Neizvjesnost ostaje u raju

Zorama prisluškujem od srca svoga glase,
podnevima već ne stenje, večerima slavi.
Zar ja uvijek iz početka žeđam iste spase,
zar se uvijek nesigurnost nađe u toj glavi?

Znam da neizvjesnost vjeru prati kao sjena
i da ja od svoje sjene trčim prestrašena;
znam i da je vječni život neprekidna mijena
i kad probudim se, vidim da sam nespašena

jer da sam u raju, znam da već bih proslavila
noći tamne, buđenja i jutra zanesena,
već bih nesigurnosti sve iza ostavila,
zora već bi u mom srcu bila rastepena

kao sva milina, kao poklecanje smjerno;
tad bih Kristom govorila 'evo službenice,
evo srca što je bar ponekad bilo vjerno'.
Ne bi jutrom bilo one sjene-tužbenice.

I ta neizvjesnost ostaje u raju, medna,
ona čeka nove spoznaje što vječno rose.
Nema straha već je tamo sva sigurnost čedna
što je one noći, jutra, podneva isprose.
‎subota, ‎17. ‎lipnja ‎2017.  18:33:13