Thursday, June 29, 2017

Moja Marija


Ledeni se vjetar spušta niz ramena,
na uhu mi svira slavna lijepa melodija,
osvježenje klizi preko pramena,
kakva sreća i užitak, istinska rapsodija.

Političke su vijesti vrlo zanimljive,
a prognoze vremena su sjajne,
zvijezde su i dalje zadivljive,
u tome i nema neke tajne.

Lučica se pali za Mariju moju
jer je ona uvijek tu kad treba;
i tada kad molitva još nema boju,
Marija je ovdje, moj komadić neba.

To je stoga što me uvijek pozdravlja
kad već plamen svijeće počinje se gasiti,
često me tek u tom času uspješno zaustavlja
kad poželim svijet vrlo hitno spasiti.

Sad se uvijek u toj radnji sjetim nje,
mada nemam odmah određenih misli;
ova svijeća vjeran znak je moje Marije,
u nju su se njeni dojmovi o meni stisli.

Kad misao krene, molitva još nespretna,
ona prvo kreće s brda, s dola,
ali duša tad već postaje mi vrlo sretna,
Marija prilazi, kraljica je stola

i to dovoljno je da se sva saberem.
Kruna joj se sastoji od mnogo križeva
što ih gledam duhom i očima berem
kao trunčice od iskričavih žiževa

da provjerim nadnaravna svojstva.
Srce se formira, plameno i tamno,
oko njega bukti sjena Presvetoga Trojstva,
privlači mi dušu jako i zamamno.

U tom plamenu se vjera širi
i, što dulje molim, to se više miče,
a meni se to Djetešce sve to više mili;
znam da trpi i sve jače viče,

daleko se diže sjaj, zrakama se mjeri;
naokolo mrak, plamen nema sjene.
Kao otkucaj od Boga bilo mi treperi,
a duh Moliteljice me vodi u prostore njene.
‎četvrtak, ‎29. ‎lipnja ‎2017. 23:50:56

Noć je vrijeme za nas


Kao da ću sada nešto važno reći,
značajno za druge i za nas.
Kao da se ne bih mogla toga odreći:
pokazati taj bajni žića kras,

prenijeti na papir srčanu emociju,
zadržati osjećaj i tada ga pamtiti,
čitati sve iz početka krajičkom očiju,
u dubini tajanstveno plamtiti.

Noć je vrijeme za pjesnike i mudrace,
i za kontemplaciju Božanstvenosti
ako ju tko nađe i doživi jače,
noć je čas u našoj tajanstvenosti

kada otkrivamo sebe, nalazimo Boga
ili možda neko prelijepo otkriće. 
Ona može zahvatiti bilo koga,
glazbenika, slikara, siromašno biće.

Želim to zahvatiti jer budim se žurno,
tada nestaje iz mene onaj spokoj, stih
pa dolazi jutro, ali tmurno;
pjesma mi i molitva bježe kao lopov tih.

Potrebno je zahvatiti nadahnuće
prije nego što se spozna svijet,
kada snovi djeluju još vruće
i dok traje onaj spokoj svet,

ona radost postojanja, od buđenja sreća
koja naglašava ljudsko dostojanstvo,
i dok nije zahvatio rat i neka bijeda veća
ono bremenito duševno prostranstvo.

Prići ću ti, osjećaš li ljude sve
ili samo to raspoloženje
od samoće i od inspiracije?
Da li želiš neko produženje,

neki osjećaj što vodio te snovima?
Ili možda susreo si neko proročanstvo,
možda te probudila oluja nad krovima,
možda sanjaš neko novo poznanstvo?

Za to sve ti moraš biti sam, sam u sobi,
sam na prozorima svoga grada;
moraš osluškivati u kojoj si dobi,
moraš izbjegavati trenutke jada,

ne zbog toga da bi bolje skladao
nego zato jer se puno toga sjećaš:
kad se nikom do papiru nisi jadao.
Sad i uvijek svoje nevolje osjećaš,

ali s toga mora postojati olakšanje
u kojemu duša se odmara,
mora postojati ono blago stanje
kada duša kvalitetno stvara.
‎četvrtak, ‎29. ‎lipnja ‎2017. 01:04:14

Wednesday, June 28, 2017

Adagio in G Minor (Albinoni)

La donna e mobile y Libiamo ne´lieti calici (Los tres Tenores)

Felicita


Felicita,
E TENERSI PER MANO
ANDARE LONTANO LA FELICITA
E' IL TUO SGUARDO INNOCENTE IN MEZZO
ALLA GENTE LA FELICITA
E' RESTARE VICINI 
COME BAMBINI LA FELICITA


Felicita,
E UN CUSCINO DI PIUME,
L' ACQUA DI FIUME
CHE PASSA, CHE VA
E LA PIOGGA CHE SCENDE
DIETRO ALLE TENDE LA FELICITA
E ABASSARE LA LUCE
PER FARE PACE LA FELICITA

Felicita,
UN BICCHIERE DI VINO
CON UN PANINO LA FELICITA
A LASCIATI UN BIGLIETO
DENTRO AL CASSETTO LA FELICITA
E CANTARE A DUE VOCI
QUANTO MI PIACE LA FELICITA


TOGETHER
SENTI NELL' ARIA  C' E GIA
LA NOSTRA CANZONE D' AMORE CHE VA
COME UN PENSIERO CHE SA DI FELICITA

SENTI NELL ' ARIA  C' E GIA
UN RAGGIO DI SOLE PIU CALDO CHE VA
COME UN SORRISO CHE SA DI FELICITA



Felicita,
E' UNA SERA SORPRESSA,
LA LUNA ACCESA,
LA RADIO CHE FA
E UN BIGLIETTO D' AUGURI,
PIENO DI CUORI LA FELICITA
E' UNA TELEFONATA
NON ASPETTATA LA FELICITA

Felicita,
E' UNA SPIAGGA DI NOTTE,
L' ONDA CHE PARTE LA FELICITA
E UNA MANO SUL CUORE,
PIENA D' AMORE LA FELICITA
E ASPETTARE L' AURORA
PER FARL' ANCORA LA FELICITA

Together

Novi rokeri


U ljetnim večerima i u kasnim satima
u mome gradu gdje rokeri buče,
gdje se ne spava  niti na otvorenim vratima
jer sparina vlada i glazba u bubnjiće tuče,

budim se lakše nego zorama rosnim,
sretna što se mogu malo rashladiti,
sjećam se nas u danima prkosnim
kada smo pokušavali pjesmama graditi,  

rukama milovati i očima sanjati.
Još i danas nismo odustali
ljubiti čovjeka i pravdu ganjati,
niti smo pjevati posustali.

Nikada tako kao danas ljudi ne ratovaše,
nikada ne bijaše toliko tužnih vijesti
i nikada se mladi tako ne obradovaše
što smiju pjevati i sve drugačije sresti

jer kao da oni još više čeznu za mirom
koji postaje sve dragocjeniji,
ali sve rjeđe se rese svadbenim pirom,
nekako za Boga su sve lijeniji.

Religije se namnožiše, u svemu se nađu,
svemu se olako daruje povjerenje,
a ljudi sve teže do Boga zađu
i pjesme sve češće prikazuju otuđenje.

Odavno Riječ je tijelom postala,
Bog je po zemlji hodio,
a nama psovka u srcima ostala.
No, zato se baš i rodio,

da nas od toga jada izvuče.
Trebam Te, Isuse, kao nikada
jer novi rokeri samo buče,
a ne znaju kako se pjesma sklada.
‎utorak, ‎27. ‎lipnja ‎2017. 23:58:22

Monday, June 26, 2017

Sjećaš li se tragova u pijesku?



Sjećaš li se onog pješčanog traga
koji me je doveo do Stijene od kristala
što još uvijek mami svakog vraga
i uz koju ja sam tada zanesena pristala?

Ti si bio onaj čije pratila sam stope
i koji je ostavljao svjetlucave kamenčiće.
Sjećaš li se kako klecala sam da me ne poklope
zmajevi i dusi u tom valu što mi dira žiće,

odnoseći vrijedne stvari za sobom na pučinu?
Evo, vruće ljeto stiglo je na sprude,
sada već sam iskusna u svome svetom činu,
a svud oko mene razni dusi blude

dok prebirem koji kristal unijet ću na Stijenu.
Vjetar prosipa po meni izobilje nadahnuća
što ga prinosim na dar u svome plijenu,
a tada pošaljem mnoštvo pozdrava u bespuća.

Sjećaš li se svjetlucavih tragova u pijesku?
Ja sam sve to izgazila i sve vjetar briše,
ali nisam sasvim sama u tom tijesku
gdje po koja sveta duša pokraj mene diše.

Eto, naišla sam na usamljene tragače,
teško ih je prepoznati kad svi k Stijeni hrle,
ali rijetki klecaju dok još mnogi vrazi tlače
i dok svi se međusobno miluju i grle.  

Nemam koga milovati, samo kakvo zrnce,
laštim svaki kamen koji nalikuje onom
što mi uzrokuje one određene trnce
i koji se tada sjaji onim određenim tonom.

Znam da ne možeš u pijesku zadržati trag,
čak i vjetar prebire i nosi raznoliko zrnje
ma koliko bio tih i nježan, prejak ili blag,
a i svaki kristal peče kao grubo trnje.

Svaki život dalje ide, svaki trag se troši,
samo Stijena seže do najvećih visina.
Sve izgleda da u mekom lahoru te pustoši
ima nekih tragova što dođu iz daljina.
‎ponedjeljak, ‎26. ‎lipnja ‎2017. 04:21:19

Saturday, June 24, 2017

Zovu me anđeli


Mother of God, be my mother of love. 
Mother of God, take my gratitude and put it in front of your merciful eyes where the source of life, your Son Jesus, our Lord brings me as a gift and not just as a sinner.
Mother of God, be my way and my road sign with all the power you pour out on me.
Oh, sveet Mother of God, give me Jesus, my Lord.

Majko Boga, budi moja majka ljubavi; uzmi moju zahvalnost i stavi je pred svoje milosrdne oči gdje me izvor života, Isus, tvoj Sin, naš Gospodin donosi kao dar, a ne samo kao grešnika.
Majko Boga, budi moj put i moj putokaz sa svom moći koju izlijevaš na mene.

O, slatka Majko Boga, daj mi Isusa, Gospodina mojega. 

Sada, kad su anđeli mi polomili
sve otpore moje, svako moje opiranje,
kad je noć rasvijetlila mi um
na koji su se vrazi odavno okomili;
kad je završilo i to tužno otiranje
svake suze što je krenula na hum,

anđeli me počeli dozivati kroz noćne sjene,
sjene drveća i grada, Katedrale,
sjene što se na nebu rasprostriješe
kao da tu nikada i nije bilo mene
nego ona kojoj haljine su krale
neke vile što se svakome nasmiješe.

Kao da su znale nekim Božjim čudom
da su tamo sakrivena moja krila,
moja snaga trpna, moga srca žar;
i kada sam potrčala, zvali su me ludom,
vikale da stanem dok još te sam suze lila,
tumačile uvjerljivo da sam dužna predati na dar

sve što vidim, sve što čujem, sve što nosim.
Prosile su školjke, samo da izmislim čak i to,
darivala sam sve što nikad nije bilo moje.
Udrile su na me, pitale me koga prosim,
razvlačile su me i blatile me zavidno,
a ja nisam bila svjesna da se Boga boje.

Tek sad kada zvijezda nema, niti znaka
na toj sjeni nebeskoga svoda
što je sva posivjela, treperi,
dobro vidim tamu i čestice zraka
kao da je sazrela i moja sloboda:
sve se može ljubiti u određenoj mjeri.

Osjećam se kao da mi krila zastadoše,
osjećam se tako udobno u malenosti svojoj,
u toj svijetloj noći dok sviraju lire
anđeosku slavu Bogu još od kada nastadoše.
Sva je mudrost postojala u toj nadi tvojoj,
sva je mudrost moja da se i anđeli mire.

Svaka vila može ponekad sagriješiti,
a mnoga još slatka duša sad po zemlji plazi,
čitav svijet bi smrtnika se rado nasitio.
Aleluja, radujem se, ali neću se nasmiješiti
da ne saznaju za ove veze vrazi.
Bogu hvala, hvala tebi što si me zaštitio.
‎subota, ‎24. ‎lipnja ‎2017. 00:47:20

Thursday, June 22, 2017

Buntovnik s razlogom


Želim ti reći i artikulirati
onaj sjaj u nečijim očima,
onaj dah što se ne daje dirati,
klecanje što se krije u krocima.

Želim ti napisati i definirati
psihotična stanja straha bez mjere,
stida pred kojim se ne može birati
hoćeš li podsmijehe kao križ svoje vjere.

Želim ti predati i komunicirati
mekoće što u dubinama duše stoje
kao tvrđave što se ne daju minirati
ako se strava i sram pred njima postroje

jer od užasa i odvratnosti dolaze muke,
a ne od nekih prijetnji ubojstvom,
jer nitko nikada ne podnaša terete bruke
dok svi znamo smrt s njezinim svojstvom.

Želim te obavijestiti da ti nosiš lijeke
što ih tako često i nervozno išteš
i od mene, i od Boga koji živi u vijeke
i pod kojim dušu sve jače stišćeš.

Želim ti posredovati istinu, ali ne mogu
jer duša ti bježi od mene kad me nasluti,
bježi nekom idolu i umišljenom bogu,
ne vjeruje nikome, ni onome što ćuti

jer kao da je nitko nikada nije poučio
da je ta tvoja duša draga
istina koju nikada nisi proučio
jer tada bi znao da je kao majka blaga.
‎četvrtak, ‎22. ‎lipnja ‎2017. 13:15:42

Prijatelju srca premilosrdna


Biti čovjek znači biti aktivan, čak agresivan,
u napadima i pokretima prema životu.
Snaga trpljenja i upijanja rijetko se nađe u ljudima kao neka pozitiva i istinski život. 
Upijati nečije aktivnosti na sebi samom ne znači trpjeti samo tlačenje nego AKTIVNO LJUBITI JER TO ZNAČI ZAISTA BITI.
Aktivno ljubiti čovjek može bez pokreta prema drugom čovjeku.
Aktivno ljubiti prije svega znači poznavati slabost ljudsku i moliti Premilosrdno Srce Isusovo da se rasprotire u njoj i da se ona razlije u Njemu.
Uđi, Srce Isusovo Milosrdno, u slabosti moje i budi Ti moja Rana.
Daj mi da Tvoje slaboće prema meni uvijek budem svjesna.
Izvore života i svetosti, nepregledna ravnico i dubino, prožmi čitavo moje biće.
Tamo gdje čovjek naiđe na zid i nesvjesticu, tamo gdje čovjek gubi razum i svaku misao, tamo gdje čovjek ogrezne u najjačem grijehu, tamo se nalaziš Ti kao sakrivena Obećana zemlja kojoj se ne vidi niti ulaza, niti kvake, niti brave, niti zasuna. Ti si kao tajno sklonište, Ti si nalik onim nepravim zidovima iza kojih se skrivaju tajne riznice i tajne prostorije, tajni izlaz i put za bijeg od progonitelja. Tek kada čovjek dođe do toga zida sasvim blizu, primijećuje neke znakove koji su neobični za bilo koji ljudski zid. Ali ne zna čovjek gdje treba nasloniti dlanove kako bi otvorio ta tajna, sakrivena vrata.
Zato si nam dao Majku našu, Mariju prečista srca, majku Tvoju.
Srce Isusovo, u krilu Djevice Marije od Duha Svetoga sazdano, uđi u srce moje, moje bubrege i u svaki djelić mojega bića pa mi daj da i ja proširim se punim plućima u Tvome kraljevstvu.
Srce Isusovo, izvore života, učini me dostojnom napajati dušu Tvojim prepoznavanjem ljudskih slaboća i bezgraničnim milosrđem Tvojim.
Srce Isusovo, izvore svetosti, posveti me kada god se obraćam Tebi, kada Te zazivam. Tako ću teže padati u grijehe iz kojih me uvijek na vrijeme izvučeš. Barem dok Te molim, posveti me; ne čini me sveticom, samo me operi.
Čisto srce stvori mi, Vječni Oče, da mognem prihvatiti darove Premilosrdnoga srca Sina Tvojega i premilosrdne volje Tvoje. Daj mi kraljevstvo i ptice nebeske, pusti me uvijek da prođem kroz Tebe, i kad izlazim i kada ulazim u tajanstvo Tvoje presvetosti i milosrđa.
Žarko ognjište ljubavi, pravde i ljubavi posudo, Srce Isusovo, krotko, blago i ponizno, do smrti poslušno, smiluj nam se, učini srca naša po srcu svome.
‎četvrtak, ‎22. ‎lipnja ‎2017. 04:05:49


Wednesday, June 21, 2017

Nebo poslije kiše


Darujem ti večeri moje,
uzimam od tebe dlanove koji mi gode,
pogoduju ponajviše otvaranju duše.
Više sati se ne broje,
dan više ne peče, niti svjetlo oči bode,
prelijepe su kapi kiše vedre popunile suše

što su se već opasno naslagale u ljetu.
Mućkam uzburkanu nesicu
koja stvara sebi čarobnu pjenu
dok se ptice ne daju na spavanje u letu
i dok uzimam ti osmijeh kao žesticu
pa otkrivam u sebi tu tajanstvenu zjenu

koja se zaiskri kad mi se nasmiješiš
onim ljepšim krajičkom svoga obraza
što me kao travku kosi i obara.
Ti uopće nisi svjestan koliko me tješiš
kad u meni spajaš sve plodove sraza
tada kad se moja duša sva po šavu para.

Nama sada nema kraja, niti tvojoj priči,
tvome baritonu s uzlazećim stankama
od kojeg se topim poput marmelade,
a ti uopće ne čuješ mi srce kako skviči
dok izmiče vlastitim si zamkama
jer me strah, jer se bojim noći mlade.

Izgovaraš riječi mudre, riječi smjele,
očaravaš moju pamet skromnu
kao da je već o meni rečeno sve.
Već i zvijezde se nad nama dijele,
a ja, zahvalna za tvoju dušu pomnu,
padam ti u naručje i trema nestaje.
‎srijeda, ‎21. ‎lipnja ‎2017. 21:16:06

Rosetta

The Comet Of The Hour: Rosetta

Grmljavinske vladaju oluje, 
nebo se do krajeva zacrnilo.
Skuti od komete struje,
sunce se na kišnu zavjesu natrnilo

pa pomalo svijetle u tom nebeskome brodu 
zrake sunca, traci munja;
Rosetta ruši sve u harajućem hodu,
okrunila se sjajem blještavoga strunja

kao kraljica kad odlazi u pohode
po nekom selu da provjeri puk.
Srušit će i narode, i vlastite si uhode,
za njom ide samo prestravičan muk.

Plodne šume pod njom se zelene
a od svega neće ostati ni list;
sred velike zemaljske arene
zavladao sada njezin bajni kist

pa od naše prelijepe i blage prirode
čini čuda neviđena, lijepa kao san,
i tko bi rekao da noćne more rode
sve takve komete koje kradu dan.
‎srijeda, ‎21. ‎lipnja ‎2017. 20:21:43

http://www.earthpowernews.com/the-comet-of-the-hour-rosetta/

To toplo ljeto


Prekrasne su niti ova ljeta što se valja
na tom suncu kao neka lijena, užarena masa.
Pločnik sada gori, isparava, grad se kalja
ovim sparnim, zapečenim znakovima užasa

što se događa po svjetovima paleža i rata
pa zaboravljaju duše gledati ljepotu.
Nije bilo davno kad smo znali usred blata
radovati se i suncu, ljetu i životu.

Ljeto ipak dolazi po svome rasporedu,
Bog nas grije makar i ovakve,
šalje nam toplinu, hlad u drvoredu
od kojega ljudi načiniše pakle.

Ako ima netko tko bi živio u miru,
taj se puti gdje je najvrsnija hladnoća
da se baci u tom vrtlogu i viru 
tamo gdje je najbolja kakvoća

osjećaja odmora i olakšanja što ga nema
pa se mora opijati još po konobama
i terasama za one koji društvena su krema.
Ljeto dolazi svim ljudskim osobama

što im nije lako i koje se ljeti prazne.
Beskućnici dolaze na svoje klupe,
upriličuju se i priredbe razne
po svuda se sreću ljudi i stvaraju grupe.

Tu su i svi oni, izišli su kao lijeni štakori,
što nam kroje pravde za predugih zima.
Po svuda se traže osvježavajući lahori,
a za nevolje nam kriva neka neobična klima.

Bog nam šalje sunce, užareno ljeto
da nas upozori na to tko je Vladar svega,
tko je Onaj koji sve nas ljubi sveto,
što su oni koji zanemarili su Njega.

Jednim kratkim potezom sve je to popravljivo,
ali neće ruke sklopiti se, molitve izustiti,
neće hlada čovjek koji valja se balavljivo
već bi svoje uzavrele strasti kao pakao ispustiti.
‎srijeda, ‎21. ‎lipnja ‎2017. 02:43:28

Monday, June 19, 2017

Zagonetna žena


Prolazi po svijetu kao da je neka značka
što se nosi sama, ali ima znak pripadnosti;
ne obazire se, izaziva srca junačka
da pristupe kao vitezovi prikladnosti,

da je prose bar za jedan osmijeh, 
bar na kratko, bar za jednu noć.
Da je zaljubljena, zna se oduvijek,
teško pred njom pokazivati je moć,

ali ona traži, traži društvo ravnopravno,
partnera za život il' za jedan tren.
Svak pomisli za njom nešto jednostavno:
ako je tko bogat, bit će njen

ili ako nosi neku titulu plemenitu
da joj spretno umije prozboriti
i da ima pratnju jaku, stalnu il' vremenitu
kako uspio bi sakriveno srce joj otvoriti.

Po njoj ne vidi se za čim čezne, mudro šuti,
nasmiješena, časna, lijepa, zapažena;
još joj ljepša maska i njeni tajnoviti skuti.
Obična je, ali slobodna je: zagonetna žena.
‎ponedjeljak, ‎19. ‎lipnja ‎2017.  09:43:26

Sunday, June 18, 2017

Tužnim anđelima


Sjećanja ponekad zamiru, ali se bude
i sve ih je više i više.
I, ma koliko da se ljudi trude,
ona dolaze tiho, tiho, najtiše.

A mi odlazimo negdje i nekamo
gdje nema kraja i nema stanke,
i gdje mrtvi na smrt čekamo.
O, kako su naše veze tanke,

kako je život ljudima lijep;
da su u paklu, to niti ne znaju
i kako je sretan čovjek slijep!
I kako se mnogi nikad ne kaju!

Sjećanja ponekad bole, a nekad vesele,
obećavaju susret u slavi
i zato se često sa mnom podijele
teški trenutci kao jedini pravi.

A ja, počašćena kao nitko, igram i plačem
do kraja dana, do kraja noći
jer sjećanja silna, okrunjena dračem,
potpuno jasna, opet će doći

i dolazit će u srce rasplakano,
čitavu vječnost i od ova života malo,
sve dok se društvo, od njih satkano,
ne uzdigne iznad svega što bilo je palo.

Reću ću tada: sad naše je vrijeme,
naša je sreća i ljubav sva
jer spalo je s nas ono teško breme;
sada je slavlje života vječnoga.
‎nedjelja, ‎18. ‎lipnja ‎2017.  18:44:45

Saturday, June 17, 2017

Neizvjesnost ostaje u raju


Zorama prisluškujem od srca svoga glase,
podnevima već ne stenje, večerima slavi.
Zar ja uvijek iz početka žeđam iste spase,
zar se uvijek nesigurnost nađe u toj glavi?

Znam da neizvjesnost vjeru prati kao sjena
i da ja od svoje sjene trčim prestrašena;
znam i da je vječni život neprekidna mijena
i kad probudim se, vidim da sam nespašena

jer da sam u raju, znam da već bih proslavila
noći tamne, buđenja i jutra zanesena,
već bih nesigurnosti sve iza ostavila,
zora već bi u mom srcu bila rastepena

kao sva milina, kao poklecanje smjerno;
tad bih Kristom govorila 'evo službenice,
evo srca što je bar ponekad bilo vjerno'.
Ne bi jutrom bilo one sjene-tužbenice.

I ta neizvjesnost ostaje u raju, medna,
ona čeka nove spoznaje što vječno rose.
Nema straha već je tamo sva sigurnost čedna
što je one noći, jutra, podneva isprose.
‎subota, ‎17. ‎lipnja ‎2017.  18:33:13

Friday, June 16, 2017

Jake riječi


U tamnim noćima, u srcu mom
ostala je ledena praznina,
ostao je trag od vjetra, pravi lom,
ostala je samo nezgodna tišina.

Nakon dobrih jakih riječi dolazi i jeka,
ona nije tako neuhvatljiva,
ali sred ta njena dubinskoga tijeka
nije odmah tako lako spoznatljiva.

Dok ne sjedne riječ na sigurnije tlo,
dok je duša ne usvoji sve do svoje srži,
potrebno je šutjeti  ako može tko,
potrebna je ljubav da jeku zadrži.

Sveta drama koja u nutrini se odvija
djeluje baš poput božanskoga lijeka 
od kojeg se duša uporna opija
da bi djelovala u njoj samo dobra jeka

i da ne bi nastradali oni oboljeli dijelovi
koji pamte mnoge teške životne drame.
Dobre riječi padaju na dušu kao cjelovi,
kao tračak svjetla dovode do izlaska iz tame.

Premnogo se nalazi u duši povreda i bijede,
teških udaraca nemara i zlobe
dok tu svaku dobru riječ sve misli slijede;
pozitivna drama može otvoriti grobe.

Dramatične i duboke ljubavne su riječi,
iskrena je molitva ta istinska medicina,
ona jedina pred Bogom uspješno liječi
jer se duša trza odgovoru ljubavi s visina.

Napuni me svojom ljubavlju, moj Bože,
koja može izgovoriti svoje pozitivne sve afekte
što su se zagubili duboko i samo se množe;
daj mi dobre riječi koje nose stvarne efekte.

Tko će znati ako ne znam ja
da i teške dušobolje prestaju od toga?
Volim Te, Isuse, kao neka robinja,
daj mi riječi koje potječu od Tebe, Boga,

samo Ti ćeš u meni pronaći dobrotu,
iz mene izvući jaku riječ i čvrsti stav.
I ja krećem za Tobom na tu slatku Golgotu
jer samo onaj tko Te čuje istinski je zdrav.

Wednesday, June 14, 2017

Kad ljubavi ne bih imao...


1
Hvalospjev ljubavi
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
2Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
3I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.
4Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
5nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
6ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
7sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
8Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
9Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
10A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
11Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
12Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
13A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.
( 1 Kor 13,13 )

Riječ Božja riječ je života vječnoga


Mana je padala s nebesa i nije se moglo dopustiti da propadne, ali se nije sakupljala za sutradan jer tada se opet pojavljivala (Iv 6,49: "Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe").
Od kruha kojega je Isus umnožio i nahranio njime pet tisuća ljudi (Iv 6,10-11) preostalo je nekoliko ulomaka:
Evanđelje po Ivanu, glava 6, redak 12-13
"12A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« 13Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali."

Tada, u velikom čuđenju, ljudi mnogi povjerovaše Isusu. A Isus, kao da su dostigli određeni prag zrelosti, započne novu lekciju (Iv 6,32-33):
"32Reče im Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam:
nije vam Mojsije dao kruh s neba,
nego Otac moj daje vam kruh s neba,
kruh istinski;
33jer kruh je Božji
Onaj koji silazi s neba
i daje život svijetu."
pa, kad Ga zamoliše da im uvijek daje na taj način hrane, Isus reče ono što ih je iznova okrenulo od Njega (Iv 6,51)
"51Ja sam kruh živi
koji je s neba sišao.
Tko bude jeo od ovoga kruha,
živjet će uvijeke.
Kruh koji ću ja dati
tijelo je moje
– za život svijeta."


Iv 6,54-56
"54Tko blaguje tijelo moje
i pije krv moju,
ima život vječni;
i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
55Tijelo je moje jelo istinsko,
krv je moja piće istinsko.
56Tko jede moje tijelo
i pije moju krv,
u meni ostaje
i ja u njemu."

Potom se raziđoše mnogi, a Isus se okrenu svojim apostolima te ih upita hoće li i oni  (sada) otići na što Mu Petar odgovori (Iv 6,68):
"68Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!"

jer bez riječi blagovati kruh svagdašnji ili pokupiti manu nije isto što i slaviti Boga u riječi Njegovoj. Bez riječi Isusovih ne bi niti nas bilo, Njegova riječ nam je važan sastojak koji blagoslivljamo i blagujemo. Od riječi Isusovih uvijek ostaje trag u nama i to što u nama preostane nakon blagovanja moramo pažljivo i oprezno sakupiti i koristiti.   ‎srijeda, ‎14. ‎lipnja ‎2017. 22:00:23

Sveta gozba


Prva poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima, glava 10, redak 14-17
"14
Sveta gozba
Zato, ljubljeni moji, bježite od idolopoklonstva. 15Kao razumnima velim: sudite sami što govorim. 16Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? 17Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha."

Kružim literaturom, po svuda slavi se Tijelovo, a spominju se i Upute apostolske, "Uputa (Didach´e) Gospodinova narodima po dvanaestorici apostola", to je nešto kao 'najprviji' postojeći katekizam: 
Dr. Zvonko Pažin, župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu, Portal 'Vjera i djela', u svom Nacrtu za homiliju, između ostaloga, piše:
"U jednom starom kršćanskom spisu s početka drugog stoljeća o euharistijskom se kruhu ovako govori: “Kao što bijaše ovaj razlomljeni kruh raspršen po bregovima, i sabran postade jedno, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo. Jer: tvoja je slava i moć u vijeke. Amen” (Didahe). Prekrasna slika. Kao što mnogo zrnja čine jedan kruh, tako i Crkva Kristova, sabrana od mnoštva vjernika treba biti jedno tijelo, Kristovo Tijelo, živo Tijelo u kojemu je svaki dio, svaki član važan i u kojemu radost i žalost jednoga pogađa i drugoga. Jer, trpi li noga ili ruka zbog neke bolesti, trpi cijelo tijelo. U današnjem kratkom drugom čitanju (1Kor 10, 16-17) sveti nam Pavao upravo to želi staviti na srce: otajstvo euharistije otajstvo je našega jedinstva.".

I gledam fotku nebeskih žitnica, raspršene oblake koji se miješaju s odrazima zalazećeg sunca, a sve je to jedno sunce i sve je to jedno nebo - naše zajedničko nebo. I kada god pogledamo u nj, sjedinjujemo se sa svima koji promatraju sunčane ili oblačne brazde, bude se ili odlaze na spavanje, rađaju se ili umiru.. ma, dosta bi bilo toga deizma s moje strane jer nebo se gleda, a kruh se pripravlja stvarno i blaguje se.
Volim pomišljati o mudracima, ali svima nam je ljudska mudrost uzaludna na neki način, kada pokušavamo shvatiti što je to u pričesti, a nije nigdje drugdje.
Euharistija je privilegirani susret s Isusom.
Kada se svi preduvjeti ispune, u činu Euharistije dolazi do transsupstancijacije, pretvorbe, ali upravo svi preduvjeti su ono što nam je zaista na zemlji bitno i što razlikuje pričest od čarobnog štapića i simbolizma, i magije. 
I za kruh naš svagdašnji moramo ispuniti određene preduvjete da bi nam bio od koristi, da bi nas nahranio.
To ovdje ne piše. To se uči čitav život.
Kada prinosimo kruh i vino, tada blagujemo Krista i Krv Njegovu, i Tijelo Kristovo i svi smo mi ljudi, i svi smo mi različiti. Jedinstvo nikada nećemo postići. Ne bez Euharistije na koju dolaze i anđeli i koja se odvija neprekidno po kugli zemaljskoj. ‎srijeda, ‎14. ‎lipnja ‎2017. 20:30:39

Nesuđena


Poezija nije drugačija od filozofije,
matematike ili od heklanja.
Poezija je često bolesna od atrofije,
a još češće je tužna od čekanja,

ali to se za svakoga može reći.
Ona uglavnom radi sebe nastaje
pa joj zato je lik pomalo lebdeći,
ali ona od sebe uvijek se daje.

Za nju kao da nema te škole
koja bi je uspješno poroditi,
ali kad svi drugi je vole,
ona se počinje zrelo ploditi

i živi, živi povremeno,
neprekidno se smrti boji
kada ju gledaju sneno
i kad se od drugih odvoji.

Da, toliko je sebična
da je drugi odmah prepoznaju
jer svima je slična,
jer u njoj svi drugi traju.

Ni za politiku škole nema,
niti za velika otkrića;
poezija samo teren priprema
za buduća ljudska bića.

Kamo sreće da sam ju srela
u svome srcu ili u biti,
dok još bijah nezrela,
dok mogla sam suze liti.
‎srijeda, ‎14. ‎lipnja ‎2017.  19:23:10

Živi Kruh


Kruh i njegove varijacije glavni su i osnovni sastojci ljudskih života i čovjekova preživljavanja. Čovjek je naučio hraniti se bobicama, raznim plodovima i lovom na jestiva živa bića. Neki su usavršili ubijanje, neki su krenuli putem nenasilja, a mnogi su naučili uzgajati i pripravljati hranu na promišljeni način. Zanimljivo je reći da siromasima možete ponuditi najbolje specijalitete i možete ih hraniti bilo čime što je ljudski jestivo, ali oni će i dalje ostati gladni i pothranjeni. Ima nešto u toj namirnici koju zovemo kruhom što nam je neophodno potrebno i bez čega se ne možemo uopće nazivati ljudskim bićima, drugačijima od biljaka i životinja.
Kruh je tako od pamtivijeka postao simbol života kao i voda ili zrak, ili sunce; kruh je postao simbol čovjeka i čovječanstva i nalazi se na grbovima i zastavama država. Čovjek podrazumijeva da imati kruha znači živjeti dobro. Često kažemo da nemamo dovoljno za kruh, a pri tome mislimo reći da nemamo dovoljno sredstava za hranu i krov nad glavom, za normalan život jer kruh nam je sve to. Odlučiti se na post bez malo kruha i vode znači počiniti ubojstvo s predumišljajem.
Ljudski organizam je ovisan o kruhu. Čovjek bez kruha gubi onaj dio svojega zdravog razuma kojime razlikuje dobro od zla, čovjek bez kruha više nije čovjek i nema savjest.
Kruh se ne blaguje samostalno već služi kao prilog jelima ovoga uznapredovaloga čovječanstva, služi kao podloga uz koju se jede meso, povrće i pije vino. Često ga koristimo kao prvi i posljednji zalogaj.
Ljudi često traže zamjenu za kruh, ali do danas još nisu otkrili što bi to bilo idealno, a čime bismo se hranili kao što je idealna namirnica kruh. Ipak, kruh nije postao neko božanstvo. Jer ljudi se klanjaju onome što stvore i načine samostalno, svojim rukama i svojim planom i trudom. Ne, kruh nikada nigdje nije bio božanstvo kojemu bi se ljudi klanjali i kojega bi obožavali. Jer, prije ili kasnije, ljudima bi to dosadilo. Kruh postoji u našim životima nenametljivo. Ljudi su obožavali sunce, svoje kraljeve, zvijezde, majčinstvo i očinstvo, rad i po neku životinju, ljudi su obožavali zakone, ideale, institucije ljudske i sve to još obožavaju i danas, ali nikome nije zanimljivo obožavati kruh, to bi bilo prejednostavno i nedostojanstveno jer podrazumijeva se da je kruh isto što i ljudski život: ako već postojim kao ljudsko biće koje se održava na životu uz pomoć kruha, tada moje božanstvo ipak treba biti nešto više ili nešto veće od toga, veće od mene samoga, a ne nešto tako prozaično kao što je kruh. 
No, kruh nije bio prva ljudska namirnica. Kruh je postao osnova za život tek kada je čovjek spoznao kako može kruh načiniti uz pomoć svega što je obožavao, a što nije sam stvorio i svega što može svaki čovjek samostalno načiniti.

Kada odbacite višak staroga kruha, to vam je nešto što uzimate zdravo za gotovo. Potom odlazite u nabavku i usput uzimate svježi, ukusan, mirišljavi, topao kruh. I to uzimate zdravo za gotovo. Niste previše svjesni da zbog kruha živite i imate želje i čežnje, muke i probleme, da radi kruha jutrom odlazite raditi i zaraditi sredstva za život i da radi kruha odlazite u nabavku jer što će vam sve to čime natrpate prtljažnike ako ste kojim slučajem zaboravili kupiti kruh; jutrom se budite i iako ste još sanjivi, odlazite barem do pekare koje su već otvorene i prodaju samo kruh. Svježi kruh je posljednji dodatak na svadbenoj trpezi koju ste savršeno dotjerali. Kruh mora biti svjež i nov svakoga dana kao što je svjež i nov samo Kruh koji je s neba sišao kako bi nam se predstavio kao naše jedino Božanstvo i naš jedan jedini Bog, Isus Krist.
uoči blagdana Tijelova, ‎srijeda, ‎14. ‎lipnja ‎2017.  12:33:29

Tuesday, June 13, 2017

Gospodin moj i Bog moj


Vidjeli su Tvoje tijelo, Tebe kako govoriš i dišeš, Tebe kako blagoslivljaš, Tebe kako uzlaziš.
Gledam Tvoje tijelo, Tebe slušam kako govoriš, vidim Tebe kako blagoslivljaš.
Nebo je  u meni, u dnu moje svijesti, treba se samo usuditi naći Te tu. Jer vidjeli su Te uskrsnuloga, vidjeli su Te samo neki, vidjeli su Te odabrani. Ja Te sigurno ne vidim tako, na taj način. Ja Te gledam drugačijega, promatram Te u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Već sama činjenica da si tu i već sama riječ 'Presveti' pomiče u meni mnogo granica, najviše iz navike. Najviše iz mnoštva uslišanja, neprekidnih i kontinuiranih; moje kraljevstvo nebesko cvjeta i rodi mnogim raznolikim plodovima. Postajem Tvoj siromah, Tvoja supatnica, Tvoja majka i kći, Tvoja bolesnica, Tvoja učenica, Tvoja sljedbenica i vjernica, Tvoja pjesnikinja i slikarica, postajem Tvoja sve, postajem sve više i sve jače Tvoja; sama sam sebi čudo, Tvoje čudo koje možeš načiniti samo Ti zato jer si tri puta svet, jer si Presveti. Samo Tvoje Ime sveti se u meni, razliva se mojim umom i srcem, tijelom i dušom, bubrezima i rukama. I ja se tada razlijevam s Tobom, prelazim vlastita ograničenja, prolijevam se izvan sebe i nalazim se u Tebi. Kada čujem Tvoj atribut, odmah se trzam, produhovljavam, nadahnjujem.
A Ti si na Oltaru, na stolu, ustoličuješ samim sobom svoje kraljevstvo. Za stolom se hranimo, a Ti si Kruh vječni koji je s neba sišao i silaziš sve do mojih grudiju i do moga čela. Više Te ne vidim samo u sebi, vidim Te na centralnom mjestu sred mnoštva ljudi koji čine moju braću i sestre, svi Te blagujemo, a ne znam čime, to jest čime sve ne: kroz tijelo mi struje valovi olakšanja, duša se zagrijava i topi, mišići se opuštaju, vedrina mi leprša po sljepoočicama, oko mene mir i moji istomišljenici, stari i novi. Oltar nam je cilj, pred Oltarom sjedimo i stojimo, suzimo i klanjamo se, slušamo Te i molimo, razgovaramo svi. A Ti si baš Onaj 'Oltarski', Onaj Ustoličeni, Onaj koji ustoličava i Onaj koji je sam Oltar. K Tebi smo došli, oko Tebe se okupljamo, zbog Tebe se vrti svijet.

I tada, 'Sakrament'. Otajstvo. Poznata otkrivena tajanstvena zemlja.
Sada si na križu, a opet si u jaslama. Sada si preda mnom, a opet si pred grobnim kamenom. Sada mi unosiš pozitivan razdor gdje se osipa sve svjetovno, a okuplja sve religiozno, a tada opet uredno slažeš svoje samrtne pokrove i haljine. Sada si pod naoblačenim jeruzalemskim nebom, a tada si opet preda mnom u mom gradu. Sada vodu pretvaraš u vino, a tada odjednom naša pšenica postaje duh i naše vino progovara. Klanjam se, klanjam se Tebi u duhu, a tada mudro i udobno sjedim, potpuno nesvjesna gdje sam osim kraj Tebe. Klanjam se, tko se ne bi poklonio pred jednom jedinom i jedincatom Istinom. Tako je izvjesno da sam tu ja, a tako je istinito da si tu Ti, glavom i bradom, na Stolu i u ovim ljudima, Tijelo moje. I kroz moju kožu, i kroz moje kosti koje osjećam i ne vidim ih od kože i mesa, ali ih prepoznajem po određenom, specifičnom strujanju i kao da to i nisu više one moje tvrde i teške kosti, i kroz moja okatranjena pluća koja sam vidjela na rentgenskoj snimci i ništa mi to nije značilo, dolaziš mi do svijesti - Ti, Isuse moj, Bog moj i Gospodin moj.
‎utorak, ‎13. ‎lipnja ‎2017.  19:16:35

Čovjek u svom svijetu


1. Dijalog
13.6.2017.
16:00

Svaki čovjek predstavlja jedan svijet. Iako volimo reći za nekoga da 'živi u svom svijetu', moramo priznati da svatko od nas ima svoj svijet u kojemu živi, spava, razmišlja i - vodi razgovore. I opet volimo reći da određena osoba razgovara sama sa sobom. Dakle, svi živimo u svom svijetu i svi vodimo razgovore nakon kojih nešto odlučujemo. Čak je jako dobro porazgovarati sa samim sobom, onako iskreno kao pred Bogom, prije donošenja neke odluke.

A kako se to može biti iskren prema sebi samome ako ne u susretu s Bogom i to s jedinim Bogom koji nam dade Sina da bismo, između ostaloga, mogli s Njim opušteno razgovarati i iskrenije nego kad same sebe uzalud uvjeravamo da smo u pravu.

Na lijevom ramenu sjedi mi djevojčica, odjevena u purpurnu odjeću i u rukama drži prste. Ona broji na prste, a meni se čini da sam to ja.

U nekoj drugoj slici također mi s lijeve strane prilazi muškarac, ali progovara mojim glasom i govori mi kao da mi čita misli.

I u prvoj i u drugoj slici ja na jedvite jade puštam iz sebe neke neobične zvukove kao da imam noćne, odnosno jutarnje more: "Odlazi, sotono' i svaka mora prestaje. Dakle, događa se čovjeku da je sam ili da razgovara sam sa sobom, ali mu se može dogoditi i da samo misli da razgovara sam sa sobom, a zapravo ga napastuje sam vrag. I zbog toga je također dobro razgovarati barem jedamput na dan s Bogom. Taj razgovor s Bogom zove se molitva. Molitava ima različitih. Važno je uteći se Bogu kojega gledamo kako daje život za nas i u takvoj dostojanstvenoj molitvi primijetit ćemo da više nismo sami s našim zavaravanjima jer kakve koristi imamo od toga da filozofiramo kako smo u pravu kad sotona prijeti i još se uspješno prikazuje kao mi.

U obje opisane slike umrle su osobe koje su bile sa mnom povezane. To nije strašno. Strašno je to što mi je glasnik smrti prišao tražeći od mene strah i grijeh , nevjeru i zabludu. Da nisam već davno prije saznala kako vrag može lako nagovoriti čovjeka na strah i da nisam saznala već prije da sam sama sebi najveći neprijatelj i da kojim slučajem nisam živjela već dugo molitvenim životom, potpala bih olako pod utjecaj praznovjernih ideja.

Jedna velika praznovjerica je dualizam. To je mišljenje da je sve borba između dobra i zla. Nije. Borba postoji u čovjeku i u njegovom svijetu gdje se neka osoba mora boriti protiv svojih slabosti, ali i razgovarati s Bogom jer bez Njega čovjek može samo zakržljati.


2. Posljedice

13.6.2017.
16:31

Bog Isus Krist je u stvari Bogočovjek, pravi naš Bog i pravi čovjek. No, mi još nismo pravi, dovršeni ljudi, mi se još borimo s vragom i zlom i borimo se zdušno protiv zla. Gospodin Isus pobijedio je zlo kao što pobjeđuje Stvoritelj svega, kao što pobjeđuje Spasitelj svih ljudi. Sotona je samo manji dio jedne duge pozitivne priče u kojoj čovjek misli da je glavni karakter on sam. Kada shvati da je u njegovom životu važan jedino Bog, počinje tražiti Božju volju. Ta potraga je glavna radnja priče i uglavnom je dobra i pozitivna pa u priči o životu čovjek zapravo skida sa sebe svoj svijet i ulazi u Boga, u raj. Kada je nezadovoljan svojim napretkom, čovjek govori o zlu. No, tek kada čovjek poželi slijediti Gospodina Isusa, nailazi na svoju iskonsku nutrinu, a u toj unutrašnjosti čekaju ga vrag i ostaci Istočnoga, prvoga ljudskoga grijeha, čeka ga smrt, a prije smrti čeka ga strah. Tek tada čovjek uz Božju pomoć počinje borbu s vragom i protiv zla.

Tako, Isus je pobijedio svijet čovjeka, ali ga nije pobijedio čovjek. A ako čovjek ne pobijedi svoje zlo u svojem svijetu, neće stići do lovora i pehara. Bez molitve se ne stiže nikamo i to baš zbog toga jer je za nas same i za naš svijet kompetentan samo Gospodin Isus. On je ovdje bio i  On je Svetac Božji kojemu nitko ne može nauditi protiv Njegove volje i protiv Njegove odluke.



3. Rat i mir


13.6.2017.
17:31

Svaki čovjek se nalazi istovremeno u ratu i u miru. Također, ljudi su ponekad ekspresivni, ponekad introvertirani i ako su u ratu, šire često svoj rat na druge. I zato je dobro moliti i razgovarati s Bogom. Jer Gospodin Isus nam daje svoj božanski, rajski mir. Jer mi plačemo protiv rata, ali i proklinjemo, a to nas uvodi još više u ratno stanje. Svaka ružna riječ, svaka psovka, svaka negativna pomisao dovodi do rata.

Čovjeku je to već teško povjerovati ako ne moli Boga, ali kada redovno razgovarate s Isusom, ne događaju vam se niti približno tolike negativnosti. A koliko je tek onih negativnosti duboko u vama, onih koje niste izrazili.

Čovjek ne može živjeti u svom svijetu jer u sebi nosi previše malih negativnosti. Brzo se takav teško razboli, a još brže izbaci svoje borbe i ratove u okolinu kao neosjetni nervni otrov. Suprotno tome, samo jedan iskreni vapaj prema Isusu na križu donosi mir koji preplavljuje čovjeka najviše neosjetno i iznutra i čovjek mnoge negativnosti zaboravlja jer Bog mu ih oprašta i zaboravlja.
Također ni čovjek u miru nije sam u svom svijetu jer u njemu živi Gospodin Isus.
kontemplacija na dan svetoga Antuna Padovanskog, ‎utorak, ‎13. ‎lipnja ‎2017.  17:50:06

Monday, June 12, 2017

Klanjam Ti se, moj Isuse


S mene spada zrnje oholosti, zabluda se osipava kao pijesak, a gorčina blagošću se isparava pred Tvojom veličinom, pred veličinom Tvoje poniznosti; ispred milosrđa Tvoga skrušena sam, ali sretna blagoslovom Tvojim. Mir me Tvoj obuzima, umorno mi tijelo okrijepu dobiva, duševno sam zasićena kao mlada i poletna silazeća rosa što još nije dostigla do lata. Još je rano za sva nova probuđenja, već je prekasno za bilo kakvo žaljenje.
Nemam vremena za sve gorčine kojima su bile opremljene moje bake. Sada opet zagovor tražim da me blagošću pred Tobom, Isuse, zastupa. Prikazujem Te Bogu Ocu živoga i zadovoljna kako hodiš putevima osnivanja nam prve Crkve i kako se raduješ sa svojim apostolima.
Rekao si da ćeš poginuti, i da ćeš uskrsnuti od mrtvih, to si znanje darovao svima na ravnanje. Rekao si puno toga, mnoge misli jasne, mudre, rekao si sve, sve što potrebno je za naše težnje: samo malo potrebno je, a mi brinemo za stvari mnoge.
Klanjam Ti se, mislim da sam smjerna i gubim od ovoga svijeta nedavno okrunjene kriterije za koje nisam Tebi ni zahvalila. Hvala Ti, Isuse moj, Gospodine, za kriterije kojih sam opet postala svjesna od kada sam zamolila svetoga Josipa, zaštitnika našega, zagovor kod Tebe.

Moj Isuse, Bože moj,
više puta molila sam Tvoje dare,
više puta zvao si me  u svoj dom
i u topli šator svoj
gdje  popravljaš moje kvare,
daješ bića srcu mom.

Isuse moj, moj Proroče,
više puta gledala sam Tvoje muke,
više puta pružio si meni odraz svoga lica,
nove stope koje kroče
gdje ne stižu moje otvorene ruke
nebeskih se načekati ptica.

Isuse moj, moj Svećeniče,
više puta slušala sam Tvoje uskrsnuće,
više puta rodio si meni blaga
koje mi zbog Tvoje riječi niče,
što ga daju Tvoje ruke umiruće,
što ga nude bića draga.

Isuse moj, moj Kralju,
više puta iskala sam Tvoje kraljevstvo,
više puta dao si mi majku
koja vodi mene Tvojem raju,
koja moli za me Tvoje carevstvo
da u njemu živim bajku.

Moj Isuse, moj Prijatelju,
opet slatka kruha molim sada,
sada daj mi mir Tvoj pravi.
Nemam od tog veću želju,
nema od te veća nada;
moje grijehe zaboravi.

Moj Isuse, Tijelo moje,
više puta sam Te blagovala,
više puta dijelili smo Tvoje krvi,
rumene nas prsi poje;
više puta sam se zatrovala
strahom koji svu me mrvi

da me opet svu okrijepiš,
da me opet k sebi vratiš,
da osjetim Tvoje gorke okuse;
da me krvlju svu oblijepiš,
da zbog mene opet nevin patiš,
Gospodine moj, moj Isuse. 
24.02.2015. 07:2

Sunday, June 11, 2017

Samo Tebi


U Tvom hramu sada blagoslove primam,
da li živim, umirem li, nije tako strašno
jer ja nikad ne znam kakve staze imam,
samo znam da mi je stopa zagazila strasno,

a to stvarno jeste ono za što brinem.
Nekad gledam kao poraz vlastitu si pobjedu,
a prečesto Ti si pobjednik kad ginem
jer u Tebi nikada još nisam našla objedu

već opraštanje mi bilo život sav i baština.
Laskam sebi da sam ostarjela, dosta mi je toga
da mi društvo čine požuda i napad, sva taština,
želim gledati i čuti, ljubit samo Tebe, Boga.

Znam da to bi meni samo jedno značilo,
da sam ovom svijetu rekla, dovršila sve
pa Te uvijek primam makar što me kvačilo,
a tek poslije vidim da si dao blagoslove.

Lijepo li je zbog Tebe odlučiti i žrtvovati
vlastito imanje, ime i ponose razne,
s Tobom uvijek po svem strmlju putovati
kao da su stope bose, ruke prazne,

a u stvarnosti se ljubavlju napajati
koja obećava ono o čem nitko ne zna reći
pa po tome vidim  Tebe, neću se odvajati,
slijedim Te jer Ti si dao trag najveći

među svim tim bjelosvjetskim mrvicama
što ih prosipaju svakojaki vođe i lažnjaci.
Svakim trenom, kada hodim ovim ulicama,
otvara se meni ljubav i nebeski pašnjaci

postaju tad bogati i puni Tvoga beskraja.
Evo mene da Ti pustim sve na volju
jer, premilosrdna, vodi me do Tvoga raja
da me opet šalješ na pašu sve bolju.

Kad od mene uzimaš mi srce i sve moje,
čujem zvuke ljekovite i nije mi žao
jer me sveti pot, i sveta Krv i suze poje;
znam da ćeš mi dati još i više nego što si dao.
‎nedjelja, ‎11. ‎lipnja ‎2017.  20:42:19

Onostrani razgovori


Izmolit ću od Tebe, Bože, mali popravak,
evo, već Ti dulje vrijeme s tim dosađujem.
Smiluj se nama, vrati onaj mir i sreću.
Već sam za Te zrela, već mi teče zadnji stavak,
kako dozivaš me k sebi već Te čujem;
znam da uslišanje ovdje vidjet neću.

Kada opet sretnemo se u Tvojoj slatkoći,
kako bit će meni divno, meni krasno
Tvoje ljubavi se nagledati
koja mene uze u toj svetoj nemoći
da ostvarim ime časno;
sve ćemo to potanko raspredati.

A za tebe, oče moj zemaljske duhovnosti,
imala bih molbu veliku i nepreglednu,
da mi ona vrata molitvom pripraviš.
Roditelju moj, srce vjekovite skromnosti,
dao si mi sve od sebe, baštinu prevrijednu
pa te molim da mi nauke popraviš.

Svako srce kuca samo radi Boga,
ali svaki život nije uvijek isto svet;
neki ljudi prepoznaše što su dari,
a to je najvažnije za Sina Propetoga
koji dragovoljno krenuo je mrijet
da bi slao Duha spasa, Duha svojih čari.

Najsretniji onaj koji skromnost nosi,
kako lijepo, istinito taj mi dar izgleda.
Skroman čovjek najveće se mudrosti napaja
pa kad zli bi nešto, skromnost ga pokosi
jer nju dragi Bog i drago Nebo nikad ne da.
Skroman, braćo, nikada ne zdvaja

već se puti mnogi otvaraju njemu.
U mom srcu skromost ti se tvoja slavi,
na daleko, na duboko ja se sjećam nje.
Ona me je poučila svemu,
zbog nje ja sam živa kao rosa travi,
zbog nje duša razlikuje duhove.

Da li sjećate se toga stvora
što nam ga podari milost Isusova?
Kome sada došao je kraj poslanja?
Je li nama stigla naša hora
ako nismo prepoznali što je jakost Izakova?
I do kada čekat će se takvoga postanja?

Ti si, Gospodine, baština moja,
reci meni kako skromnost sad postići,
kako počast sada odat nemrtvome?
Sve dok ja ne nađem toga kroja,
u sve dane pokornim ću putem ići,
klanjat ću se  Sakramentu Presvetome.
In memoriam confessoris meum,
‎nedjelja, ‎11. ‎lipnja ‎2017.  12:28:20

Friday, June 9, 2017

Žena u vremenu


Zli se dusi iznenada razbježali,
odletjeli su u suton kao pod eksplozijom,
tamne šume zapahli su biseri mali
od kamenčića što nastaju erozijom,

a tajanstveno  svjetlo na ledini bliješti.
Kao da je ono naglo se ukazalo,
šumske zvijeri sada muk prikliješti,
nebo na kratko se umazalo:

to je doletjela anđelica kao munja
što joj ne znaš točan kraj, početak,
opušta si bijela krila poput strunja,
uzela u ruke biser što ga drži joj haljetak

pa iz nje se rasipava mnoštvo slična biserja
koje oblikuje čitavu joj građu.
Samo vatrene joj kose izgubile smjerja,
lepršaju guste, čine anđelici krađu

jer zbog njih se ona može prepoznati.
Lice je pretvorila u djevojačko,
kao skroman je curetak što se zlati,
kože meke kao što je sniježje prosinačko.

- Što je tebe zadržalo, anđelice,
da se spustiš među ljudska stvorenja?
Tko te poslao, ti, bijela djevojčice?
- Ja sam poruka iz snoviđenja,

a ti sanjaš da je ova šumska tmina mir
i da ledina je pusta, da si sasvim sama.
- Ali ti si stvarna, kao da si neki stari hir!
- Tebe čeka svjetlo gdje caruje tama.

Još se sjećam da je tiho rekla
da je meni važno samo nastaviti
jer ja nisam ništa novo stekla
osim želje, nemam čime niti sebe sastaviti.

Dahnula je k meni, a iz nje se širi inje,
nestala je slika, samo mrzla duša osta.
Sada vidim, biserje je bilo ono doba djetinje,
a od njega moje sve potomstvo posta.
‎petak, ‎9. ‎lipnja ‎2017.  10:04:43

Sunčeva kotlina


Nad visovima tamnim sunce prosijava,
oblaci se mekušasti anđelima čine
koji bajnu djevu postojano prate
na tom najvišemu vrhu što se osiljava
jer baš njemu zraka najtoplija sine,
jer baš tamo anđeli se uvijek vrate

pa se možda pita ovo nebo strasno
nije li ta djeva neka anđelica-žena
koja smjerno svoje djeveruše zove
da načine novo jutro krasno
i da pojavi se nova zora, osnažena
kao što su čvrste stijene ove.

Okupljeni oblaci kao da su zastali
u vremenu i mjestu, i u stavu
kojim počast odaje se samo velikome Bogu
u zahvalnosti zbog toga što su nastali
baš u času kad se san pretvorio u javu, 
kad se djeva našla u tom nebeskome logu.

Zna se, čitav svijet to sada čuje, zna
da je uspela se  pozivom svih vrhova,
posljednji se put oprašta od svih dana 
kao da je nekom novošću zaručena,
kao da je našla miris svježih vrtova,
kao da je ona sama postala ta zora rana.

Kome li je osvanula, kome li okrenula je lice,
da li zove, da li gleda tajnu, sasvim čistu
koja rosnim kapima htjela bi umivati
ove oblake i nebo, život, zemlju, ptice?
Da li zov je doveo je samom Bogu Kristu
jer ona sad više ne želi usnivati?

Da li dozvala je sunčeva toplina,
je li saznala pred svima ovu tajnu prva
da je danas suncem zrake usmjerio
onaj Sveti Duh od planina i kotlina
baš posebno, baš tamo gdje se oblak surva
da bi anđele sve, djeveruše uvjerio

da se svi okupe novom danu što se rađa
jer je bilo malo znakova o tome?
Saznala je dok je milovala tmina,
nitko nije mogao naslutiti da je zora mlađa
i da ruku nije dala bilo kome
već je predala se ljubavi kotlinskoga sina.
‎petak, ‎9. ‎lipnja ‎2017.  02:51:18

Wednesday, June 7, 2017

Uzor za svakoga


Rekli su o njemu da je sve i ništa,
govorili suprotne i iste stvari
i da, mjesto nekog kazališta,
ide gdje su svi ormari

zatvoreni kao neki rebusi.
Za sebe je bio iskren sve do boli,
znao je da istina se brusi,
priznao da čitav svemir - voli.

Kad se sjetim da je ostao do kraja
skroman kao kakav mladi učenik,
ne vjerujem da ih ima i bez raja,
pitam se da l' možda on je bio mučenik.

Njime opravdavam sebe i svaki svoj hir,
iako ga tajim, poštujem do srži.
I njemu je Bog moj bio njegov odabir,
ali mnogi ga i bezbožnikom drži.

Još ga uvijek volimo citirati
svi mi, ljudi nesigurni, predrasudni
svima koji vole iritirati,
svima koji u životu su nam presudni.

"Svi su geniji, ali ako sudiš ribu  
po njenoj sposobnosti da se popne na  drvo, 
ona će čitav svoj život proživjeti 
vjerujući da je glupa" Albert Einstein

‎srijeda, ‎7. ‎lipnja ‎2017.  23:22:10


Socijalno angažirana poezija


Da sam ponudila sve za socijalu,
znaju oni zbrinuti zbog mene.
Nisam za to dobila ni slavu malu,
još mi šalju razne opomene.

Kad sam rekla da mi, siromasi
zbog toga i sada ništa nemamo,
nasmijali su se vrli bogataši 
dok se mi u grobe spremamo.

Tako postala sam socijalni slučaj,
dajući od sebe zlata, kruha, nerve, krv.
Mnogi padoše mi u naručaj
pa me ostaviše kao odbačenu strv,

ali ja i dalje živim nekako na rate
dok svi oni viču da su ugroženi,
a u stvari masne pare mlate,
kradu nama iako su dobro podloženi,

a za svoju savjest koja pati im u glavi
imaju i naziv što su sebi ga nadjenuli:
'mi smo svi humanitarci pravi'.
Samo jedno nisu napomenuli,

da bez krađe i te bezobraštine
ne znaju ni kako zapravo se zovu.
Rastu svi na plodu siromaške baštine,
jedino im siromasi daju lovu,

jedino su siromasi koji sve njih drže,
oni dobro znaju njine humanizme.
Dok se bogataši svi zbog para prže,
siromasi preživljavaju sve kataklizme.
‎srijeda, ‎7. ‎lipnja ‎2017.  05:22:38




Monday, June 5, 2017

Mirisni vremeplov


Na ljeto miriši topao večernji zrak,
moja se čežnja vraća mladosti svojoj
kada se zbog nas oduševljavao svak
i kad je moja sreća bila na pameti mojoj.

Na prozračne biljke miriši ova vrelina,
niti daška vjetra još ranoga nema
pa se isparava nevjerojatna milina
protiv smoga, poput elitnog parfema,

tu, pod krošnjama trešanja i borova
gdje stanuju odavno ptičji naraštaji
i u velikom mnoštvu raznoga korova
kao da to su plemeniti izraštaji.

Kako već dugo ovdje ta čežnja postoji,
kako je nekada bilo kad bijah mlada
i kako se priroda drži, kako opstoji
u ovom gradu gdje stara sam sada.

To iz mene govori ta ugrožena priroda,
čujem je kako zapomaže već dulje vrijeme,
a znam da je jaka kao da njena sam ploda
iako nosim još ono Božje duhovno sjeme.

Srasla sam više sa svojom simbolikom
jer sve je to isto i sve je to samo jedno,
duh i materija, i tijelo sa svojim likom
što s dušom je je svojom vječno vrijedno.

A zemljani Božji traže po svemiru raj
u kojemu žive ovdje, na ovome tlu
jer on je ovaj tihi večernji uzdisaj,
on je naš globus na javi ili u snu.
‎ponedjeljak, ‎5. ‎lipnja ‎2017.  23:51:38

Sjećanje na pakao


Ne, ne želim načiniti remek-djelo,
niti poeziju slavnu ispisati,
ili gore, duboko izrecitirati.
Ne želim si slavu, niti književno odijelo,
ne želim sve stihove izbrisati,
ne želim pjevati, ni svirati.

Ja hoću samo mijenjati svijet,
barem ovaj što je, navodno, moj.
I želim da ljudi znaju što želi Bog.
Sebe mijenjam, ali nisam za mrijet',
u meni živi moranje i nespokoj,
ne mogu skrenuti s puta tog.

I da, pakao realno postoji,
o tome rijetko da bi tko dvojiti.
Da li je vječan, to čovjek zna
kojemu drugi ovaj svijet iskroji
i koji neće se s Bogom spojiti,
to je uvijek ljudska odluka,

te stvari ni Bog ne može reći.
Razni liberali zaista slobodu neće
već obijesno teže za svojom vlašću,
spremni su za se i bezdan prijeći.
Život je izbor, nije pitanje sreće,
treba se samo suočiti s čašću,

svojom i tuđom, i s dostojanstvom.
Sam čovjek je sebi dokaz jedini
za sva stanja raja, pakla i čistilišta.
Ljudi su sami sa svojim izgnanstvom,
a sam je i Krist na toj ledini
na kojoj ljudi nikad ne nauče ništa.
‎ponedjeljak, ‎5. ‎lipnja ‎2017.  15:14:02

Vrtovi

U vrtovima života nepregledna
postoji mnogo cvijeća,
postoje križevi, postoji nada jedna
i niz mladoga drveća.

Na vrtove života bjelosvjetskoga
pada i rosa, i zagađenje,
spušta se sunčani blagoslov Boga
prsne k'o šipak svako zrenje.


Dominique Amendola, Ljetni vrt

U nizu pokraj glavne staze
često neke kućice stoje,
okrunjene lozom koju ne spaze
ni mravi što svoje korake broje.

Dok sazrijeva grožđe i caruje ljeto,
lijene se vlati trave zanjišu,
a samo strašila grbe se kleto 
pod bremenom ptica i niti ne dišu.

Sve drugo od vrta živo je živcato,
samo pod suncem sve cvate i cvate
jer sunčane zrake ovdje su zlato
što ga dobiju gosti i nikad ne plate.

U vrtovima života moga
jedno je samo posvećeno mjesto
gdje nitko ne kroči, nit' ima koga;
tamo ja naiđem prilično često.

Kamenje, samo je kamenje zrelo
u tome dijelu i postoji klupa
na kojoj živi sjećanje cijelo
i stala bi neka velika grupa,

a samo je jedan privilegirani putnik
sjedio dugo u vrtu tom,
hodočasnik i mudrac, uznik i ćutnik
bio je tamo kao moj dom.

Ptice zanijemile kada je prolazio,
a sve mladice lako se klanjale.
Kako je nestao, to nitko nije opazio,
čak nebeske zavjese kratko su sanjale,

a putnik u tome još pogodno vlada,
održava sunce u tome kutku
gdje postoje križevi, postoji nada
i kamenje bijelo na samome vrutku.
‎ponedjeljak, ‎5. ‎lipnja ‎2017.  09:43:45

Sunday, June 4, 2017

Pelud


U sjaju cvjetova sjajnih, cvjetova bajnih
bezbroj malih života spava, života se budi.
Plodovi kajanja svijeta i pjesama pokajnih,
mnoštvo zrnaca peludnih pod nebom ludi.

Nošena pozivom koji s nebesa dolazi cvijeću,
pelud se diže i raste joj moć u lebdenju.
Na vjetru kao magnetne silnice zrna polijeću
po svojem nazivu i svojoj snazi u letenju.

To zora stiže, to dolazi novi dan za rađanje
i nova nada za egzistenciju umornih pčela
na livadi plodnoj, radioaktivno pogađanje
najdražih cvjetova, biranje pića, kušanje jela.

Zar ne vidiš, ranjeni vođo ratnih razaranja,
da si  pao u polje za poginule, da si tu zagazio bos,
grlom se bacio na mrtve njive svojega haranja,
da ti je od peludi požutio tvoj razbijeni nos

kao da krvariš zelenkastim  iritirajućim prahom
što  se rasprostire kao fluorescentna bomba
jer Nebo te šalje da svakim svojim udahom
još više izrasteš poput nabujala tromba?

Zrakasto šire se pore cvjetnih latica
kao simbolična utroba nove, najnovije ere
gdje sakuplja se ono što treba jedna pčela-matica,
velika majka bogate raznobojne žardinijere.

Tako je sada, tako je oduvijek moralo biti,
premnoge mračne polucije rađaju tuđe potomstvo
što ga određuje Bog da mogle bi pčele nektara piti
jer one su, smjerne, oduvijek činile poklonstvo.

Tamo gdje pčele zuje, tamo gdje plodi se lat
Providnost pravilnim crtama piše
i stvara na novoj zemlji raj, a ne rat.
Sa zelenog neba padaju nove zvjezdane kiše.
‎nedjelja, ‎4. ‎lipnja ‎2017.  23:29:14

Where Do You Go To My Lovely


Nisam čudovište


Saturday, June 3, 2017

Plamen mira


Gori duh moj, gori plamenom od vatre
kada god pomislim koliko mi daješ
i, od tiha straha da me to ne satre,
govorim u sebi da Ti vječno takav traješ,

da me nećeš sažeći i da neću izgorjeti
zbog Tvoje divote i od silne potrebe
da Te u sebi sačuvam. Ti me uvijek sjeti
da sam takva živa, da sam to zbog Tebe,

Duše Sveti, da Te dugo već u duši nosim
i da nisam od toga nastradala.
Gorim, ali ne izgaram nego ognjem kosim
svaku nemoć kad bih se izjadala,

oganj taj me sve to više k sebi vuče,
otvara mi Obećanu zemlju bijelu
gdje se moje ruke nikada ne skuče,
gdje me držiš kakva jesam, cijelu.

Kao da sam naglo udahnula,
tako vrtoglavica me nosi od visina,
i od sreće što Te nisam utrnula,
od širina i dužina, od dubina

do kojih se sama nikad ne bih vinula
da me nisi obdario i odredio
da Ti budem i ja zraka koja bi prosinula,
koju ni s kim ne bi Ti poredio.

Samo zato što me vjeriš, što Te slijedim,
ja sve vidim kako mora biti pravo,
i tada kad ponosna sam, i tada kad vrijedim
kao užarenom suncu ovo nebo plavo.

Na Tebe ću u tom hramu glavu nasloniti
jer Te nigdje drugdje ne može se stiskati,
niti Ti se ikad može drugdje nakloniti;
samo tako zauvijek ću samo Tebe iskati.
‎subota, ‎3. ‎lipnja ‎2017. 04:08:39

Popular posts