Vječni mir

Kakav je trajni mir i kako bi morao izgledati taj dugogodišnji mir?
Bolje razdoblje svijeta događalo se šezdesetih godina kada je procvat poslijeratne obnove došao do neke točke koju bismo mogli nazvati vrhuncem. Mir je došao do vrhunca i gospodarski razvoj je bio na nekakvom vrhuncu. To sve ne znači nužno da se u nemirnim vremenima gospodarski nitko ne može razvijati, ali što je gospodarstvo ako je obilježeno krvavim žrtvama. 
U ta vremena postojale su barem četiri velike svjetske sile, a dvije među svima, Istok i Zapad, bile su izjednačene. Barem je odavde tako izgledalo. To je, dakle, bio prisilni mir i bojazan pred opasnošću od uništenja svjetskih i globalnih razmjera.
Definicija slobode uključuje tvrdnju da je čovjek zaista slobodan kada se brine samostalno za sebe i pri tome ne ometa tuđu slobodu. Znači li to da se svi moramo naći u klinču 'mrtve lopte' da bismo imali mir kojega tada zovemo odsustvom rata? Ne znam kada je i je li ikada drugačije bilo.
Zapravo polazim od uvjerenja da će ratova uvijek biti pa makar i razdoblja mira nastupila na dulje vrijeme. To stajalište imam zato što vjerujem da su ratovi posljedica unutarnjih ljudskih borbi i slika ljudske nemoći da ustraje u sebi kako ne bi bilo neminovno da svoje nemire širi na okolinu koju potom zahvaća i kolektivna histerija ( jedan starinski naziv za povodljivost grupe za nemirnim vođama).
Znamo svi iz vjeronauka da sloboda ne stoji sama već može biti samo sloboda 'od' i sloboda 'za', sloboda od robovanja drugima i sloboda za ljubav prema drugima. Mnogi žele slobodu jer bježe od svojih gospodara, ali ne znaju što bi sa svojom slobodom činili.
Sveti Pavao kaže da je i rob, koji vjeruje u Isusa Krista Gospodina, slobodan.; da su svi ljudi, ma gdje bili, slobodni ako ljube Jednoga Boga, i to Oca i Sina i Duha Svetoga.
1 Kor 21-23:  "21Jesi li pozvan kao rob? Ne brini! Nego, ako i možeš postati slobodan, radije se okoristi.
22Jer tko je u Gospodinu pozvan kao rob, slobodnjak je Gospodnji. Tako i tko je pozvan kao slobodnjak, rob je Kristov."

U svakom slučaju, rasprava o miru i slobodi počinje i završava s onom "Mir Kristov"; ako je mir u tebi i u tvome sugovorniku, lijepo ćete razgovarati, svatko o svojim stajalištima i to sve dok ne spoznate da se uglavnom u bitnim stvarima slažete iako imate različite pristupe i tada neće nikada doći do rata, a ako je netko i nemiran, on mora to u sebi primijetiti i na sebi raditi. Možda nisam našla dobar izraz, ali mi se nekako nameće: ljudi smo, svi smo neke varijacije na istu temu. Na kraju mirnog dijaloga možemo čak reći da smo istomišljenici, ali slobodni činiti na svoj način ono što čine i drugi, to jest bore se u sebi za boljitak.
I tu dolazimo do glavnog pitanja teme o slobodi i miru, ratovanju i dijalogu, a ta glavna tema, uzrok svih zala jest grijeh. Jer sve bi bilo savršeno kad bismo bili tako bezgrešni kako mislimo i kada bismo svi lijepo i mirno razgovarali.
Grijeh nam je donio Lažac i Otac laži, đavao-djelitelj koji razara i podijeli ljude, a podijeli i samoga čovjeka na više komadića jer ta osoba zapravo odvaja čovjeka od njegova prvotnoga mira i jedinstvenosti, od ljubavi Božje koja je stvaralačka, iz koje nastadosmo. Ako ništa drugo, pobunimo se bez jasnog razloga zbog toga nemira u nama koji nas uvjerava da je on zapravo borba između dobra i zla. Ne, to je borba čovjeka s đavlom. Čovjek je uglavnom dobar, ali naročito kada ne poznaje vraga, prepušta se njegovom djelovanju, dopušta mu da unese previše nemira u dušu i tijelo.

Primjera ima bezbroj: brat i sestra se posvađaju oko toga tko ima veća prava na igračku. Ako roditelj nauči u ljubavi djecu razgovarati i ako djeca slušaju roditelje, oni će oboje reći da se zapravo žele poigrati s nekom igračkom koja im je toga trenutka zanimljiva i to uglavnom zato što tu igračku ima netko drugi. To je zapravo želja za zajedničarenjem s tom drugom osobom koja posjeduje igračku i od koje prva osoba želi igračku za sebe. Tako se borba za pravdu zapravo iskristalizira kao potreba za ljubavlju između brata i sestre, potreba za razumijevanjem, odrastanje i sazrijevanje. Dobro je svakome dati igračku na određeno vrijeme, ali to nije rješenje. Ono leži u iskrenom razgovoru i preispitivanju samoga sebe. Igračka uopće nije bitna, važna je ljubav i to ljubav između brata i sestre. Svađalačka ekipa zapravo postaje grupa istomišljenika iako im nitko ne nameće određeno mišljenje i stav.

Za djecu, za braću i sestre, za sve ljude važno je poznavati sebe, svoju narav, svoju ljudskost koja nema uzrok svojega postojanja u sebi nego u Bogu i stoga je mir samo tada kada je mir u čovjeku Božji mir, mir Kristov. ‎subota, ‎9. ‎rujna ‎2017. 02:39:47