Darujem ti večeri moje,
uzimam od tebe dlanove koji mi gode,
pogoduju ponajviše otvaranju duše.
Više sati se ne broje,
dan više ne peče, niti svjetlo oči bode,
prelijepe su kapi kiše vedre popunile suše
što su se već opasno naslagale u ljetu.
Mućkam uzburkanu nesicu
koja stvara sebi čarobnu pjenu
dok se ptice ne daju na spavanje u letu
i dok uzimam ti osmijeh kao žesticu
pa otkrivam u sebi tu tajanstvenu zjenu
koja se zaiskri kad mi se nasmiješiš
onim ljepšim krajičkom svoga obraza
što me kao travku kosi i obara.
Ti uopće nisi svjestan koliko me tješiš
kad u meni spajaš sve plodove sraza
tada kad se moja duša sva po šavu para.
Nama sada nema kraja, niti tvojoj priči,
tvome baritonu s uzlazećim stankama
od kojeg se topim poput marmelade,
a ti uopće ne čuješ mi srce kako skviči
dok izmiče vlastitim si zamkama
jer me strah, jer se bojim noći mlade.
Izgovaraš riječi mudre, riječi smjele,
očaravaš moju pamet skromnu
kao da je već o meni rečeno sve.
Već i zvijezde se nad nama dijele,
a ja, zahvalna za tvoju dušu pomnu,
padam ti u naručje i trema nestaje.
srijeda, 21. lipnja 2017. 21:16:06
No comments:
Post a Comment
just do it