PIANISSIMO

 

6. P I A N I S S I M O

poezija

Kazalo

Podlatice ljilja

Vatreni labud

Budućnost

Sjećam se

Pianissimo

Vratar

Tragovi

Malena balada

Kada sve izgubim

Opušak

Bezvremene crte

Noćna turneja

Josipovo

Nebeski greben

Ars poetica

Ptice nebeske

Kraljević i rajska dunja

Gradske ptice

Poeta

Pljusak

20

Podlatice ljilja

Pojit bih se opet slatkim nektarima

koji nisu samo sirupi od bilja

nego mukotrpno proizlaze nestalima

iz plodova punih latica od ljilja,

 

željna kretati se malim skokovima

prema ogromnome cvijetu bez mirisa

kako ne bih se udavila u sokovima

što lepršaju između cvjetnih obrisa

 

od kojih me hvata laka vrtoglavica

već pri samom pokušaju udisanja

ranih ljetnih kapi kišnih podlatica

nakon jutarnjega njina uzdizanja

 

u nepregledne i nevidljive nosnice

kojih ja sam tek donekle svjesna,

ali pameti su postojeće ukosnice

kao dojenačka mliječa prijesna

 

i tako poznat mi je vrtni ugođaj

da se gubim već od same uspomene

od koje se budim na još jedan porođaj

vječno prisutne pčelaste ekumene

 

pa niti ne znam od čega sam načinjena

jer ne vidim nigdje praha i pepela,

ne vjerujem da je zora njima začinjena

jer kako bih ja onda tuda letjela

 

dok me rijetke kišne kaplje teže pogubiti

da bi pripovijedalo se poganima

da su pčele i ljudi jednom znali izdubiti

zajedničko korijenje tim podlatima.

 

Evo, već sam pridržala sebi ploda,

već sam dohvatila duhovno naručje

u kojemu prebrojavam novih goda

i gdje napaja me silna ljilja stručje,

 

a samo sam dah svježine nazirala,

skromnu želju imala i mliječ.

Ah, i ptica je zasvirala

kao da je uzela mi riječ.

13.05.2014. 07:11

Vatreni labud

Iz daljine čujem poznati zvuk,

to mi netko znanu melodiju svira.

Čujem nekog lepetanja prizvuk,

kao da se stari labud negdje skriva.

 

Daleko je od svoje labudice

i od mrzla jezera našao je zaton.

Nigdje nema neke druge ptice,

ali stari labud nije ovdje zato

 

da bismo se možda mi pronašli.

Ta, ja ne znam da li namjerno sam tu.

Ne znam kako mi smo ovdje zašli,

možda čuje labud istu melodiju...

 

ali ne, to bi sviranje se bliže čulo,

to bi bilo nešto vrlo jasno

za naša stara srca, jako bi odjeknulo

i pjevanja bi bilo krasnog.

 

Kao da umirila se ptica lijepa,

a ja sjedim tiho pokraj nje.

Ne znam da l’ to noć je jer sam slijepa

od vatrene nebeske najezde

 

u kojoj snivam krvcu rumenu

što po mojem licu ljepljivo se slijeva

i po mome čamcu gumenu.

To u šipražju se labud preodijeva

 

pa će krenuti u svitanja nebeska.

Sve je bliži onaj zvuk i melodija,

krv po meni sva se bljeska,

vatreni se labud uz mene povija.

08.10.2013. 21:02

Budućnost

Pretjerujem u sjećanjima,

u dozivanju pogubljenih dana

kad sam propadala u njima,

kad je neviđena dolazila zora rana

 

koja možda nije niti postojala.

Možda sam se brinula za preživljavanje

pa se nisam ni udostojala

primijetiti da me prati unižavanje.

 

Nemam uspomena, kao da sam u blokadi,

silom duša prazna se odmara.

Istekli su oni divlji dani mladi,

ali opet kušnja se u meni stvara

 

jer ja nisam više ona mirna rijeka

nego znam da vrag ne spava;

previše je ova postelja mi meka

po kojoj se uzaludno život prosipava

 

pa me kopka zašto duša mi ne žeđa;

zašto tako smrt mi tiho prijeti.

Siguran je prostor iza mojih leđa,

nema znaka da li mi je sada mrijeti.

 

Ustat ću bez vidljivoga cilja,

možda naiđem na svoju budućnost

i otkrijem da je puna milja;

možda ipak gubim onu ćutnost

 

od koje sam podivljala bila.

Između smrti i jutarnjega svjetla

nalazi se samo zaležana svila,

a na lice pada kosa mi od vjetra.

 

Još je mračno, zora se na nebu javlja,

osjećam da vjetar donosi svježinu

pa se prisjećam da dan je slavlja

dok me modro nebo zove u daljinu.

 

Konačno ću se pokrenuti odavde,

svijetli dan će proći mi do duše.

Uvijek ima ove Božje pravde,

čak i kad se uspomene ruše.

10.05.2014. 05:05

Sjećam se

Ako i jesam zaboravila sjaj, sjećam se tuge

što je stidljivo hrupila ispod očnih kapaka,

dubokih zjenica bez šarenila nestale duge

što se sakrila iz oka zbog prepunih oblaka;

 

sjećam se pognuta ramena kako zdvaja

pod sunčanim žrtvenikom što je blijedio

i nježnih ruku, uvijek željnih zagrljaja,

koji je samo širinu teških nebesa slijedio.

 

Sjećam se riječi, ako zaboravljam sreću

i mirne valove što su zatreperili naglo;

prepukla glasa bez daha zaboravit neću,

disanja što se pred naletom vjetra saglo.

 

Ako i ne pamtim lupkanje kišnih kapi,

sjećam se da je srce bilo na pola otkucaja;

sjećam se crne povorke i rake što zjapi,

sjenki tromoga hoda i gesta oproštaja.

 

Ipak znam nekim komadićem razuma,

kojim se i sada jedva jedvice služim,

da postoji svjetlost iznad zemaljskoga huma

kada ruke sklopim i k nebu ih pružim.

18.03.2015. 08:40

Pianissimo

Od kada i mira

što bih prije,

što me trese, dira,

a ljubav to nije?

Od vedra daha

drhtava sam sva.

Da ne bude kraha,

da nisam ta ljubav ja?

Ovdje je ugodno

i tako je lijepo,

tiho i zgodno;

opuštanje slijepo,

gluho i unutarnje,

rekla bih, mistično.

Kao buđenje jutarnje

i tomu slično,

a ljubav to nije.

Koliko znam,

ljubav se svije

kad nisi sam.

Ta kome kad,

mirisi, sveta drhtavica?

Ona je zasad,

treperava ptica

od koje zora zabruji.

Bog me prvu ljubio, prije,

i sad poput lahora struji

kao da Bog to nije.

29.04.2018.

17:22

Vratar

Nije to bilo tako prosto i lako,

zemaljsku naklonost razlučiti,

radi koje uprla bih svakojako,

i za božansku se ljubav odlučiti.

Riječi, djela, zjene tvoje, puno šarma

u tvojim nastupima, u očima sa snom

koje pozorno su bježale od jarma,

sve to bilo je konkretno preda mnom.

Mnoga srca padaju za malo naklonosti,

ako malo pažnje netko na njih svrne;

ako pri tom netko prepozna im sklonosti,

tad im duša pjeva, srce kliče, u grudima trne.

Djeva bi se čedna Platonom očarala,

čekala bi dragog čitava si vijeka,

svaku pozivnicu odmah bi rasparala,

ne znajući životnih si puta tijeka.

Žena krenula bi tvojim putevima,

bližila se k tebi, svima tebi bliskima,

šuškala bi značajno si skutevima,

hodila bi hrabro stazama skliskima.

Ti si spominjao puno veće stvarnosti

od svih onih što ih vidje zemlja ili zna,

šaptao si, pjevao o svetoj podudarnosti

kojom nova bića od nas rađaju se sva.

Ponesen u srcu svojim Bogom strasnim,

žeđao si svaku dušu, svima nudio si spas,

radost povjerenja u danima strašnim

kakvi padali su s mene preko sviju nas.

U tjeskobi svojoj bijah žedna duši lijeka,

slušala sam tvoja obećanja, gledala ti lik

na kojemu nije carevala ni smrt prijeka;

to je bilo ono što mi rodi božanstveni slik.

Nitko predat ne može ni svoje patnje,

nitko ne zna kakva muka stoji pokraj njega,

a ti si mi otvorio one dveri, svete i najzlatnje,

kroz koje sam ugledala Boga povrh svega.

petak, 27. travnja 2018. 08:21:58

Tragovi

Još uvijek te susrećem kao da si tu,

još uvijek me tvoje riječi štrecnu

i smijeh ti čujem u dobru i zlu;

još uvijek mi glasnice za tobom jecnu.

Sve više te cijenim i poštujem školu

koju sam primila bez velike svijesti;

sve više se šire na visini, u dolu

plodovi što ih mogu na tebe svesti.

Velike pouke u životu mi mojem,

koje mi često vrijede kao putokaz,

primih od tebe u glasu sa spokojem

što nikada nije stvarao sraz.

Nisam razumijela sve u tančine,

ali sad pamtim učinkovitu riječ;

ponavljam savjete i svjetlo mi sine,

tvoje riječi i djela traju u viječ.

Nikad se nismo ljubile strasno,

ni utjehe blage, ni riječi meke,

a kad mi je življenje bilo opasno,

znala sam što su nabujale rijeke,

znala sam veslati, plivati, teći

zajedno s valima što se prelamaju.

Nisi mi morala nikada reći

koja se pravila nikad ne slamaju,

što je zakon i ljubav, i što je sloboda.

A bila si mnogim stvarima vična,

ponosna, krotka, bez nagradnog boda

i kao da nisi mi roditeljica klasična.

I Bog me sad kuša, a napasti bacaju

kao da idem u velike bitke.

I stara sam već, i stope mi tracaju

tragove tvoje, tragove britke.

subota, 28. travnja 2018. 06:50:19

Malena balada

Nisam vična pjevati balade,

ljubavne poeme i romanse

u kojima neka noć se krade

radi neke tajne alijanse.

Uopće ne kradem noći,

dane puštam da se duže

kao da sam posvećena boći,

kao da mi ura srca puže.

I da živim, potpuno sam sigurna,

u normali još pod vrijeme staro,

čekajući da se spusti moja urna,

da mi kažu da me život nije taro.

Lijepa li života, mirna i vjetrovita

blagim lahorima što se mile

poput onoga života vjekovita

gdje su srca čista, duše čile.

Tolike bih priče opjevala,

samo kad bih umijela

otkriti ljepote vječnog žala;

toliko bih žara u to unijela

da bi krenuli i vali u visine.

Žubore mi ptice tu, u vrtu,

skupa su dok dan ne mine.

Bog nam je u zraku načinio crtu

pa se u našemu suživotu krasnu

viđamo i kontroliramo u radu.

Zbog ta pjeva i ja činim gestu časnu,

pokušavam sastaviti malenu baladu.

subota, 28. travnja 2018. 16:27:26

Kada sve izgubim

Prodala bih sve što imam,

ali već odavno rasprodaja ta je bila

iako još često iz duše si uzimam

još poneku ljubav što se zbila.

Još ponekad zatrepere breze

u mom udisaju koji vapi

za životom koji stvara veze

jer mi život u ljubavi hlapi.

Još ponekad želim ljudima reći

da je izobilje moje poput lave,

poput plamena na jednoj svijeći

kojime se neizmjeri slave,

da se nikad ne može izbrojiti.

I da duh i duša nose svaku put,

svako tijelo što se želi spojiti,

daleko od svijeta što je tako krut

da sve nastoji označiti, popisati.

Kad bismo si prebrojali dahe,

prestale bi odmah život udisati

naše duše nespretne i plahe.

Izobilje moje dolazi od Boga

koji stanuje u svemu što ljubim

i u stanicama tijela moga

istom kada sve izgubim,

kada lava čežnje moje sukne.

Tada dolazi do one čvrste veze

koja mojoj duši nikada ne pukne,

kojom tijelo zatreperi poput breze.

09.02.2018. 00:39

Opušak

Moja je kultura na razini ovisnice

o duhanu, kavi i raznome piću.

Rekoh neću živjeti od kišnice,

naći ću blagostanje svome žiću.

Dosta mi je bolesti i siromaštva,

i godine stare već su na pragu;

i čemu još biti na dnu klastva,

glumiti ponos, a ličiti na ragu.

Bacam opušak svoje mladosti,

hoću biti stara i mudra, čista;

iskustvo nudi bezbroj radosti,

sve nove i nove, a duša ista.

Odbacujem rujna vina posljednju kap;

sada sam suho lišće bez pijanstva,

opijena vodom što nosi božanski hlap,

i veselim se činu vlastita izgnanstva

iz pustinje drage i grube, iz ropstva

jer već bez svačega živjeti znam.

Drži me Krist, obilje Njegova sopstva,

neraspadljiv Duh Njegov i Hram.

Daleko je još do sveta obećanja,

put pod noge, teške i umorne.

U dobi sam kada se odričem sjećanja

i kada mi misli postaju sumorne.

Kad me je držao, ovaku pijanicu,

Krist je moj znao točno što čini,

a sada me vodi na drugu oranicu

da drži me lakše i bolje u visini.

ponedjeljak, 19. veljače 2018. 05:31:09

Bezvremene crte

Proletjele mušice, mlade i gorke

kao da grabe si utjehu pelina;

proletjela proljeća, delfini i orke,

prepuni nektara, adrenalina

kao da to više sad ne postoji

na ovoj zemlji, na ovome mjestu

gdje vrijeme curi, vrijeme se broji,

sa sobom ne nosi bar jednu čestu,

bar jednu minutu za zalihu svoju,

za one dugačke oblačne noći,

za poneku tugu i tjeskobu moju,

za kakvo naglo buktanje nemoći

ili barem za jedno "do viđenja";

ne, vremena više ni malo nema,

kob je već stigla do visokog vrenja

kao da trošim što drugi sprema.

Sada nastaju bezvremene crte,

možda se rađa, možda se mre;

ugodna sjećanja još uvijek se vrte,

ima nostalgije i za teške sne.

Kako je značajna svaka sitnica,

to su opjevali pjesnici davni,

svaka je kao onosvjetska klica

čiji plodovi nekako nisu javni.

Plodovi gorčine slatko su voće,

a sjeme slatko plod je gorak.

Vrijeme mijenja stalnost kakvoće,

vrijeme sad više ne broji mi korak.

nedjelja, 29. travnja 2018. 19:58:53

Noćna turneja

Rubom okna mjesec viri,

zrela je noć, a mi stari;

i propuh po meni piri,

a cigareta se moja žari,

jedini zemaljski znak

u ovom usnulom kvartu.

Svježe je, hladan zrak

pjevuši u svome partu

o vremenskoj prognozi

dok vjetar oblake šalje

negdje ka sjevernoj pozi,

odavde sve dalje i dalje.

Opet sam budna, bdijem,

noć je lijepa, bez topline

pa se malo na srce grijem,

na neke njegove opekline.

Vidim, vidim tornjeve,

svijetle već malo u dalju;

poput razbacane pljeve

toplinu i mir okolo šalju.

30.04.2018. 02:32

Josipovo

Odlazim na kraju svojih sanja

naći one tragove u pijesku,

idem daleko od ova ropska stanja

što me tišti kao lat u tijesku,

što me drži na dugačku lancu

kao da je meni ogrlica zlatna.

Ne znam kraja ovom klancu,

niti gdje je moja staza blatna.

Reci, Bože, gdje prestaje kušnja,

odavno već crne napasti su tu

što im godi galopirajuća rušnja

od koje sva propadam u rahlu tlu.

Neću ovo izdržati, dom će pasti

ili ja ću svojom molitvom presuditi:

neću laži pripovijedati, ni krasti,

neću nikad nikome nauditi.

Podići ću molitve svih svetaca,

anđele ću svrstati u legije

da ne bude više tlake žetelaca

koje rasipaju sad na regije.

Prosipat ću zrnje ića, pića duha,

kiše rajskog pijeska danonoćne,

satkat ću od pravde svečana ruha

kakvo nose vjerne ruke moćne.

Kad se vratim s obilatim plodom,

kad iziđem na poljane rajske,

tada sve ću dijeliti ja s ovim rodom

da ne čezne više hrane Prvomajske.

utorak, 1. svibnja 2018. 17:30:33

Nebeski greben

Uvalama nedostataka slabo kapa

što bih možda mogla sažeto sročiti;

rtovima izobilja buja kaplja hlapa

što bi grebenima obilato uskočiti,

propustiti vala, plava i zelenkasta,

odlebdjeti što više ritmovima svoda

kako nastala bi ona melodija tmasta

u tom međuprostoru od soli i od joda

gdje se različiti tlakovi svi spuste

makar kako bili previšnji, ljekoviti

da bi hlapljive nebeske dirke guste

načinile od sebe preokrete svoje biti

iako negirala bi toga slikarska platna:

sve je to isto, jedna i umjetnička bit,

prirode il' društva, svejedno, zlatna;

i miješanje je boja jednom bio hit.

Smije li se srok umijesiti po modi

koji imitirao bi prirodne fenomene

kao društveni napor koji iza brodi,

zaostaje za kapljicama poput sjene?

Društvo u sebi prirodu prepoznaje

samo zbog svih natprirodnih talenata

što ju onomatopejom spoznaje;

to bi bilo stvarno lijepo od zanata

da to nije zabluda iz one uvale s početka.

Samo nebeski se anđeli tim diče

da mi spuste kapljice od svakog retka

i kad one nikome na umjetnost ne sliče.

srijeda, 2. svibnja 2018. 13:57:52

Ars poetica

Umorne su žića strune,

popustile od napinjanja,

kao abdicirale krune,

bolesne od sapinjanja

izraza i odraza, izričaja

kojim častile su dvor.

Na sudu starih običaja

zamrsiše sve u čvor,

i ljepote doživljaja,

i pisanje korijensko

što bi dalo jasna sjaja.

Govorahu 'nije zakonsko',

načiniše zakon velji,

tuži ga tugaljivost,

kao da bi sve po želji,

imuni na žaljivost.

"Same parole!

Sola scriptura!",

blatne patrole,

redovna tura:

"Kakvi spiritisti,

kakav miomiris, kad!

Svi smo isti,

muka, trud i rad".

Pisahu 'ar snova',

zabilježiše pomno

svaki znak i sva slova.

Rekoše: "Skromno!".

O, božanske note

i anđeoski pjevi!

Nestadoše jote,

prilozi i pridjevi.

Vrlo strogi sudi;

novinama po komarcu,

vi, pjesnici ludi,

sudištem po žmarcu.

Čime bi zamijeniti

riječ i govor puka?

Boga si oplijeniti,

to je vaša muka.

02.05.2018. 16:43

Ptice nebeske

I mir se spušta s večerima

dok nam svima ptice koncentriraju;

svijeća pripravna je, voska ima,

kos je opet javio se ovom kraju,

tu je, sasvim blizu kao dio nas.

Umor lomi kapke snene

poput blage smetnje, kao neželjena vlas.

Raspjevani kos mi budi uspomene.

Pjesma leti, pjesma ide, stih se slama

ispred umjetnosti krasne tu, u vrtu,

ali moja pjesma nema onog plama

kojeg vrapci, kao i ja, samo nose u svom prtu.

Davno je to, čini mi se, kad je bilo kosa,

a sad, evo, vraća mi se sretniji staž.

Prisjećam se trešnje kako teško već se nosa,

kako sjekli su je oni koji bili su joj straž.

I taj kos nam s vremenom umukne

dok mu vrapčje note sviraju refren,

a to sjećanje u mojoj duši bukne

kao da je protekao samo jedan tren.

Bilo je to, čini mi se, zlatno doba

mada pamtim nezgodne trenutke, zle

kako nose mene kao bolesnoga roba,

kako bolest crna onih dana meni zre.

Kos je bio utjeha nezdrave mi biti,

sada shvaćam kad ga čujem, sada znam.

Sjećam ga se rado i ne želim suza liti;

kao da se meni sada ipak budi onaj plam.

srijeda, 2. svibnja 2018. 19:34:51

Kraljević i rajska dunja

WP 26092016 037.jpg IZABR. GALERIJA FOTOPIS - VODA CARCASSONNE

Sivilo nebesko, podloga mu modra,

bljeskavi sjaj munje sa svih strana;

u sigurnosti zidina stoji djeva bodra;

gledajuć na okno, traži zaostatke dana.

Pogled joj sve tužniji prelijeće krajobrazom,

ona sve je već priredila, ona nekog čeka

u najljepšim opravama, naštipanim obrazom,

ljepša nego ikad za svog kratka vijeka.

Ne može vjerovati u stvarnost svog rezona,

takvim se vremenima ne putuje do drage

makar bila i neka princeza, a to je možda ona

ukoliko kraljević joj stigne na svečane prage.

Tko zna kakve sve je zmajeve morao pobijediti

da donese djevi od izvora vode, od sokola pera

i da postane joj dostojan udvarače joj prorijediti,

da postane zreo kralj koji nade njima sve rastjera.

Što sve jače bijesni ta oluja, bliži su svi suparnici,

bogati i slavni; naočiti, mladi; lovci svi na miraz,

na ljepotu djevu koja već je sva u blagoj panici:

svečanost je ova važna, krajnji rok za veliki sraz

i za oproštaj od hladnih zida koji zaštita su bili,

a sada ih doživljava kao zatvor ili neku zamku.

Zbogom lijepu ruhu, zbogom lanu, kadifi i svili,

djeva sva u suzama nosi blago u naramku.

Spušta se po zidinama dok je osvijetljava munja,

dolje kraljević je spazi koji bio je izgubio vid.

Pada mu u naručje, uzima mu ruku s koje pada dunja,

dokaz da je bio hrabar, te se uspeše na zid

da bi se priredilo sve potrebno za sveč.

Tada uđoše na velika vrata, sve po protokolu,

k'o da ništa nije bilo; djeva dade kraljeviću riječ,

on zadobi njenu ruku i uputiše se glavnom stolu.

Tamo udvarači svi bijaše 'slatki', željni svježa voća;

da bi kušali princezu zatražiše marmelade.

Dok su munje bljeskale i pucali gromi, ona dade toća

od te iste dunje od koje se sve ljubavi slade.

Popadaše bivši udvarači kao jedan, jedan kao svi

jer je gorko bilo kraljeviću putešestvije do svoje djeve.

Vida nisu izgubili već su gledali pricezu kao vukovi

te se otkrila sva istina: kraljević je jedan, a mnogi kao pljeve.

srijeda, 2. svibnja 2018. 21:20:34

Gradske ptice

Prije, nekada davno,

ptice su cvrkutale

svima oko nas.

To su činile javno,

i radost su slale

u svaki čas.

Koliko podataka,

koliko tajni

znale bi reći,

preko mrava i pataka,

kroz plamen bajni

na jednoj svijeći.

Toliko susreta

ili noćnih krađa,

obilje poljubaca;

bezbrižnih ljeta,

teških svađa,

izgubljenih rubaca.

Parkovi naši,

ti vrtovi gradski

sve su manji.

I klupa krasi,

naslonjači glatki,

hrapavi panji

nisu nam dom.

A tko ne čuje

pjevanje ptica,

sluša u srcu svom:

buka odjekuje

preko žica.

04.05.2018.

02:21

Poeta

Pjesnici su veliki pisali o smrti,

o ljubavi tužnoj i životu strasnom

kao da se sve to kao jedno vrti,

uvijek jedno isto u pjesništvu slasnom.

Ista je dubina dolje, duboko unutra

gdje se tiha duša tada pronalazi

kao tugovanje sve do novog jutra,

kao da po prvi put u vrt zalazi

nekog zabavišta ili filmske predstave.

Sva je usredotočena, laka poput pera

i s velikom željom, i s osjećajem strave,

pomno traži gdje je dah života, vita vera;

čezne gdje će smrti samo malo doskočiti

da je dostojno opjeva, da je malo bolje vidi.

A ljubav je pjesniku kao smrt u biti,

smrt koju traži i od koje njemu srce bridi

kao da će pronaći sad onaj točan izraz stiha.

Je li smrt poezija ili joj je neka sestra dalja,

je li joj u bliskom srodstvu kao što je duša tiha

jer će tad poeziju u smrti naći, život novih halja?

Ljubav i smrt? O smrti duša kao u ljubavi piše,

piše rime, pjesmu, sroči stih i ritam daje

pa unese svoje sve što ima, sve što diše;

zar to nije poezija koja vječno živi, traje?

U strahu da je ne izgubi, nađe je.

"Hvala ti, ljubavi, što postojiš za mene".

Smrt je u ljubavi kao sastavni dio nje,

a ljubav mu je pjesma kakva nikada ne vene.

petak, 4. svibnja 2018. 15:27:14

Pljusak

Netko sam, u tišini i u sjeni,

čovjek miran, sretan, zadovoljan

i bez gradske buke koja tišti,

kao da se ne podlaže mijeni

kojoj klanjati se nije voljan.

Njegovi su dani slični, isti.

Pokušava naći nešto plemenito,

nešto što se pamti i što vrijedi,

al' ne zaboravlja višnji mir si doma.

To bi moglo biti i vremenito,

neka slaba riječca koja blijedi

ili neka što bi dovela do sloma.

I ta potraga za nečim suze stvara;

pored suza još i pljusak pade,

neobičan dah svježine, olakšanja.

Raduje se mjesto da se razočara

što su nestale mu plahe nade.

Kiša pljušti, čemu da o višem sanja?

04.05.2018. 20:13