Religija Krista, Sina Svevišnjega

„Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi,
čuvat će moju riječ
pa će i Otac moj ljubiti njega
i k njemu ćemo doći
i kod njega se nastaniti.” Iv 14,23

Najteži smrtni grijeh je oholost čovjekova iz kojega se množe mnogi mali i veliki grijesi.

Iza oholosti, koja misli da je iznad Boga, iznad svih, nalazi se nepopravljiva ljudska sebičnost koja misli na sebe i na svoje dobro, na svoju lažnu sigurnost.

Iz oholosti izviru pohlepa i požuda: imati sve, sve mi je potrebno za život, život mora biti bolji, ništa nije dovoljno dobro za mene jer uvijek mogu uzeti još više. Tim razmišljanjem ljudi su skloni davati lažna svjedočanstva, ubijati, krasti i otimati. Skloni su zavisti i zlobi, psovkama i razuzdanom životu, skloni su uzimati svoju sudbinu u svoje ruke.

Nasuprot svim ljudima stoji Bog, Stvoritelj svih ljudi.

On je Bog kojega poznajemo po čuvenju, On je Bog koji se objavljuje svojim stvorenjima, koji se očituje ljudima kroz veći dio kulturne povijesti čovječanstva, u onome trenutku kada su ljudi počeli podrobnije zamišljati i tražiti svoje bogove po svem svijetu, a tražili su mnoge bogove jer su zadobili u svojim kulturama pojam ideale, idealnog. Stoga su stvarali idole, ali sami su zapravo željeli biti to što su bili njihovi idoli. Jer su spoznali kako ljudsko srce nikad zadovoljno nije, jer su spoznali da se niti jednom čovjeku ne može vjerovati, jer su spoznali da su zli.

Počeli su izmišljati i filozofirati o bogovima svih vrsta: jedan je bio bog za plodnost, drugi je bio bog za idealno, plemenito ponašanje, treći je bio bog za osvajanje vlasti i tako redom; bilo je mnoštvo bogova u sanjarijama ljudi.

Nisu se sjetili da u jednome jedinome bogu može biti sve ono što su ljudi željeli i za čime su hlepili. Stvarali su slike bogova prema svojoj sebičnosti za najrazličitije prohtjeve, a prohtjevi su se samo množili.

I, kada se ljudima u tom pravom trenutku objavio pravi pravcati Bog, bijahu ljudi razočarani: Bog je postavio svoje zahtjeve kako Mu se moraju klanjati, dao je Zakon po kojemu se moraju svi ljudi ravnati da bi postali drugačiji, ne zli, nego stvarno dobri ljudi.

U ta vremena znali su Boga po znakovima, po prorocima koji su dobili privilegiju da bolje čuju Boga i da propovijedaju svima ono što je Bog rekao, bezličan Bog, ali vrlo jasan u svojim zahtjevima, vrlo opasan u svojim kaznama, strašan u osvetama, strog u svojim očitovanjima, neopisivo ljubomoran na te ljudske zamišljene bogove kojih je bilo na tisuće. Dao je ljudima na znanje da su u pravu kada misle da su svi ljudi zli i govorio što moraju činiti kako bi se odučili od svojih zlih misli i namjera, riječi i djela.

Zar je Bog dobar kada nas proglašava zlima i kad je takav strogi autokrat, pitali su se mnogi ljudi. Znali su da su zli, ali nisu mogli podnijeti da im to netko jasno dokaže. Mnogi su Ga se bojali i strepili pred Njim, u strahu Mu se klanjali da ne izgube sve što imaju, da ne izgube život, da ne poginu, da ne izgube sebe.

Mnoga su stoljeća prošla u tom nastojanju Božjem da ljudima ukaže na tu jednu jedinu činjenicu: čovjek je zao i mora se promijeniti, mora ispaštati kazne za svoje zločine, snositi posljedice svojih zločina, a najučinkovitija kazna bila je smrt zločinca.

Ljudi, u svojoj zloći, nisu prepoznali ljubav i naklonost Božju prema svima. Da ih je htio uništiti, uništio bi čovječanstvo, pobio bi sve ljude, uskratio bi im zrak i vodu, hranu i mirne odmore. Nametnuo bi svoju volju svima, upravljao bi ljudima kao marionetama, kao životinjskim svijetom, kao prirodom.

Ali Bog to nije činio, pustio je ljude da žive. Ostavio im je njihovu slobodnu volju da se opredijele, dao im je razboritost da spoznaju i prihvate svoju zloću kako bi mogli početi iz početka, postati dobri i bolji ljudi.

Stoga, svatko tko povjeruje Bogu i prizna Mu svoje zločine, može se spasiti u životu, ali i poslije, u uskrsnuću. Jer kada čovjek prizna istinu, u istini može nastaviti graditi dobar život, a ako gradi dobar život, može nastaviti živjeti takav vječno, u vječnom životu gdje ne može prodrijeti više nikada nikakva zloća i patnja, ni bol, ni nezadovoljstvo i gdje čovjek postaje Božje dijete kao što i jest, dostojanstven i plemenit kao što je sam Bog, Stvoritelj ljudi.

Kad čovjek jednom povjeruje Bogu, Bog ostaje zauvijek s tim čovjekom, uđe u ljudsko srce, a ostavlja čovjeku sve ono što je imao i prije. No, Bog u srcu čovjeku daje i više, puno više, daje život u izobilju. Jer Bog je Dobri, Istiniti, Pravednik, Jedan, samo jedan je Bog i osim Njega nema niti jedan drugi, niti će ikada biti.

Mnogi su i čitavi narodi povjerovali Jedinome Bogu.

A Bog im je davao svega u izobilju.

Čak je dao i svoga jedinorođenoga Sina da, zahvaljujući onima koji su vjerovali, povjeruju i svi, baš svi drugi ljudi, da ne pogine niti jedan već da baštini život vječni, život u dostojanstvu, život blaženi. Toliko je Bog ljubio svijet i ljubi sve ljude.

Sami se ljudi i narodi ne bi mogli spasiti svojom vjerom u Jednoga Boga koji oprašta grijehe kako bi počeo čovjek svoj život iz početka. Jer čovjek uvijek nanovo pogriješi, učini zločin, psuje ili slaže nešto. Nikada ljudi ne bi stigli sve naučiti sami od sebe i svoje vjere nego Bog je rekao: ako vjeruješ u mene, ja ću te samo zbog tvoje želje da vjeruješ i zbog tvojega povjerenja izvući iz ove zemaljske patnje, zla i nereda.

A da bi to bilo pravedno i da bi se ispunila sva pravednost Božja, Bog u svome neizmjernom milosrđu dade Isusa Krista koji bijaše Sin Boga i koji je jedini mogao uzeti sve ljudske grijehe na sebe samoga, kao da je sve prošle i buduće grijehe i zločine počinio sam Bog. Sve je Bog učinio za čovjeka i umjesto čovjeka. Oprostio je kaznu za zločin čitavom čovječanstvu, ali tu kaznu je netko morao ispaštati. To bijaše Isus, utjelovljena Riječ u krilu Bezgrešne Djevice Marije po Duhu Svetom.

Od jedinog bezgrešnog stvora na zemlji, jer Marija bijaše ljudske naravi, ali vjerna i očišćena od ljage starih povijesnih grijeha, rodi se Bog u obličju ljudskom, dođe među svoje ljude i pouči ih svemu te postane najokorjeliji zločinac od svih ljudskih grijeha što ih je uprtio na svoja ljudska i božanska ramena.

Mnogi ljudi i danas misle da je sam Bog odgovoran za zla ljudska.

No, Bog nije stvorio zlo i grijeh, zločine i ratove, to sve čine ljudi u dosluhu i pod napastima Paloga anđela koji teži odvesti ljude s pravoga puta u raj i dovesti sve u pakao gdje je mržnja, blud, plač i škrgut zubi.

I Božji Sin postade obješenik, zločinac kojega ljudi razapeše na križ da umre.

I umre Sin Boga od ruke ljudske, i uskrsnu te uzađe na nebesa, sjedi s desna Boga Oca svemogućega da podloži pod noge Ocu sve što Mu je Otac dao, i vlast, i moć, i sva ljudska srca koja povjeruju u Sina.

Nisu sve jednobožačke vjeroispovijesti, one koje se klanjaju Jednome Bogu, jednake, nisu iste jer samo je jedan Isus Krist koji je ponio zločine u smrt, koji je uništio našu smrt, našu kaznu za grijehe, koji naše zločine, grijehe i opačine oprašta svakome tko zatraži i zamoli oproštenje.

Ne, nisu sve religije iste.

Samo onaj tko priznaje da je Isus Krist Gospodin Bog, taj doživi da se Jedan jedini Bog svega stvorenog nastani u njegovom ljudskom srcu, u njegovom tijelu, u njegovom duhu, mislima, riječima i da razgovara sa svojim moliteljem i klanjateljem jer to je jedini način na koji se zločin može ne počiniti, način na koji se čovjek može obratiti od zločina i vratiti u svoje božansko dostojanstvo. To je jedini način da se čovjek zaštiti od napasti i da dobije oslonac i počinak u milosrdnom srcu Boga koji će iz ljubavi učiniti sve za svojega vjernika. 24.03.2021. 09:47

„U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

34 Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« 35 Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.” Lk 1,26-35