Pomak

 

Zar mi nisi već toliko puta

spasenje pokazao Ti svoje,

za tu dušu što se sva od jada trza?

Postavio mene pokraj svoga skuta

i sad lakše pratim staze Tvoje,

riječ mi Tvoja na molitvu brza.

A ja ne znam snagu odgovora,

pravdam se i opravdavam,

ali više neću;

previše si meni pokazao lovora

dok ja nesigurno okajavam

krive misli, dobru sreću.

Uvijek predajem Ti život svoj

da ga vodiš i upravljaš

i još uvijek ne činim Ti slovo

što je tako presudno za pomak moj.

Daj da slušam pozorno što javljaš

jer se nalaziš pod mojim krovom.

Nitko dostojan tu nije,

nikada mu grijehu nema kraja;

što je prirodno, to pada.

Pravo čovještvo se krije

u daljini izgubljena raja

o kojemu govori mi nada.

Poći mi je u tu zemlju stranu

pred kojom se još kolebam,

navika na pustinjaštvo k sebi vuče.

Strah me ući u tu zemlju obećanu

jer i ovdje imam sve što trebam.

Tamo slapovi mi strašno huče,

a ja nisam savršena, jaka.

Stoga molim znati, Bože, volju Tvoju,

Tvoga srca opomenu.

Ovdje pripada mi moja tlaka,

tvrdi križ i neugledan, koji nema boju;

tu mi je u svakom trenu.

I na moja, uvijek širom otvorena, vrata

samo dođe buka ili jato crnih vrana.

Makar jasno svjetlo vidim, ne mogu ga tkati

jer su mračne ulice od zlata,

jer mi pada mrak i usred dana.

Ostaje mi, Tebe, Kriste, čekati i čekati.

01.03.2021. 20:59