Zakon i molitva

 

Kako se ponašaju ljudi?

Prilično nestabilno i nisu postojani. To je lako vidjeti po danima koji su određeni kao proslave i praznici, za razliku od dana koje zovemo sivom svagdašnjicom.

Što se krije u tom sivilu svakodnevice? Ono što izlazi na vidjelo kad je neki poseban dan.

Jer postojan čovjek jednako se raduje i jednako se žalosti bilo kojim danom u kalendaru. Posebno se vjernici Božji prepoznaju po svojim krepostima stalnosti i postojanosti; oni su uvijek podjednakoga raspoloženja, umjereni, ali nikada ne padaju u depresivna raspoloženja kao što se nikada ne prepuštaju radosnim opijanjima koja završavaju neslavno ili euforičnim ispadima. Te vjerne Božje duše imaju dobrih razloga biti uvijek radosne u sebi, a svetkovinama dostojanstvene jer nose Krista ili Krist nosi njih kroz život.

Vjerne Božje duše provode veći ili još veći dio svoga vremena u molitvi, u razgovoru s Kristom. A gdje je Krist, manja je opasnosti od napasti zloduha.

Možda je zato mnogima svagdašnjica siva, a praznici ispunjeni divljanjem jer mnogi ne mole Boga pa ih zlodusi obuzimaju. Takve se duše nastoje ponašati „pristojno”, ali nekako na silu, uz pomoć svojih vlastitih ljudskih snaga. To ne traje dugo, to nije postojanost u Gospodinu već pristojnost u pokušajima savladavanja zlih misli po zakonima i propisima pa loša raspoloženja, zavisti i ljubomore, depresija, prisilne misli i psovke izlaze iz njih.

Takve duše se drže malo ukočeno, ali iz njih iziđe barem neka mala pobuna zbog navodnih nepravdi: ili im je pretežak posao, ili nisu dovoljno dobro nagrađeni, ili imaju nekakvu zdravstvenu tegobu i slično. Kada dođe vrijeme opuštanja, tada se odaju neurednim raspoloženjima, naročito kad misle da ih nitko neće kazniti zbog lošega ponašanja.

Ljudi bez molitve ne znaju se boriti protiv zloduha i njihovih opsjedanja.

Različite duše možda misle u sebi kako su poštene, ali sebičnost im nalaže da od života uvijek očekuju previše, a od sebe ne daju ništa ili se premalo zalažu za dobro. Ravnaju se po zakonima, čak i vjernici često slijede zapovijedi, ali ih u biti ne poštuju te tako postaju nezadovoljnici.

Zakon je ljuštura u koju se duša dragovoljno umata samo zbog toga da nauči biti dobar i plemenit čovjek, da nauči od divljaka postati kulturan čovjek, da se izvježba biti nešto drugačije i više od životinje.

Dok slijedi zakone i zapovijedi čovjek može doživljavati kušnje od Boga koje se vježba prebroditi pomoću savjeta u zapovijedima.

Tako Božji zakon i zapovijedi čovjeka iz podzemlja katapultiraju i lansiraju prema nebesima. Vjernik i molitelj Isusa Krista dobiva obilatu duhovnu i duševnu snagu i znanje o svemu pa tako i o tome kako će se ponašati svakodnevno, iz dana u dan: svakoga dana radosno, svake svetkovine dostojanstveno.

Čovjek ne može krenuti ka nebesima, a da prije toga nije dobio okvire iz kojih mu je pametno da ne izlazi, ti okviri su savjeti Božjih zapovijedi. Vjernik se zakonima vježba u savladavanju onih raznih zloduha koji ga napadaju i koji od čovjeka čine obična divljaka jer često se i prečesto u društvu čuju psovke i čine nasilna djela. Zato vjernik moli zbog svih uvreda koje su nanesene Majci Mariji i svim ženama i majkama, blagoslivlja Gospodina zbog svih psovki i zlodjela koji se čine protiv Boga, u sebičnosti ljudskoj. Upravo ta ljudska sebičnost pobjeđuje se jedino vjerom i poštivanjem Isusovih zapovijedi.

„Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti (Mt 5,17).”

Ispuniti zakone znači osloboditi se od navezanosti na svoje sebične prohtjeve, na prohtjeve zloduha koji napadaju ljude.

Ispuniti zakone znači osloboditi se za viša i bolja znanja i ljudska stanja, za istinsku humanost i duhovnost te za mir i radost.

Tko ispuni zakone, taj je pravednik, makar svjetovni zakoni mogu bilo koga proglasiti zločincem. U tome je prednost prastarih Božjih zapovijedi: one govore upravo o tome kako čovjek može postati jednoga dana pravednik i sposoban razlučiti što je dobro, izdići se iznad nepravednosti svjetovnih propisa, kako se postaje plemenit, milostiv, milosrdan, kako opraštati ljudima i samima sebi, kako moliti Boga, kako istjerati zloduha, kako izbjeći nevolje.

Ispuniti zakone znači postati jaka duša, ali toliko obzirna i nježna da neće nikada izustiti nešto ružno o nekome ili psovati nekoga, a zato neće niti učiniti teška zlodjela.

Tko ispunjava zakone, taj je ona duša koja moli Boga, a kada vjernik redovno živi u dodiru s Kristom, doživljava Božju ljubav prema sebi, uči se ljubiti što je najviše što može dosegnuti čovjek:

„Zapovijed vam novu dajem:
ljubite jedni druge;
kao što sam ja ljubio vas
tako i vi ljubite jedni druge (Iv 13,34)”.

Jer ako čovjek nauči od zakona i u molitvi Bogu kako i koliko Bog ljubi čovjeka, tada nauči riješiti se svoje sebičnosti i nauči ljubiti Boga, sebe i druge, nauči ispravno ljubiti sebe ljubavlju Kristovom i ljubiti sve one koje ljubi Krist.

„Ovo je moja zapovijed:
ljubite jedni druge
kao što sam ja vas ljubio!
13 Veće ljubavi nitko nema od ove:
da tko život svoj položi za svoje prijatelje.
14 Vi ste prijatelji moji
ako činite što vam zapovijedam.
15 Više vas ne zovem slugama
jer sluga ne zna
što radi njegov gospodar;
vas sam nazvao prijateljima
jer vam priopćih sve
što sam čuo od Oca svoga.
16 Ne izabraste vi mene,
nego ja izabrah vas
i postavih vas
da idete i rod donosite
i rod vaš da ostane
te vam Otac dadne
što ga god zaištete u moje ime.
17 Ovo vam zapovijedam:
da ljubite jedni druge (Iv 15,12-17).”

Božje zapovijedi i vjernikove molitve izvlače na svjetlo dana ono što čovjek u svojoj nutrini mora biti i može biti. Molitva izvlači vjernika od napadaja zloduha sebičnosti, zloduha nezadovoljstva, zloduha mržnje i zloduha koji pokušavaju čovjeka zgaziti i uništiti sve ono ljudsko u ljudima. 03.02.2021. 05:57

„Ako me ljubite,
zapovijedi ćete moje čuvati.

I ja ću moliti Oca
i on će vam dati drugoga Branitelja
da bude s vama zauvijek:
17 Duha Istine,
kojega svijet ne može primiti
jer ga ne vidi i ne poznaje.
Vi ga poznajete
jer kod vas ostaje i u vama je.
18 Neću vas ostaviti kao siročad;
doći ću k vama.
19 Još malo i svijet me više neće vidjeti,
no vi ćete me vidjeti
jer ja živim i vi ćete živjeti.
20 U onaj ćete dan spoznati
da sam ja u Ocu svom
i vi u meni i ja u vama.
21 Tko ima moje zapovijedi i čuva ih,
taj me ljubi;
a tko mene ljubi,
njega će ljubiti Otac moj
i ja ću ljubiti njega
i njemu se očitovati (Iv 14,15-21).”