"Koga tražite?"

„4 Znajući sve što će s njim biti, istupi Isus naprijed te ih upita: »Koga tražite?« 5 Odgovore mu: »Isusa Nazarećanina.« Reče im Isus: »Ja sam!« A stajaše s njima i Juda, njegov izdajica. 6 Kad im dakle reče: »Ja sam!« – oni ustuknuše i popadaše na zemlju. 7 Ponovno ih tada upita: »Koga tražite?« Oni odgovore: »Isusa Nazarećanina.« 8 Isus odvrati: »Rekoh vam da sam ja. Ako dakle mene tražite, pustite ove da odu« – 9 da se ispuni riječ koju reče: »Ne izgubih ni jednoga od onih koje si mi dao.« (Iv 18,4-9).”

Čovjek se ne kaje samo zato što je nešto pogriješio već puno više zato što mu se dogodi da ugleda što je sve mogao biti i što je sve mogao učiniti, a nije bio i učinio.

Mnogi misle u pokajanju: mogao sam spasiti sve, mogao sam učiniti drugačije, mogao sam proći bolje, mogao sam biti puno bolji, ljubiti i biti miljenik, i tako dalje.

U takvom iskrenom pokajanju zbog svojih ljudskih slabosti i grešaka, čovjek doživljava da mu Bog od njegovih slabosti načini prelijepe životne plodove.

Jer, ljudski je griješiti, ljudski je padati na putu života, naročito ako je taj put čežnja za Bogom kojega ljudi svojim samostalnim i vlastitim snagama ne bi mogli nikada dokučiti, ni otkriti da im Bog ne objavljuje sam sebe, da ne izlazi u susret svakom svojem tražitelju.

Gospodin je poput majke, Bog zna što je čovjeku potrebno, čak i prije nego što se čovjek sjeti zatražiti.

Čovjek ne prihvaća lako tuđe savjete. Misli da sam najbolje zna što je za njega dobro. Tako se navikne na samo svoj stil života, još se i hvalimo uzrečicom „Budi svoj”. Stare i nove ideologije naglašavaju upravo tu dimenziju postojanja koju zovu ljudskim pravima i ljudskom slobodom. U takvom okruženju pokajati se zbog nečega znači biti slabić, a biti slab znači izgubiti svaku priliku za normalan i uspješan život u društvu nakon čega slijedi izopćenje iz društva.

Božji putevi nisu kao ljudski životni put.

Gospodin Isus bio je često slab.

U prvom redu, Gospodin je slab na čovjeka. To je kao kada mi priopćavamo prijatelju da smo slabi na neku određenu osobu, to jest da ta osoba od nas može zatražiti što god želi.

Isus je najslabiji kada najzornije iskazuje svoju ljubav i naklonost prema ljudima – na svome Križu. U najslabijem trenutku svoga zemaljskoga života, Bog je učinio najviše za sve ljude: spasio je baš svakog čovjeka od najvećega zla što si ga je čovjek priskrbio, od smrti.

Isus je Božji Sin, Bog Mu je Otac. Isus je Sin jedinac, najdraže što Bog ima i jest. Ako je Isus u Getsemanskom vrtu molio Oca da otkloni tu gorku čašu patnje s Isusovih ramena, Otac je još više želio sačuvati Sina od svih tih strahota ljudskoga grijeha; sigurno nije sa zadovoljstvom gledao kako Sin postaje oličenje zla dok preuzima grijehe svega svijeta kao da govori: „Sve priznajem, sve sam to ja učinio, sve te opačine i strahote! Mene kazni, a ljude pusti da budu slobodni.”

I što ti slobodni ljudi čine?

Mnogi hvale Gospodina, mnogi ne mogu pronaći najbolji put i način da postanu bolji nego što jesu. Mnogi ne znaju za bolje.

U velikoj vjeri u to da je Isus Krist jedini Bog, a da je i pravi Čovjek koji je prošao sve što prolaze ljudi, vjernik i molitelj može vidjeti zorno što mora učiniti da bi bio bolji i kakav bi mogao biti, kakva bi djela činio kada bi bio bolji, kad bi poslušao Božje savjete za život.

Sigurno je da pri kraju života, a naročito na času kada smrt dolazi po čovjeka, čovjek može bolje vidjeti kako je i koliko griješio u svome životu, što nije dobro učinio i što je morao više i češće misliti i činiti.

Ljude na samrti pitali su često za čime najviše žale. Mnogi su rekli da žale što nisu više i bolje ljubili svoje bližnje i što im nisu posvećivali dovoljno vremena i pažnje.

Čovjek uvijek može biti bolji. No, postoje duše koje ni za čime ne žale na času smrti, ti ljudi idu dalje istim putem kojim su išli, a najčešće je to put vjere, put dobrih djela u vjeri i ljubavi prema Gospodinu. Jer, Gospodin je taj koji vodi vjernika u takvom smjeru da nikada Njegov vjernik i sljedbenik ne požali ni za čime. 13.02.2021. 07:31

„17 Ne, umrijeti neću, nego živjeti
i kazivat ću djela Gospodnja.
18 Kaznom teškom kaznio me Gospodin,
ali me smrti ne preda.

19 Otvorite mi širom vrata pravde:
ući ću, Gospodinu zahvalit’!
20 »Ovo su vrata Gospodnja,
na njih ulaze pravedni!«
21 Zahvalit ću ti što si me uslišio
i moj postao spasitelj.

22 Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
23 Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
24 Ovo je dan što ga učini Gospodin:
kličimo i radujmo se njemu!

25 O Gospodine, spasenje nam daj!
Gospodine, sreću nam daj!
26 Blagoslovljen koji dolazi u imenu Gospodnjemu!
Blagoslivljamo vas iz doma Gospodnjega!
27 Obasjao nas Bog, Gospodin!
Složite povorku s grančicama u ruci
sve do rogova žrtvenika.

28 Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:
Bože moj, tebe ja uzvisujem.
29 Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!”

Psalam 118, 17-29