Na oknima prolaza u još bolju sreću
susrećem riječi "hoću", "oprosti".
Da mi je znati gdje se sve susreću!
A kako se zapravo sreća premosti?
Prekidam tijek misli i monologa,
raskidam ugovore koji ne vrijede,
ali su bili na snazi života moga.
Nikakvi novi sada ne slijede.
Nemam vremena, žurim,
žurim u slavno ispunjenje;
riskiram, nadam se i ne jurim
već molim samo promtno buđenje
jer već odavno nacrte nosim
u srcu svome i čežnjama svojim.
I ni s čime sada se ne kosim,
a razloge više niti ne brojim.
Znam što mi je važno učiniti,
što je moj poziv, zašto me držiš
na svijetu gdje ne znam hiniti,
znam zašto me tiho pržiš
jer vrijeme je tu ostvariti plan
koji još nije vidio svjetla dana
i koji nikada nije stao u san;
koji je tiha patnja i trajna rana.
I stoga hrlim potrošiti strijele,
riječ "život" i riječ "gorak",
što nikada nisu prestati umjele,
a sada su samo usporeni korak.
nedjelja, 24. rujna 2017. 20:30:21
No comments:
Post a Comment
just do it