Od Krista do Adama

Uvod

Ovdje je sažetak povijesti općeg razdora u svijetu i božanske ekonomije spasenja čovjeka. To su samo neke natuknice u tri crte o tome kako je i zašto nastao čovjek, odakle zlo na svijetu i čemu služi kršćanstvo.

Vrlo bogat i sadržajan, ali sažet i bremenit teološki opis svih mogućih tajni koje muče današnjeg čovjeka, kao što kopka i čitavo čovječanstvo,

ovaj članak upućuje na osnove koje bi morao znati svaki živi ljudski stvor na zemlji.

Glava Prva: Grešnik i Svetac

Elementi biblijske antropologije nalaze se pod raznim natuknicama: duša, srce, put, tijelo, duh. Ovo sintetično poimanje čovjeka uvelike se razlikuje od općeg načina mišljenja naših dana koje u duši i tijelu vidi dvije sastavine čovjeka; prema biblijskom shvaćanju čovjek se sav izražava u svojim pojedinim vidovima.

On je duša ukoliko ga oživljuje duh života; put pokazuje u njemu propadljivo stvorenje; duh znači njegovo otvaranje prema Bogu; tijelom je, najzad, izražen prema van.

Ovoj prvoj razlici između dva načina mišljenja pridružuje se i druga, još dublja razlika: u gledanju grčke filozofije posrijedi je raščlamba čovjeka, tog mikrokozma koji u sebi udružuje dva svijeta, duhovni i tvarni; Biblija – jer slovi o Bogu – gleda na čovjeka samo sučelice Bogu kojemu je čovjek slika. Umjesto da se ogradi u prirodan i zatvoren svijet, ona stvara pozornicu dimenzijama povijesti, povijesti u kojoj je Bog prvenstveni djelatelj : Bog je stvorio čovjeka i sam postao čovjekom da ga spasi. Antropologija povezana s teologijom postaje neodvojiva od kristologije.

Tako se raznolika ponašanja čovjekova tijekom povijesti sintetiziraju u dvije kategorije – kategoriju grešnika i kategoriju novoga čovjeka. Ovi aktualiziraju oba pralika objavljena u povlaštenim trenucima svete povijesti: pralik Adama i pralik Sluge Gospodnjega, ostvarena u Isusu Kristu.

Nije, dakle, Adam istinski pralik čovjeka živoga, već Isus Krist; nije to onaj koji je potekao iz zemlje već onaj koji je sišao s neba, ili točnije: Isus Krist koji ima svoj pralik u Adamu, nebeski Adam oličen u zemaljskome.

Zemaljski Adam

Drugo poglavlje Knjige Postanka ne odnosi se samo na povijest jednog čovjeka već na povijest svekolikog čovječanstva, kao što to kazuje izraz Adam, koji znači Čovjek; prema semitskom shvaćanju predak jednog plemena nosi u sebi sve koji su „potekli iz njegovih bubrega”; u njemu su stvarno izraženi svi njegovi potomci: oni su u njemu uključeni, to je ono što se moglo nazvati „korporativnom osobnošću”. Prema Post 2, čovjek se pojavljuje u Adamu sa svoja tri bitna odnosa: s Bogom, sa zemljom, sa svojom braćom.

a) Čovjek i njegov Stvoritelj. - Adam nije ni svrgnuti Bog, ni čestica duha što je pala s neba u tijelo; on je slobodan stvor u stalnoj i bitnoj vezi s Bogom. Upravo na to upućuje njegov postanak. Proizašao je iz zemlje, ali nije na nju ograničen; njegovo postojanje ovisi o duhu života što mu ga je Bog udahnuo. Onda on biva živa duša, a to u isti mah znači biće i osobno, i ovisno o Bogu. „Religija” ne pridolazi čovjeku da nadopuni neku njegovu narav koja bi već bila konzistentna: religija je od samog početka utkana u sam ustroj čovjekove naravi. Govoriti o čovjeku, a ne dovoditi ga u vezu s Bogom bio bi, dakle, besmisao.

Dahu koji uspostavlja čovjeka u njegovo „biti” Bog pridružuje svoju riječ i ta prva riječ poprima oblik zabrane: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zala da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Post 2,16sl.). Tako čovjek tijekom svoga postojanja ostaje neprekidno vezan uza svoga Stvoritelja posluhom Njegovoj volji. Ova mu zapovijed izgleda kao interdikt, kao ograničenje. U stvari, ona mu je nužna kao njegova dopuna: omogućuje mu da shvati kako on nije bog, kako je ovisan o Bogu koji mu daje život, taj dah koji ga oživljuje, a da toga nije ni svjestan.

Čovjek je, dakle, sjedinjen sa Stvoriteljem vezom životne i prvotne ovisnosti, koju mora slobodno izraziti u poslušnosti. Taj zakon upisan u čovjekovo srce jest svijest kojom živi Bog razgovara sa svojim stvorom.

b) Čovjek pred svemirom. - Bog smješta čovjek u lijep i dobar stvoreni svijet (Post 2,9) da ga obrađuje i čuva, kao nadstojnik. On hoće da Adam potvrdi svoje vrhovništvo nad životinjama nadijevajući im imena; time mu daje na znanje da se priroda ne smije pobožanstveniti, već da treba njome ovladati, podložiti je. Dužnost rada na zemlji ne proizlazi iz posluha Bogu već je na to bez prestanka upućen. O tome na svoj način svjedoči prvi izvještaj o stvaranju; sedmi dan, dan počinka, stavlja mjeru ljudskom radu: djelo čovjekovih ruku mora biti izraz Stvoriteljeva djela.

c) Čovjek u društvu. - Čovjek je, najzad, društveno biće već po svojoj prirodi, a ne silom neke izvanjske zapovijedi. Temeljna razlika spolova jest u isti mah pralik i izvor života u društvu, zasnovanog ne silom već ljubavlju. Bog tu vezu smatra uzajamnom pomoći; a čovjek u ženi što je Bog stavlja pred njega prepoznaje samoga sebe te se odlučuje na onaj pogibeljni izlet iz samog sebe: na ljubav. Svaki susret s bližnjim nalazi u toj prvoj vezi svoj uzor, tako da će i Bog svoj savez što ga je sklopio sa svojim narodom izraziti slikom zaruka. Muškarac i žena su bez odjeće, „goli, ne srameći se jedan pred drugim”. To je značajna pojedinost: na društveni odnos još nije pala sjena, zato što je zajedništvo s Bogom blistava punina slave. Stoga se čovjek ne boji Boga, on je u miru s Onim koji prijateljski šeće vrtom, on je otvoreni dijalog sa svojom družicom, životinjama i svekolikim stvorenjem.

d) na sliku Božju. - Svećenički izvještaj (Post 1) sažeto ponavlja jahvistove tvrdnje, pokazujući da stvaranje čovjeka dolazi kao kruna stvaranja svemira, te bilježi Božju namjeru: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična...Plodite se...napunite zemlju i sebi je podložite...Vladajte svim živim stvorovima...” (Post 1,26sl.). Čovjek je stvoren na sliku Božju i može s Njim stupiti u razgovor; on nije Bog, on živi u zavisnosti od Boga, u odnosu koji je analogan odnosu sina prema ocu (usp. Post 5,3); ipak, s tom razlikom što slika ne može ostati bez odnosa s onim što ona odrazuje, kako nam to kaže riječ „dah” u izvještaju o stvaranju. Čovjek vrši svoju ulogu slike dvjema glavnim djelatnostima: kao slika Božjeg očinstva, on se mora množiti i napuniti zemlju; kao slika Božjega gospodstva, mora podložiti zemlju svojoj vlasti. Čovjek je gospodar zemlje, on je Božja prisutnost na zemlji.

Nebeski Adam

Takav je Božji naum.

Ali taj se naum savršeno ostvaruje tek u Isusu Kristu, Božjem Sinu. Krist baštini pridjevke Mudrosti: „odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote Njegove” (Mudr 7,26).

Adam je stvoren na Božju sliku, ali je samo Krist „slika Božja”. Pavao tumači:

„On je savršena slika Boga nevidljivoga,

Prvorođenac svega stvorenja,

jer je u Njemu sve stvoreno -

sve na nebu i na zemlji...

sve je stvoreno po Njemu i za Njega

On je prije svega,

i sve u Njemu postoji.

On je Glava Tijela, Crkve” (Kol 1,15-18).

Tu još uvijek nalazimo trojaku Adamovu dimenziju, čistu, ali sublimiranu.

a) Sin pred Ocem. - Slika Božja jest Sin o kome je Pavao upravo govorio (Kol 1,13). On nije naprosto vidljiva slika nevidljivog Boga, On je Sin, vječno sjedinjen s Ocem. Kao što sam o sebi kaže: „Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac... Ne tražim svoju volju, nego volju Onoga koji me poslao” (Iv 5,19sl., usp. 4,34).

Ono što je trebao biti Adam – stvor u stalnoj vezi sinovske ovisnosti prema Bogu, to Isus savršeno ostvaruje. Tko Njega vidi, vidi Oca (Iv 14,9).

b) Krist i svemir. - Čovjek ispunjuje djela svojih ruku; Isus ispunjuje Očeva djela: „Otac moj neprestano radi, zato i ja radim” (Iv 5,17). Ovo pak djelo jest zapravo stvaranje samo: „sve je po Njemu stvoreno”; pod Njegovim pogledom stvorenje oživljuje i biva prispodobom o nebeskom kraljevstvu. I kao u izvještaju o stvaranju, stvaranju koje je potpuno podređeno čovjeku, sve je, eto, „za Njega stvoreno”; i doista: Njegovo se gospodstvo ne proteže samo na životinje već na svekoliko stvorenje.

c) Krist i čovječanstvo. - On je, najzad, „Vođa, Glava Tijela”. To ponajprije znači da On daje život, da je „novi Adam” (1 Kor 15,45), onaj nebeski Adam čiju sliku treba preuzeti (1 Kor 15,49). On je Glavar obitelji – Crkve, savršenog ljudskog društva. Još bolje: On je počelo društvenog sjedinjenja ljudi (Ef 1,10).

Adam, dakle, nalazi smisao svog bića i postojanja samo u Isusu Kristu, Božjem Sinu, koji je postao čovjekom da bismo mi postali sinovi Božji (Gal 4,4sl.). - Dufour, str.150 – 19.12.2020. 16:20

Glava Druga: Evo čovjeka

Uzor koji je utvrdilo stvaranje, i kojemu neprestano treba biti okrenut – ne može se više dostići, pa čak ni izravno na nj smjerati. Odsad čovjek mora iz osakaćene slike, slike što je pruža grešnik, prijeći na uzor – sliku Sluge Božjega. To su novi uvjeti u kojima se odvija život konkretnog čovjeka.

1. Grešni Adam.

Pisac Post 3 nije htio nabaciti sliku poraza, već najaviti pobjedu koja ima doći nakon borbe. Prije nego će izreći promjenu što čeka čovjeka u njegovoj trojakoj dimenziji, Bog u njegovo srce zasijava nadu: ženinu će lozu zacijelo za petu ugristi protivnik, ali ona će zgaziti glavu zmijinu soju (Post 3,15). Ovo protoevanđelje daje svjetlinu mračnim nagovještajima koji slijede i jamči čovjeku konačnu Božju pobjedu.

a) RAZDORI U LJUDSKOJ OBITELJI. - Adam prvo otkriva svoju golotinju (Post 3,7.11): dotad samo simbol, ona postaje razdorom; dok ga Bog ispituje, Adam optužuje ženu i tako se od nje odvaja (Post 3,12): Bog im onda najavljuje rastrgano jedinstvo: njihovim će odnosima vladati nagonska sila, požuda, nadmoć; plod njihove ljubavi bit će im dan tek uz cijenu porođajnih boli (Post 3,16). Slijedeća poglavlja Postanka pokazuju kako raskid među prvim bračnim parom odjekuje kroza sve društvene veze: među Kajinom i Abelom – zavađenom braćom (Post 4), među ljudima u Babelu koji se više među sobom ne razumiju (Post 11,1-9). Sveta je povijest satkana od razdora, ona je niz ratova između židovskog naroda i ostalih naroda, između članova tog samog naroda, između bogataša i siromaha... Ali ostaje obećanje pobjede – zora usred noći, i proroci neće sustati navješćujući Kneza mira koji će izmiriti ljude (Iz 9,5sl.).

b)ČOVJEKU NEPRIJATELJSKI SVIJET. - Zbog Adamove krivnje prokleto je tlo zemaljsko; čovjek će jesti kruh ne više kao samonikli plod zemlje, već uz mnoge muke, u znoju lica (Post 3,17sl.). Stvorenje je, dakle, protiv volje podvrgnuto kvarenju (Rim 8,20): umjesto da se čovjeku dragovoljno podlaže, ono ustaje protiv njega; zemlja bi, dakako, u svakom slučaju bila podložna potresima, bila bi rodila trnjem, ali to trnje i te nevolje više ne znače samo propadljivost svijeta već i čovjekovu grešnost. A proroci, međutim, navješćuju rajsko stanje (Iz 11,6-9), otkrivajući do koje mjere ostaje živom ona narav kakva je izišla iz ruku Stvoritelja: nada nije umrla (Rim 8,20).

c) ČOVJEK PREDAN SMRTI. - „Prah si, u prah ćeš se i vratiti” (Post 3,19). Umjesto da božanski život prima kao dar, Adam je htio raspolagati svojim životom i, jedući od ploda s drveta, postati bogom. Ovim neposluhom čovjek je raskinuo vezu s izvorom života. Smrt, koja je trebala biti naprosto prolaz prema Bogu, sad više nije samo prirodna pojava: postala je kobnom, i znači kaznu, vječnu smrt. To je ono čega je znamenje i izgon iz raja. Čovjek je izbacio nutarnji zakon (teo – nomiju), tu Božju prisutnost u sebi, i sada je prepušten sam sebi, varavoj auto – nomiji. Povijest nam priča o mnogim promašajima onoga koji se htio izjednačiti s Bogom, a postao je samo smrtnik. Uza sve to nije prestala nada u puninu života. Bog ponovo otvara put prema drvu života (Izr 3,18; 11,30): to je Njegov Zakon, Njegova mudrost koji su izvori plodnosti za onoga koji ih vrši. Ali taj se Zakon udaljio od čovjekova srca i izgleda mu kao nešto vanjsko (hetero – nomija).

d) RAZDOR SAVJESTI. - Zakon, dakle, pokazuje gdje je spas, ali ga ne može dati: time on u čovjeku izaziva razdor koji je u isti mah i smrtonosan i spasonosan. Adam, koji je bio jedinstven zbog zajedništva sa Stvoriteljem, bježi od samog sebe kad bježi od Boga. Skriva se pred Onim koji ga zove (Post 3,10). Taj strah, to ruglo istinskog straha Božjega, jest zarazan; on znači razdor savjesti. Samo je nutarnje ujedinjeno biće moglo zahvatiti taj intimni razdor i svladati ga: Pavao ga, prosvijetljen Duhom, izražava. On u Poslanici Rimljanima opisuje onaj Ja koji je predan carstvu Grijeha te postoji bez Duha koji mu je ipak prijeko potreban. Poput nekog obezglavljenog trupla koje je ipak na životu, čovjek je svjestan svoje zbrke: „Ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha. Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim.” (Rim 7,14-15). Čovjek ne prestaje u nutarnjem sudištu svoje savjesti slagati se s Božjim zakonom, ali je dopustio da se u njemu nastani Grijeh, i vidi kako mu put čini pamet „tjelesnom” (Kol 2,18), srce okorjelim (Ef 4,18), kako mu put tlači tijelo, dotle da ga sili na opaka djela (Rim 8,13), Stoga mu se čini da nepopravljivo ide u smrt. Ipak, to nije tako, jer čin vjere može istrgnuti grešnika iz vlasti puti. Ali sve dok nema tog čina vjere, čovjek ostaje u stanju otuđenosti. Nedostaje mu načelo jedinstvenosti i poosobljenja: Duh. I, prema Svetom Pavlu, on zaziva Spasitelja, onim krikom koji se razlijegao cijelim Starim zavjetom: „Jadan ti sam ja čovjek. Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnog tijela?” (Rim 7,24).

Ovim zazivom grešnik okončava svoje potucanje: odbivši da život primi kao dar, uvjerivši se u svoj neuspjeh da ga se domogne vlastitim snagama, on se najzad okreće prema Onomu od kojega dolazi milost. Evo ga opet u temeljnom stavu stvora; ali dijalog koji sad otpočinje jest dijalog grešnika sa svojim Spasiteljem.

2. Sluga Božji

Pavao je tog Spasitelja, idući tragom prvotne zajednice, prepoznao u liku Sluge Božjega kako Ga je navješćivao Izaija. I nisu se kršćani doista u vrijeme vazmenog slavlja okrenuli nekom veličanstvenom opisu Mesije – Kralja ili slavnog Sina Čovječjeg. Oni nisu trebali nadčovjeka, već čovjeka koji nosi i odnosi grijeh svijeta.

a) VJERAN BOGU DO SMRTI. - Bogu se svidio Njegov Sluga i „na Njega je svoga Duha izlio”, da donosi „pravo narodima” (Iz 42,1 sl.). Dok izgleda kako uzalud upinje svoje snage i da se uzalud muči, On zna da Ga Bog neprestano proslavljuje (Iz 49,4sl.); On je poslušan poput učenika kome Bog svakog jutra „budi uho”; ne odupire se čak ni kad Ga vrijeđaju, jer Njegovo pouzdanje u Boga nije poljuljano (Iz 50,4-7). A kad je došao čas žrtve, „zlostavljahu Ga, a On puštaše, i nije otvorio usta svojih, ko jagnje na klanje odvedoše Ga (Iz 53,7). Potpuno prihvaća volju Gospodina koji čini da se na Nj svaljuju krivice ljudi, i sam se nudi na smrt (Iz 53,12). Takav je vjerni Sluga, posljednji ostatak čovječanstva, koji svojim posluhom ponovno spaja vez što ga je Adam prekinuo i koji, prihvaćajući smrt, očituje apsolutni karakter tog veza.

b) ČOVJEK BOLI. - Grešni je Adam doživio da ga stignu muke i patnje, Sluga pak nosi naše patnje i naše boli (Iz 53,3); štoviše: Onaj koji je trebao gospodariti životinjama postao je njima sličan, „obličjem više nije naličio na čovjeka” (Iz 52,14), bio je „crv, a ne čovjek” (Ps 22,7).

c) PRED DRUŠTVOM. - „Prezren bješe, odbačen od ljudi” (Iz 53,3): tog su Slugu najzad svi odbacili; Njegovi su suvremenici užasnuti pred Njim i uvjereni su u neuspjeh (Iz 52,14); ali Bog daje po svom proroku da spoznaju i ispovjede okajničku i spasonosnu vrijednost te žrtve: „Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe. Na Njega pade kazna – radi našeg mira, Njegove nas rane iscijeliše „ (Iz 53,5). U tom Čovjeku boli prorok nazire zagovornika koji moli za grešnike i žrtvu koja opravdava mnoge (Iz 53,11). U smrti Sluge Adam se može priznati pobijeđenim od grijeha, i upravo u času kada se odriče svoje pravednosti, stupa na djelo spasenje; Božji zahvat biva djelotvornim tek uz krajnju muku čovjeka napuštena od ljudi. Život doista nije učinak požude, već uvijek novi plod nezaslužena darivanja.

d) SLUGA – ISUS KRIST. - Proroštvo o Sluzi podloga je brojnih kršćanskih himni iz prvih vremena. One sažimlju Isusov život u diptih koji slika bijedu i veličinu čovjeka: njegovo poniženje i uzdignuće. Onaj koji se za cijelog svog života hranio voljom Očevom, ne samo da se nije ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom već je odabrao položaj roba; postavši sličan ljudima On se još više ponizio, ostavši pokoran sve do smrti, i to smrti na križu. Savršeno poslušan, Isus se ponio kao istinski Adam, stupajući u potpunu samoću da bi postao ocem novog naraštaja, izvorom života zauvijek. Pilat ga pokazuje na višem mjestu, odjevena ruhom izrugana kralja: „Evo čovjeka” (Iv 19,5): takav je put slave. Kroz ovu sliku koju je njegov grijeh iznakazio, čovjek mora raspoznati Sina Božjega koji je učinjen „mjesto nas grijehom, da mi u Njemu postanemo pravednošću Božjom” (2 Kor 5,21). Dufour, str. 154

19.12.2020. 20:16

Glava Treća: Na sliku Kristovu

„...snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu (Fil 3,21).”

Kao grešnik , Adam se na ono što je on po pravu - „na sliku Božju” - može potpuno vratiti tek ako se preoblikuje „na sliku Kristovu”: ne naprosto na sliku Riječi, već na sliku Raspetoga, pobjednika smrti. Vrijednosti koje su prepoznate u Post 2 ponovno će se naći, prenesene na Kristovu osobu.

1. POSLUH VJERE U ISUSA KRISTA. - Čovjek mora upraviti svoj posluh i svoju smjernost ne više izravno Bogu, niti Zakonu što je milosrdno dan čovjeku grešniku, već Onomu koji je došao da na sebe uzme ljudski lik (usp. Rim 10,5-13); jedino djelo koje treba izvršiti jest povjerenje u Onoga koga je Bog poslao (Iv 6,29). Jer, „jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus” (1 Tim 2,5). Jedan je Otac kome Sin vodi vjerne da po Njemu, Sinu, imaju život u izobilju i zauvijek.

2. KRISTOVO PRVENSTVO. - Isus daje Očev život stoga što je Početak, Prvorođenac od mrtvih; „jer Bog odluči u njemu nastaniti svu puninu i po njemu pomiriti za nj sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju njegova križa (Kol 1,18sl.). Razdori od kojih trpi grešno čovječanstvo nisu previđeni, ali su od sad prevladani i stavljeni u odnos prema novom biću, u novu dimenziju, prema biću u Kristu: „Nema tu više ni Židova, ni Grka, nema više ni roba, ni slobodnjaka; nema više ni muškog, ni ženskog, jer ste svi jedno u Kristu Isusu” (Gal 3,28). Razlika među spolovima bila je postala sukobom, razdor bračnog para bio se proširio u društvene i plemenske razdore. Nalazeći svoje jedinstvo u Kristu, čovjek može zagospodariti ljudskim situacijama: sloboda ili ropstvo, ženidba ili djevičanstvo (1 Kor 7) – svako od njih ima svoj smisao, svako od njih ima svoju vrijednost u Kristu Isusu.

Pomutnja jezika koja je bila znamen razdora i rasipanja ljudi prevladana je govorom Duha kojeg neprestano daje Krist; a ta se ljubav izražava raznolikošću karizmi, na slavu Očevu.

3. NOVI ČOVJEK jest ponajprije osobno Krist (Ef 2,15), ali i svaki vjernik u Gospodinu Isusu. Njegov život nije više zasužnjen puti već je neprekidna pobjeda duha nad puti (Gal 5,16-25; Rim 8,5-13), Kršćaninovo tijelo je sjedinjeno s Onim koji je uzeo na sebe „smrtno tijelo” (Kol 1,22) ono po krstu prima udio u smrti Kristovoj i umire grijehu, njegovo tijelo bijede postat će tijelom slave, „duhovno tijelo”. Njegova je pamet obnovljena, preobličena; on zna izreći sud u svjetlu Duha, a ta iskustva izražava razumski: nema li on samu Kristovu misao? Iako čovjek nije više obični smrtnik, jer mu je vjera zasadila u srce klicu besmrtnosti, on ipak mora neprestano umirati „starom čovjeku”, u jedinstvu s Kristom koji je jednom umro za sve; njegov je život nešto novo. Tako se „mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha” (2 Kor 3,18). Novi čovjek mora neprestano napredovati, dajući da ga obuzme jedina slika – Krist: kroz iznakaženu sliku staroga čovjeka sve bolje se nazrijeva proslavljena slika novoga čovjeka, Isusa Krista, našega Gospodina; a time se čovjek obnavlja „prema slici svoga Stvoritelja” (Kol 3,10).

4. STVORENJE pak, koje je protiv svoje volje bilo zasužnjeno ispraznošću i koje do današnjeg dana s nama stenje u porođajnoj muci, također gaji nadu da će biti oslobođeno robovanja propasti da bi ušlo u proslavljenu slobodu djece Božje. Iako uslijed grijeha rad ostaje mučan, njemu je vraćena vrijednost nadom u preobraženje u konačnoj slavi (Rim8,18-30). A kad posljednji neprijatelj, Smrt, bude uništena, Sin će opet predati kraljevstvo Bogu Ocu, i tako će Bog biti sve u svemu (1 Kor 15, 24-28). XL Dufour, str. 158. 20.12.2020. 07:48

Zaključak:

Kako tumače teolozi Katoličke Crkve, tako je i stvoren „Rječnik biblijske teologije” čiji auktori su mnogobrojni, a kao glavni urednik se predstavlja Xavier Leon – Dufour kojega slijede Jean Duplacy, Augustin Georg, Pierre Grelot, Jacques Guillet i Marc – Francois Lacan.

Prema drugom, prerađenom i proširenom izdanju francuskog izvornika djelo je preveo Mate Križman. Ovo četvrto izdanje je izdano u Zagrebu od Kršćanske sadašnjosti, 1993. godine.

Biblijski savjetnici su bili Bonaventura Duda, Jerko Fučak i Albin Škrinjar.

Ovaj članak su natuknice koje su uzete iz pojma „Čovjek” koji se obrađuje od 150. – 160. stranice koje su pak prepune biblijskih citata kao i čitav „Rječnik biblijske teologije”. Oni potkrepljuju tekst i najtoplije se preporučuju za čitanje onima koji Bibliju inače ne čitaju ili ne poznaju.

Ovaj biblijski rječnik ima 1582 stranice i sistematski raspoređene pojmove koji su inače, naravno, poredani po abecedi. 21.03.2021. 18:40

„Pored njegove stručnosti, čitkosti, široke upotrebljivosti i svježine kojom sintetizira biblijsku poruku u njezinu probijanju kroz vrijeme prema čovjeku, preporučuje ga upravo njegovo uvodno obilježje: iz njega se otvaraju pogledi doslovce na sve strane teologije (Riječ izdavača).”