Žetva sa zvijezdama

Slike lebde ispred mene,

hladan vjetar odnosi mi sve,

lude dane, svakojake uspomene

što pojavit će se opet, ne znam gdje.

To će biti dan za razne zaborave,

uglavnom sve krive ili zle.

Sve će dobro donijeti mi plode prave,

a u sebi nosit ću još krasne sne.

Bilo ih je dosta vrlo živih,

sanjala sam beskrajne dubine i vrhunce.

Ostvarenja nije nikad bilo sivih,

svjetlio mi Duh je kao sunce.

Život moj je, mislim, bio bogat jako.

Suze kreću od miline kad se sjetim

svih divota, ispunjenja koja nema biće svako;

mnogo toga nazvala bih rajem svetim.

Mnogi ne vjeruju kako život može divan biti

kada nakon kraja dana odmaraš se u samoći,

raduješ se plodovima koje voliš s izvora piti,

a dobavljaju ih tajanstvene zvjezdane noći.

Tako žanješ Neizmjerno, a to sve je za budućnost;

snaga, volja, nacrti za ljudsku sreću.

Senzibiliziraš se za bolju i sve veću ćutnost

i svom Bogu pališ zahvalnicu svijeću.

13.05.2024. 17:43

Sjaj ljubavi

 

Sjaj u njezinim očima,

kamo je nestao?

Ozareno lice počiva,

dio života je prestao.

Ni sreće nema, ni osmijeha

kao da se nešto ugasilo,

a nije zbog kakva grijeha.

Što bi je spasilo?

Kako dobro to može biti,

sivilo osta bez svjetla?

Kako to bi se moglo ostaviti

prilikom promjene vjetra?

Čuvat ću te, sjaju sreće,

jer si mi život, voda moja.

I kada ovaj vjetar okreće,

ne miri se duša moja,

odbija ponude sve,

promjene zaboravlja

jer grli sjećanje

što se ne ostavlja.

Ono s vremenom jača,

kao dobro vino postaje

s plodom smijeha i plača;

sa Svetim Duhom ostaje.

I tamo ga posvuda prati

kamo odlazi da me odvede

i da se uvijek vrati,

moje srce da opet zavede.

13.05.2024. 07:32

Jedno zrno nebeske prašine

 

Mislila sam da me ljubiš radi svoga milosrđa i zbog svojega božanstva, jer si Ljubav, jer si Bog najveći nad svim bogovima.

Mislila sam da me ljubiš jer si velik.

Znala sam da tvoja ljubav očekuje produbljenje u svim mojim naporima, prinosnicama i povjerenju, mada si mogao pretvoriti me u sveticu da si me želio posebno i samo za sebe. I nije mi sinulo tada, a ni dugo poslije što mi to zapravo znači.

Oprosti, moja glava je tako prepuna i tako sam površna, žurim obuhvatiti svako nadahnuće da ne pobjegne. Radi tebe, jer me ljubiš, jer si dobar i zato da ti uzvraćam zauvijek, a to je poziv nad pozivima, poziv na sve što ljubav donosi.

A da je moja ljubav nešto što se pojavilo istom kada si mi ušao u srce, kada sam te primila i prihvatila i nekako kao bez moje volje, spontano, skromno, jednostavno, to nisam shvatila. Čak sam bila sigurna da je ta moja naklonost i ljubav prema tebi jedna dobra i čvrsta odluka, puna miline. To je, naravno, i bila, ali dalje od toga uopće nisam shvatila: da je naša ljubav jedinstvena u svemiru, posebna u detaljima, vječna u duhovnosti, ali i povremena u svijetu.

Kriva sam.

Nije povremena u svijetu, nikada nije bila, mada sam se tako nekako ponašala, nepredvidivo, čak neozbiljno.

Gotovo ni u čemu nisam konzistentna, ali nisam uvrstila u taj opis vjeru svoju, to jest onu koju primam od tebe, Kriste, Bože moj.

I znala sam da je ta moja vjera kraljevstvo nebesko, da si to ti.

Molim oproštenje i pokoru.

Jer morala sam znati, mogla sam znati. Žao mi je sada, tako mi je žao što sam slijepac prema tebi, Isuse.

Nisam puno razmišljala o tome kako mi se točno događa to povjerenje, toliko sam bila okupirana našim zajedničkim ostvarivanjima toga povjerenja i nade, ljubavi i prijateljstva, zaručništva.

Nisam te dovoljno ljubila da bih uspjela uhvatiti ili izmoliti jasniji uvid i pregled tih jednostavnosti koje mi prolaze kroz život s tobom.

Kriva sam još više jer sam lutajući po svijetu dopustila da mi taj svijet krade snagu i usredotočenost, nisam se željela povući u tu ljubav gdje bismo češće bili sami mi dvoje, samo mi, ti i ja u tebi. I u svijetu, a ne samo u privilegiranim vremenima i mjestima.

Naravno da je to nemoguće čovjeku, ali ja nisam uopće ni pokušala dohvatiti to jedno zrno nebeske prašine.

Tužna sam i preponosna. Naučila sam tako, sakrivati dušu i ne prositi.

Iz svega toga izvukla sam dobru staru pouku: ljepše je ljubiti nego biti ljubljen. I slobodnije. Nisam se sjetila spustiti u slatko zarobljeništvo potrebe za malo ljubavi, nisam to nikada naučila, oprosti mi to. Još sam pomišljala u sebi da je to tvoja volja kako bih te lakše prihvatila kada me pozoveš, kako bih spoznala razliku između ljubavi i ljubavi.

Malo sam zamjerala svetom Augustinu što upotrebljava izraz 'ljubav prema pogrešnim i zlim stvarima' jer za mene ti pojmovi nisu pripadali u istu rečenicu.

Mogla bih se ispričati i opravdati, ali ti dobro znaš da to ne bi bio pravi put ove molbe.

Ti ćeš me opravdati.

Vjera će me moja spasiti.

12.05.2024. 21:32

Najveći dobitak

 

Kriste, mogu li te poistovjetiti s kršćanskom, Katoličkom Crkvom?

Ne.

Mogu li te odvojiti od kršćanske, Katoličke Crkve?

Ne.

Znam, mi smo tijelo tvoje, tvoj um i jezik, ruke i srce. I kad mi majka Crkva nešto govori, to govoriš ti, ona sva govori sebi i meni ono što ti želiš. U širem smislu riječi. Naravno, ne mora biti doslovno, ali se taj 'doslovno' uzima u obzir prilikom tumačenja Svetoga pisma.

Nakon izvjesnog vremena provedenog u tumačenju, u kontemplaciji i molitvi, postaje mi jasnije zašto mi govoriš: nemoj, ne smiješ, ovo čini, ono nemoj učiniti. Ponekad mi je potrebno više strpljenja u namjerama da bolje shvatim, točnije, egzaktno sve ono što dolazi od tebe iz moga srca, a malo je drugačije od onoga majčina govora. Više strpljenja je potrebno, ali se isplati uvijek.

Najčešće se sve poklapa, i moje srce, i majčino srce.

Rijetko čujem nešto apsurdno, nešto sasvim suprotno od mojih uvjerenja, mada me uvijek iznova iznenadiš. Volim te, vjerujem ti sve i to je ono od čega je sačinjeno to moje vjersko strpljenje.

Svijet si ti stvorio. Svijet je dobar, to mislim i vjerujem oduvijek, ali prije nisam znala kako svijet izgleda loš ponekad, kada je teško, u nevoljama. Nisam znala kako se to dogodi. To je uglavnom naša ljudska isključivost od koje se nastojim odvikavati jer – ti si uvijek u pravu.

Nije loše ako netko dobije veću, a netko manju nagradu za mnogo svoga truda. Što mene briga ako si ti tako dobar prema nekome tko se manje zalaže, a dobije ono za što se ja jako požrtvovno borim?

I kada na taj način promatram svijet, vidim da sam na dobitku i uvijek imam dojam da sam na najvećem dobitku.

Jer ti svakoga od nas ljubiš najviše na svijetu, na nebu i na zemlji.

Tebi je sve moguće. 12.05.2024. 18:40

13 »Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? 14 Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. 15 Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’« Mt 20,13-15

Gregorian Chants in Honor of Mary | Catholic Chants for the Mother of Je...

Teror prastarih sjećanja

 

Krvotok teče

kao kiša što pljušti,

a sjećanje peče

kao lišće što šušti,

plovi kroz vene

kao da pliva

sjena od mene,

jedina živa.

A sunce već kipti

i mozak u peki,

i pot već lipti

kao vodoskok neki.

Oduvijek malo gorim,

al' sada sve jače

da ne osporim

srce što plače.

Zahuktala klima,

mada stari se brže,

ljepotu ima,

a strasti se prže.

I sve što je davno

sad izgleda jasnije.

Smijuljenje javno

postaje glasnije

i buku stvara;

i srdžba je drskija

u koju se pretvara

mržnja sve mrskija.

Zbog jednoga Stijega

što čvrsto stoji,

a nije stega

što riječi mi broji

kao za starih vremena

kad su lepršale zastavice.

Strah me ta sjemena,

mada sad prhte samo lastavice.

Kao kiša što pljušti,

krvotok teče;

kao lišće što šušti,

sjećanje peče,

pliva kroz vene

kao da plovi

sjena od mene

što ljubav ulovi,

Kriste, samo tvoju.

Čestitke, hvale i slava

ne daju se stroju,

nit' čovjeku trava

već sve je za Boga

koji nas spasi

s križa svoga

da svijet ne ugasi.

10.05.2024. 19:24

Srce na drumu

 

Visoko je nebo iznad mene,

daleko si ti u zemlji obećanoj

i zbog toga tražim, duše snene,

da ne napuštaš me u toj bitki stranoj,

u toj tuđoj borbi koja nema kraja.

Čak i kada umrem, ona će se nastaviti,

makar stigla ja u srce nebeskoga raja;

nikada se ovaj boj od mene neće rastaviti.

Mira imam jer mi održavaš sile,

jer je čudo tvoje kod mene na djelu;

vezani smo ljubavlju ti Majke mile,

vjerovanjem što mi obuhvaća dušu cijelu.

Znaš me, Kriste, da ponekad nije jasno

da l' sam ovdje ili već je ovo povratak moj kući;

da li blaženo je zato moje vrijeme kasno,

mada raznim putevima kročim da bih ući.

Tvoja ljubav mene čuva, daje mi da znam,

mada blijedi sjećanje i slabi um.

To mi nije potrebno, ostao je samo plam

k'o u srca djetinjega što je bačeno na drum.

09.05.2024. 05:33