se opečinom,

zato plamene su ovdje žetve.

Ako ipak ovamo zakoračiš,

ne čudi se, sve već znaš.

Vidi se da sve mi značiš,

isto kao sav taj kraš.

Možda ti si meni ostavio

ovaj teren svoje planine

i stopama me ovdje postavio

da te pratim u visine.

Predat ću ti sve talente,

vidjet ćeš i neke plodne.

Ne obaziri se na lamente

jer ćeš naći smokve rodne.

Ne brini, znat ću da si ti,

možda presvući ću odore.

Labud će se onaj uzdići,

prati ga na sinje more.

02.02.2014. 08:14

Budućnost

Pretjerujem u sjećanjima,

u dozivanju pogubljenih dana

kad sam propadala u njima,

kad je neviđena dolazila zora rana

koja možda nije niti postojala.

Možda sam se brinula za preživljavanje

pa se nisam ni udostojala

primijetiti da me prati unižavanje.

Nemam uspomena, kao da sam u blokadi,

silom duša prazna se odmara.

Istekli su oni divlji dani mladi,

ali opet kušnja se u meni stvara

jer ja nisam više ona mirna rijeka

nego znam da vrag ne spava;

previše je ova postelja mi meka

po kojoj se uzaludno život prosipava

pa me kopka zašto duša mi ne žeđa;

zašto tako smrt mi tiho prijeti.

Siguran je prostor iza mojih leđa,

nema znaka da li mi je sada mrijeti.

Ustat ću bez vidljivoga cilja,

možda naiđem na svoju budućnost

i otkrijem da je puna milja;

možda ipak gubim onu ćutnost

od koje sam podivljala bila.

Između smrti i jutarnjega svjetla

nalazi se samo zaležana svila,

a na lice pada kosa mi od vjetra.

Još je mračno, zora se na nebu javlja,

osjećam da vjetar donosi svježinu

pa se prisjećam da dan je slavlja

dok me modro nebo zove u daljinu.

Konačno ću se pokrenuti odavde,

svijetli dan će proći mi do duše.

Uvijek ima ove Božje pravde,

čak i kad se uspomene ruše.

10.05.2014. 05:05

Molim Te, Isuse

Moj Isuse, Bože moj,

više puta molila sam Tvoje dare,

više puta zvao si me u svoj dom

i u topli šator svoj

gdje popravljaš moje kvare,

daješ bića srcu mom.

Isuse moj, moj Proroče,

više puta gledala sam Tvoje muke,

više puta pružio si meni odraz svoga lica,

nove stope koje kroče

gdje ne stižu moje otvorene ruke

nebeskih se načekati ptica.

Isuse moj, moj Svećeniče,

više puta slušala sam Tvoje uskrsnuće,

više puta rodio si meni blaga

koje mi zbog Tvoje riječi niče,

što ga daju Tvoje ruke umiruće,

što ga nude bića draga.

Isuse moj, moj Kralju,

više puta iskala sam Tvoje kraljevstvo,

više puta dao si mi majku

koja vodi mene Tvojem raju,

koja moli za me Tvoje carevstvo

da u njemu živim bajku.

Moj Isuse, moj Prijatelju,

opet slatka kruha molim sada,

sada daj mi mir Tvoj pravi.

Nemam od tog veću želju,

nema od te veća nada;

moje grijehe zaboravi.

Moj Isuse, Tijelo moje,

više puta sam Te blagovala,

više puta dijelili smo Tvoje krvi,

rumene nas prsi poje;

više puta sam se zatrovala

strahom koji svu me mrvi

da me opet svu okrijepiš,

da me opet k sebi vratiš,

da osjetim Tvoje gorke okuse;

da me krvlju svu oblijepiš,

da zbog mene opet nevin patiš,

Gospodine moj, moj Isuse. 24.02.2015. 07:2

Sjećaš li se tragova u pijesku

Sjećaš li se onog pješčanog traga

koji me je doveo do Stijene od kristala

što još uvijek mami svakog vraga

i uz koju ja sam tada zanesena pristala?

Ti si bio onaj čije pratila sam stope

i koji je ostavljao svjetlucave kamenčiće.

Sjećaš li se kako klecala sam da me ne poklope

zmajevi i dusi u tom valu što mi dira žiće,

odnoseći vrijedne stvari za sobom na pučinu?

Evo, vruće ljeto stiglo je na sprude,

sad već sam iskusna u svome svetom činu,

a svud oko mene razni dusi blude

dok prebirem koji kristal unijet ću na Stijenu.

Vjetar prosipa po meni izobilje nadahnuća

što ga prinosim na dar u svome plijenu,

a tada pošaljem mnoštvo pozdrava u bespuća.

Sjećaš li se svjetlucavih tragova u pijesku?

Ja sam sve to izgazila i sve vjetar briše,

ali nisam sasvim sama u tom tijesku

gdje po koja sveta duša pokraj mene diše.

Eto, naišla sam na usamljene tragače,

teško ih je prepoznati kad svi k Stijeni hrle,

ali rijetki klecaju dok još mnogi vrazi tlače

i dok svi se međusobno miluju i grle.

Nemam koga milovati, samo kakvo zrnce,

laštim svaki kamen koji nalikuje onom

što mi uzrokuje one određene trnce

i koji se tada sjaji onim određenim tonom.

Znam da ne možeš u pijesku zadržati trag,

čak i vjetar prebire i nosi raznoliko zrnje

ma koliko bio tih i nježan, prejak ili blag,

a i svaki kristal peče kao grubo trnje.

Svaki život dalje ide, svaki trag se troši,

samo Stijena seže do najvećih visina.

Sve izgleda da u mekom lahoru te pustoši

ima nekih tragova koji dođu iz daljina.

ponedjeljak, 26. lipnja 2017. 04:21:19

Dugine tajne

Duga nad usnulim gradom

kao most u daljini, kao nada

diči se svojim lukom i padom

iz noći tamo gdje noć je još mlada.

Nije odavde već poput tuđinca

leluja, treperi i nebom luta.

Kao da nebo traži si posinca

koji odlazi tamo gdje riječ je kruta.

Da ga utješi, da mu se preda

kao što se predaje neko pismo,

prepuno ljubavi, mira i reda.

Stiglo je doba plodno i kišno.

Poslije dolazi sunce svijetlo,

toplo i žarko, s puno svježine,

zrelo i proljetno, jako i sjetno

na one davne dane tišine.

I dugine boje sasvim su sjajne,

crvene, žute, plamene, bijele

što nose u sebi dugine tajne,

boje mora, neba i zemlje cijele.

Ljepota života, sve božanske doli

kreću na ljude otopiti led,

ugrijati vene, odmaknuti boli,

predati djeci mlijeko i med.

Vodilja zvijezda u noći svakoj

kraj prekrasne duge tiho sja

da nas poveže u duši lakoj

i da se sretnemo ti i ja.

petak, 9. ožujka 2018. 05:31:40

Svijeća u tami

Dušom svojom tražim Te noćas

jer si mi rekao obećanja

od kojih mi srce treperi.

Pojurite, konji, u laki kas,

smiri se, dušo, u trenu čekanja

jer ono ljubav tako ne mjeri.

Ta, ljubav se mjeri silinom vjere

i povjerenja u svaku riječ

što ulijeva mir za godina sto.

Znam da ne kasni niti zere

Bog moj što čuje mi ječ,

znam da će uskoro ispuniti to.

Vrijeme je dugo života ova;

to je stoga da mognem vidjeti sve,

da mognem izrasti plodna i jaka.

Ne moram činiti čudesa nova,

ljubav se hrani s mrve nevidljive,

a plodna mi riječ ljubavi svaka.

Ljubavi snažna, života srži,

života istinska iskonski plame,

samo ću Tebi uvijek priznati sve,

sve što mi tijelo u srcu drži

kao što svijeća gori sred tame,

kao što i ja gorim poput nje.

nedjelja, 11.03.2018. 19:43

Za let si stvorena

Šaljem te odavde prema zasjedama,

poslala sam pratnju, mnoštvo ptica

i spremila ti poputbinu.

Već odavno sam te natrpala besjedama,

još pokazala ti život sa stotinu lica

i opisala ti svu puninu,

znam da znaš to još od malih nogu.

Iako su zvali mnogi, i blagostanje

pa sve lude zemlje velikoga mira,

nisi htjela čuti, okrenula se Bogu.

Sad već možeš skupljati imanje

koje nitko jasno ne vidi, ne dira.

U tim zasjedama najteža je borba

kada duša ne zna i kada oklijeva.

Veliki je ispit tući se sa sobom.

Samo jedan zaziv, samo jedna molba

i na nebu pravda se prolijeva,

anđeoska zaštita je tada s tobom

jer Bog dobro čuva ono što je stekao,

svaku zeru srca, svaki poklon mali

i te sretne duše prati legijama.

Sve to drži Gospod što je jednom rekao,

a sve ono što su ljudi tebi dali,

Njegovo je po svim regijama.

Sad te puštam, dušo, stvorena za let,

neka bude tvoje vrijeme meni nepoznato,

ali bit će radost otkrivati toga,

zajedno sa svakim tko se nađe svet.

Ljubi bližnje koji znaju da je nebo zlato

i sve ljude ljubi kao svoga Boga.

11.07.2016. 22:51

Crna nevjesta

Teško sam Te slijedila u tami

kad su zlodusi se strašno upirali

sve zamračiti mi da me noć primami,

spletkama se snovima mi uplitali.

Teško sam Te slijedila u boli,

nevjera me sumnjama svu zbunila,

kad je rušila me dok se moli

pa me kao crnu nevjestu okrunila.

Teško sam Te slijedila vrhovima svijesti

kada nisam znala hoće li to stati,

kada nisam znala kad ćemo se sresti,

niti postoji li anđeo koji me još prati.

Teško sam Te slijedila u grijesima,

nemoćna od straha i tjeskobe,

vukla me je struja hladnim osmijesima

da me prijetvornosti sve zarobe.

Teško sam Te slijedila u beznađu,

srce nije dalo da se očaj moj premosti,

da me ruke Tvoga povjerenja nađu;

Kriste, Bože moj, oprosti mi, oprosti.

nedjelja, 22. travnja 2018. 06:06:11

Da mi Te je prostrijeti kroz dušu

Mislio je da ću reći "Zbogom"

našem prijateljstvu, našoj nadi

kojima sam opijena kao drogom.

Ti me, Nebo, sad ukradi

da me Te je nosit' u zjenama sjajnim,

da mi Te kroz dušu prostrijet'

istom nadom s onim žarom trajnim

kojim nosim svoju kostrijet.

Da mi je sad reći sve,

u Tvom praštanju još tugom zanositi

svakom notom ove krasne sne

pa da mi je slavljem zarositi.

Mislio je da ću proći pokraj njega

kao tihi lahor, kao tren,

kao pokraj lanjskog snijega,

kao uzdrhtala, blijeda sjen'.

Ti mi, Nebo, podaj tu širinu

jer ja drugo nemam, samo žuđ

da doživim srcem Ti mirinu

radi koje dragi uvijek mi je tuđ

pa da i ja opet mognem zaploviti

u toj lađi koja nema kraj,

da me mogneš dragim zakloniti

pa da gledam očiju mu sjaj.

Tada on bi mene prepoznao

kao pričesnicu Tvoju, kao svoju dragu

i moj život tad bi stao

na tom osunčanom i Nebeskom pragu.

subota, 9. prosinca 2017. 15:23:36

Životna staza

Dok se golubovi obrušavaju

niz okno pa sve do trave,

pogled moj prati životnu stazu.

Na njoj se mladi ptići okušavaju

kako bi postigli visine prave;

ledi se vjetar na mome obrazu.

Iz jedne tišine u tišinu drugu

odlaze pozdravi duše prema svodu,

a čestica vraća se k meni;

vrane grakčući presijecaju prugu

koja me vodi daleko k rodu;

krošnja se trešnje već zeleni.

Uskoro cvjetovi bit će bijeli,

čitavu zemlju prekrit će lati

i zvijezde će sjajne rasvijetliti put;

u daljinama netko se možda veseli,

u daljinama netko možda pati,

a tu, pokraj mene, samuje ćut.

nedjelja, 18. ožujka 2018. 11:55:34

Vatreni labud

Iz daljine čujem poznati zvuk,

to mi netko znanu melodiju svira.

Čujem nekog lepetanja prizvuk,

kao da se stari labud negdje skriva.

Daleko je od svoje labudice

i od mrzla jezera našao je zaton.

Nigdje nema neke druge ptice,

ali stari labud nije ovdje zato

da bismo se možda mi pronašli.

Ta, ja ne znam da li namjerno sam tu.

Ne znam kako mi smo ovdje zašli,

možda čuje labud istu melodiju...

ali ne, to bi sviranje se bliže čulo,

to bi bilo nešto vrlo jasno

za naša stara srca, jako bi odjeknulo

i pjevanja bi bilo krasnog.

Kao da umirila se ptica lijepa,

a ja sjedim tiho pokraj nje.

Ne znam da l’ to noć je jer sam slijepa

od vatrene nebeske najezde

u kojoj snivam krvcu rumenu

što po mojem licu ljepljivo se slijeva

i po mome čamcu gumenu.

To u šipražju se labud preodijeva

pa će krenuti u svitanja nebeska.

Sve je bliži onaj zvuk i melodija,

krv po meni sva se bljeska,

vatreni se labud uz mene povija.

08.10.2013. 21:02

Stotnik

Uistinu, pravednici

iz grobova ustaju;

zemlja se potrese.

Zašto ode Pramajci?

Tolike žene ostaju

i toliko jedna podnese...

Uistinu, Hramski zastor

na dvoje se razdera;

na Janje i Žrtvenik;

od vrha do dna.

I Janje je Pastor

i Oltar je Svećenik...

a kamo ja da gledam

u trenutku smrti

razderana, a živoga?

Kamo da se ogledam?

Sve ćeš, sve ćeš strti.

Uistinu, Sin Boga.

06.04.2012. 17:22

Blagoslovi putuju tišinom

Mirno spavaj, molitva je tvoja kuća,

neka snovi tvoji caruju ti umom;

nek' te ne ometa moja pažnja vruća

niti jednim trzajem, ni šumom.

Nemoj sanjati o srcima što traže;

nek' te pjesme mladosti pokrivaju,

nek' ti san posjeti sve najdraže,

neka anđeli se ponad tebe svijaju.

Blagoslovi ptica, djece neka prate

tvoje uzdahe i tvoja okretanja,

a svi koji sanjaju te neka plate

dah tišine, šutnju, šapat obećanja.

Neka Majčinski ti lahor spusti krila,

tiha uspavanka, nečujna na koži;

nek' ti snovi žive bojama akrila

da se Božji blagoslov umnoži.

Ako Duh te zazivom probudi Sveti,

neka kontemplacija ti bude čila;

muke zaboravi, vječnosti se sjeti

koja je u tebi, uvijek s tobom bila.

31. kolovoza 2018. 08:28:35

Otvoreni suton

Kameni luk

posred tišine;

samo gluhi muk

i dodir svježine.

Otvorena vrata

i širi se stuba,

u smjeru nepovrata,

daleka i gruba.

Samo cvrčak cvrči

u zalazak neba;

staro deblo krči,

sunce mu ne treba.

Uskoro mi proći

kroz tišinu, prema gore;

suton pun je moći.

Niz moje bore

suze radosnice klize

jer putujem lako;

ni savjest ne grize,

a važno je jako.

Magare se spušta,

stiže do dna stube.

I obala je pusta,

galebi se ljube,

a ja gubim sluh.

Još koji časak

i ostaje moj duh

i suhe zemlje dašak.

nedj. 15. travnja 2018. 09:14:15

Pianissimo

Od kada i mira

što bih prije,

što me trese, dira,

a ljubav to nije?

Od vedra daha

drhtava sam sva.

Da ne bude kraha,

da nisam ta ljubav ja?

Ovdje je ugodno

i tako je lijepo,

tiho i zgodno;

opuštanje slijepo,

gluho i unutarnje,

rekla bih, mistično.

Kao buđenje jutarnje

i tomu slično,

a ljubav to nije.

Koliko znam,

ljubav se svije

kad nisi sam.

Ta kome kad,

mirisi, sveta drhtavica?

Ona je zasad,

treperava ptica

od koje zora zabruji.

Bog me prvu ljubio, prije,

i sad poput lahora struji

kao da Bog to nije.

29.04.2018. 17:22

Tamo gdje se spaja svijet sa svjetlom

Pomozi, Isuse, bijednome stvorenju

da izreče pjesme odanosti, slatke ode

što me privode ka izgorenju,

pohvalnice, slavu što je izišla iz mode

poput kakva prastaroga, trula panja.

Nitko ne zna da iz njega korijen klije

koji nosi sokove od mudrosti i znanja,

i iskustva kojeg nestalo mu nikad nije.

I šume Ti pjevaju, i od panja stara

odaju Ti svaku čast i slavu

jer Ti slava odasvud izgara,

pali nebo, livade i travu.

Tamo gdje se spaja svijet sa svjetlom,

gdje se duga rodi da bi se sakrivala,

tamo gdje se budim carstvu svetom,

tamo mi pokaži što sam snivala

da me ne zavede crna vila,

lijepa kao domovina, kao rodni kraj

s odorama od prekrasna tila

i sa stihom koji imitira izgubljeni raj;

ne daj mene, ne daj vještici od purpura

jer to nije bijeda, nije muka, trud,

jer tu nema Križa što se jedva gura,

tamo nitko nije zbog ljubavi lud.

Vrati mene pašnjacima svojim

kao što me uvijek spašavaš od svega

što ne odgovara pozivima mojim

iz duboka mora i s daleka brijega.

Tanku me izbavi i zarobi

kao što u svijeći držiš tinj

da se sjetim svoje svete kobi,

da uništim svaku hinj

jer već osjećam se kao santa

čiji led se topi, nestaje s vidika,

i postajem duša bez imalo sanka

u kojemu uvijek bijah Tvoja slika.

07. srpnja 2018. 04:52:53

Svjetionik

Pratim Vivaldija,

pjesma božanska;

otkriće je Marija,

čudesna, kanska.

Noć je mlada,

svježa i biserna,

a grijeh se raspada.

Morska lanterna

svijetli u mraku

i drhtati stade

čednome braku

koji tek nastade

da se rodi Emanuel,

Sveprisutni Sjaj;

slavi ga Daniel

koji vidi raj,

nebesa i djela sva

što čine ih stvori,

ljudska, nadahnuta.

Misao žubori,

to nije bez Duha

jer tko li će dati

Vina i Kruha,

tajnovita mati,

kad u Grobu je bio,

a ti si znala

da nije se skrio,

da smrt mu je spala?

I žive kosturi

dok venu trave

i orlovi suri,

i duše sve slave

nedjeljne dane

svjetla i sreće

kad Isus osvane,

i narod sav kreće.

Slaviš ga, Djevice,

i svak to prizna,

i anđelci, i pjevice,

tako ponizna.

09.09.2018.

02:15

Dušo moja, sviđaš se Bogu noćas