Ljudska osobnost, esej

1. Kad je osobnost žrtva
Noćima i danima ova duša više nema razloga za san. Noćima i danima samo se rastežem po tipkovnici i ne znam što bih sa sobom. Moje nesposobnosti mi ne dopuštaju započeti bilo što, živci su odavno nefunkcionalni.
A ipak jošte živim, kao vreća ljudskih organa koja se drži skupa Božjom voljom. Ljudi su mi govorili dugo i predugo da se ne mičem, da ne reagiram, da spavam i slično. Tako je ljudima bilo najpogodnije. Kad je došlo vrijeme za mene, pomicanje sam morala učiti iz početka, kao malo dijete. No, tada ljudima opet nije to izgledalo u redu, nisu shvatili da učim, da sam još početnica. Nisu shvatili da se okušavam kako bih pronašla bilo što iz ogromnih izvora u sebi što bih mogla biti ja. Morala sam nešto odabrati. A za odabir sam morala puno toga provjeriti i isprobati. Morala sam. Ili umrijeti, ili ostati nepomična za dobrobit okoline.
Putem sam pogubila sve što i koga se može u životu izgubiti. I opet sam u stanju mirovanja, od iscrpljenosti, izgladnjelosti, bolesti i starosti; od silnih nerazumijevanja jer mene je uvijek bolje i lakše odgurnuti u stranu nego razumijeti, ja sam preteška i naporna. A ja bih rekla, istina je teška, naporna i ružna mnogima.
Moje znanje, moje iskustvo, moje poglede na sve, moje ideje, moj stil razmišljanja i života ljudi zovu bolešću, a boli zaista. Rekla bih, istina mnoge boli, ali i istinu mnogo toga boli. Mene nije stid biti to što jesam, što je od mene nastalo, ali stid bi me bilo progutati tuđe savjete za mene koji su savjeti nekih ispodprosječnih iskustava o veličini i širini života neke osobe. Stid bi me bilo pokoriti se nečemu što nema smisla. Tada bih bila hodajući ili ležeći mrtvac kakve viđam po svuda naokolo.
Nastojala sam prihvaćati najrazličitije ljude na koje sam nailazila i, moram priznati, svi ljudi su vrijedni i, moram priznati, neznani su nama Božji putevi i Njegovo izobilje kreativnosti, zauvijek neznani. Čovjek koji voli ljude, koji ih ljubi, jednostavno mora postati neki čudak, nepredvidivi. Kao da nema osobnosti jer ljudi uvijek čeznu uhvatiti što prije nekoga za gušu, uništiti, makar nerado, i otići dalje u potrazi za užicima, za srećom, za rajem. E, to je zaista čudno. Ljudi ne znaju baš točno što žele pa ne znaju ni napipati tako nešto. Ljudi često misle da njihova osobnost mora biti prva i najveća žrtva u njihovom ratu za svoju osobu.
Vele ne znam se boriti za sebe, za svoja prava, za svoju osobnost. Smiješno, to i jest istina, moja prava su nedodirljiva i to i jest moja osobnost. Koliko god me pokušali poništiti i ubaciti u neku neprimjetnu stranu, moja prava ih muče, moja osobnost ih proganja. Najviše se ljudi zaprepašćuju mojim uskrsnućima. Te izraze lica morali bi svi vidjeti, toliko su iznenađeni, zaprepašteni, smeteni, srditi, jadni, zbunjeni. Guje vire iz njih sa svojim dugačkim izdajničkim jezicima. Postidim se zbog njih, promijenim temu, prijeđem preko svega da im ne bi bilo neugodno, a često i prečesto da ne postanu još gori, agresivni.

Istina je često lijepa i ima dobar vid. I drugi vide, ali su nepismeni. Ne znaju niti znakove duša, niti znaju čitati svoje početničke crteže, to nije ništa neobično, svatko mora imati barem nekakvog učitelja dok je početnik koji bi mu pročitao znakove, naučio ga znakove koje potom nauče ljudi čitati, sve bolje i lakše. Najgore je, da ti se želudac okrene, kad ljudi dušom govore jedno, a jezikom mlate nešto što s onim što im govori duša nema veze. No, još je gore kad jezik, jako, jako stručno i uvježbano, mlati sam, bez govora duše kao da je duša prazna, a nije nego se nakupi na njoj tuđih znakova. Osoba u takvom stanju mora prije ili kasnije naći svoju dušu na bolne načine. Jer Isusa ne slušaju, a On im je ponajbolji Učitelj, blag, pitak, strpljiv, zaljubljen.
Znaš ono, kad je Bog zaljubljen u tebe, wow. Sve će ti podastrijeti pod nos i pred oči, nećeš se usuditi sve čitati od bojazni da ćeš Ga iznevjeriti. Ako se usudiš, postaješ bolesnik i čudak, tako te nazivaju raznim imenima, i boli, a ima onoga vraga straha preko svake mjere. Pa ti daju medikamente da preživiš i poživiš, i da se ne mučiš. Onda se ti od silne zahvalnosti zbog takvoga pristupa klanjaš Bogu do poda i - opet si čudak jer vele nije ti to Bog dao nego čovjek. Pa zato se i klanjam Bogu, što me naputio tim rijetkim dobrim stručnjacima za ovakva stanja, što me malo izvadio.
I zato ne volim biti, nakon svega, vreća koja ništa više ne može, a živi.
‎četvrtak, ‎31. ‎kolovoza ‎2017. 23:23:22

2. Kad je osobnost upečatljiva
Duše se oblikuju  u dubinu pa nastaju i u visinu, ja to zovem reljefom duše. Neke su kao ravna ploča dok su mnoge pravi reljefi, to je nešto slično kao kad vidiš na nekome njegove karakterne crte, rijetko, ali kad vidiš, lijepo se vidi. Ne kažem da se ljude gleda po onome što se vidi, ali je dobro kad vidiš neku reljefnu osobu s kojom si zbog nečega ušao u kontakt pa možeš istraživati njegove dubine i visine, reljef njegove duše, kao da planinariš na blagoj uzbrdici po lijepom vremenu, na svježem zraku dok mirišu livade, šume i more.
Reljef je kao prvo odredba Boga pa zatim nasljeđe predaka, iskustvo, znanje, odgoj, moć prilagođavanja i moć neprilagođavanja. E, tu sam zaista čudna nekima jer pokušavam otvoriti dušu svakome s kim komuniciram, a komuniciram s tako raznolikim duševnim reljefima da postajem kameleonski promijenjiva pa me pokušavaju uhvatiti za riječ u negativizmu. Uzalud. Uzalud vam trud, svirači. Ja sam samo osoba koja prihvaća svoju osobnost od Boga.
Za reljef je duše najvažnije ljubi li i kako.
Kod mene je u oblikovanju reljefa duše mnogo učinilo iskustvo čitanja, iskustvo psihotičnosti i vjersko iskustvo.
‎četvrtak, ‎31. ‎kolovoza ‎2017. 23:51:24

3. Rezonancija osobnosti
Od kada sam postala ovakva vreća organa, odmah se sklanjam kad mi je teško komunicirati jer znam da bi me to odvelo u propast, a da me Bog drži tu za sebe i svoje drugačije planove. Ljudska inteligencija i Božja mudrost dolaze u rezonanciju na prelijepe i neopisive načine.

Znam da i ovako sama mogu biti opće korisna.
‎petak, ‎1. ‎rujna ‎2017. 00:02:01


4. Kad je osobnost dar
Imati svoju osobnost može se samo imati svoju osobnost u Bogu jedinome. Čovjek se ne odriče svoje osobnosti kad traži Božju volju već se odriče nakupina negativnosti na sebi, to može, a svoje se osobnosti čovjek i tako nije u stanju odreći. Čovjek u Bogu postaje svjestan sebe i svoje osobe među drugim osobama, nađe sebe. Uz Božju pomoć, pred Bogom se vidi, kad vidi svoju nesavršenost pred Savršenstvom. Odmah vidi i druge osobe. No, ipak je potrebna praksa za to, dugogodišnja i cjeloživotna.
Jednom kad vidiš Savršenoga, nikada to ne zaboravljaš i često se odmah počinješ mijenjati. Na bolje, iako ti je uglavnom sve gore i gore - to je skidanje smetnji i nesavršenosti koje može potrajati neko vrijeme dok ne shvatiš da si se navikao na taj neobičan način života u kojemu si u Bogu ok i skidaš grijehe, a pred ljudima u svijetu postaješ čudak. To je zato jer je svijet ljudi i ljudskih odnosa prepun nesavršenosti koje kompliciraju sve. Bog te takvoga treba u takvome svijetu. Tako malo saznaš kako je Isusu bilo kad je krenuo naviještati vječni život kao Janje među vucima.
‎petak, ‎1. ‎rujna ‎2017. 15:35:50


5. Kad se osobnost pronađe
Bit osobnosti, srž i izvor osobnosti je klanjanje Gospodinu. Bilo da si u dobrom raspoloženju, bilo da si u grijehu, bilo da se mrziš u nekom času ili si se možda uzoholio, klanjaš se Bogu. Tko se sjeti u svim tim raspoloženjima i varijacijama zahvaljivati Svevišnjemu i Svestvoritelju za sve što ima i proživljava, taj je sveti sretnik.

Bog je velik i zna da je najveći pa ima bezgranično mnogo povjerenja u svoje stvorenje, ljudsku osobu i bezgranično je strpljiv. Bogu ne može dosaditi nitko i ništa jer je On u sebi Ljubav dinamična, djelujuća, aktivna. Na kraju krajeva, samo Bog je Osoba kojoj sve uvijek uspijeva i stoga je čovjeku potrebno pouzdanje u Boga koji je Sveuspjeh i Jedinouspjeh. Čovjek postaje čovjek više kada ukazuje povjerenje na Božje povjerenje, kada uzvraća to silno pouzdanje svome Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

Kad se jednom ljudska osobnost pronađe u Božanskoj osobi Isusa Krista koji je Ljubav što traži od čovjeka odgovor ljubavi iskrene, sve ostale ljudske osobe postaju oni koje čovjek i Bog ljube. Ljubav traži onoga koji ljubi i onoga koji je ljubljen; ljubavi između dvije ljudske osobe bez treće Osobe, Boga koji je Ljubav sama, ne može biti.
Ljubav je zaista ljubav kad se neprekidno dokazuje iako se ljubav nikada ne može dokazati, niti ljubav ikada traži dokaze.

Neprekidno dokazivanje ljubavi ljubljenoj osobi je dinamika vječnoga života.
‎petak, ‎1. ‎rujna ‎2017. 15:57:39