Saturday, July 30, 2016

Božanski vrtovi



Čežnjom svojom dozivam Te,
a Ti me ne puštaš dalje;
svojom poputbinom sakrivam se
da me ptice ne zakralje

jer bih propala u tome lugu
bez Tvoje blizine strasne,
vrtjela bih se u krugu
gdje bih gledala u grijehe jasne,

zlobu što me k sebi vuče,
znatiželju moju vapi
dok mi zemlja stope tuče
da mi snagu iskasapi.

Ne, ne želim kraljem biti;
makar znam da Tvoja milost boli,
ja nju ištem jače odrediti
jer u milosti se samo voli.

Život ima drugu svrhu
koja mijenja njemu bit i stil,
dovodi ga k samom vrhu,
tamo gdje se dobiva azil

za zrelosti života, srca, uma.
Zbilja čini se iskustvom
kao kamen starog druma
što se čini cestom pustom,

a u stvarnosti je pravi trag do cilja.
Nema kod Tebe ni raskrižja, ni stranputica,
čak to nije ona nekadašnja zbilja
što sam određivala je pjesmom ptica

nego to je sada ravna crta
na kojoj susrećem novosti, iznenađenja.
Makar mi je pamet jako tanka, krta,
znam da visim zbilji Proviđenja.

Moje oružje su molitve i posti,
želja jaka izbjeći taj pakao
makar anđeo me Mukom gosti,
usne moje žeravom je dotakao.

Znam da moram k Tebi stići,
Ti si dio moj u zemlji živih stvora;
znam da moram smjerno prići
dok mi vjetar nudi riječi odgovora:

“Nikad ne znaš, slabi putniče,
što te čeka, kamo stremiš;
na sred puta cvijeće niče,
čak i kad se naoružaš i opremiš”.

Vrtovi su Tvoji milostive ruke
čiji mač mi samu dušu sad probada,
ali ljubav uvijek jača je od Muke
kao ljubav majke koja mojim srcem vlada.
30.07.2016. 12:01


Friday, July 29, 2016

Na klinu nevjere



Gledam kapi pota krvavoga
za sve spase na tom svijetu
i za život srca moga
što se poti kao dah u letu

srećom blagom i lahorom mekim
jer je pot me taj otkupio,
jer me Tvoje rane načiniše nekim
kom je mač prokletstava otupio;

svaka rana Tvoja dopire do srži
pa i potnja mučna protiv moga straha
koji mene dira, Tebi dušu prži,
meni život daje od udaha do udaha.

Izabrani Sine ljudski ponad mene,
jedini si Stvoriteljev dah i kretnja
koja poništava moga straha sjene
i od koje nestaje mi svaka prijetnja.

Prva rana Tvoga tijela
nevjera je bolna, strašna, preduboka
što se lomi, klizi preko Tvoga čela
kao klin u kosti, kao krvca posred oka.

Ona uzrokuje najstrašniju patnju,
teško pada kao smrtni udar,
uzima si vječni pakao za pratnju,
od nje stradava i jak, i lud, prokleti i mudar.

Kada probada Ti kožu, meso, rebra
onaj klin o kojem Ti si htio visjeti,
ja na sebi nosim klinove od srebra,
vjeru što me na Te uvijek sjeti.

Kada stojim blizu ispod toga Drva,
dok po meni lije Tvoja krv i voda živa,
znam da vjera mora uvijek biti prva,
znam da nevjera je Muci Tvojoj kriva.
29.07.2016. 17:10


Kakva čast!


Ja na pustom otoku, okružena krokodilima
radi kojih Bog me ovdje postavio,
kao barometar služim filofilima
da bi znali zašto me je ostavio,

zašto uvijek imam nešto protiv.
Eto, zato što sam puna zala
iako je samo ljubav meni motiv,
jer sam takva ja na zemlju pala.

Odbacivanje je bilo jedino mi pravilo;
šutjela sam prepoviše dana,
a sada me ništa ne bi zaustavilo,
riječi pljušte sa svih strana,

pogrde i psovke, iživljavanje i zloba.
Iz mene izlaze samo izražaji
koji rađaju se poput onih doba
kada sazrijevaju razni opažaji,

kada olovo se pretvara u zlato.
Zato volim lijepe stihove,
ali često prodire i blato
što ga krvnicima nose stope njihove.

Pretvarati riječi, to je moja profesija,
ona ružna postane mi sjajna.
Ova pjesma moja je konfesija,
a što iza toga stoji, to je tajna

koju samo srce moje zna i Bog.
Ja sam kronična bolesnica,
ali mnogi još ne vidi jada tog
jer sam Božje Riječi službenica.

Tako mržnja postaje mi sreća,
tako mir mi nastaje od ljubomore.
To je Bogu zasluga najveća,
zbog toga me anđeoske svite dvore.

Od kada sam čula Uskrsnuće,
neprekidno pijem na tom potoku,
hvalim Ljubav, službenike njene vruće,
postala sam novi stvor na otoku.
29.07.2016. 03:16


Kakva čast


Ja na pustom otoku, okružena krokodilima
radi kojih Bog me ovdje postavio,
kao barometar služim filofilima
da bi znali zašto me je ostavio,

zašto uvijek imam nešto protiv.
Eto, zato što sam puna zala
iako je samo ljubav meni motiv,
jer sam takva ja na zemlju pala.

Odbacivanje je bilo jedino mi pravilo;
šutjela sam prepoviše dana,
a sada me ništa ne bi zaustavilo,
riječi pljušte sa svih strana,

pogrde i psovke, iživljavanje i zloba.
Iz mene izlaze samo izražaji
koji rađaju se poput onih doba
kada sazrijevaju razni opažaji,

kada olovo se pretvara u zlato.
Zato volim lijepe stihove,
ali često prodire i blato
što ga krvnicima nose stope njihove.

Pretvarati riječi, to je moja profesija,
ona ružna postane mi sjajna.
Ova pjesma moja je konfesija,
a što iza toga stoji, to je tajna

koju samo srce moje zna i Bog.
Ja sam kronična bolesnica,
ali mnogi još ne vidi jada tog
jer sam Božje Riječi službenica.

Tako mržnja postaje mi sreća,
tako mir mi nastaje od ljubomore.
To je Bogu zasluga najveća,
zbog toga me anđeoske svite dvore.

Od kada sam čula Uskrsnuće,
neprekidno pijem na tom potoku,
hvalim Ljubav, službenike njene vruće,
postala sam novi stvor na otoku.
29.07.2016. 03:16


Thursday, July 28, 2016

Posljednji sud


Pjevam da ti o čudima pišem
što ih ne zna srce pojasniti
makar neprekidno svete crte rišem,
makar čuda srce nije htjelo sniti.

Čudo je što živimo baš mi,
čudo naša vječna duša krije;
samo nije čudo što smo predodređeni
Riječju što nam u grudima bije

ritmom ujednačenim i vedrim
kao kada ptica poskakuje,
sukobljava se sa strujama i vjetrim
kada ritam sveti začuje.

Da mi znamo kako pakao je tijesan,
nikad ne bismo se rata laćali,
nikada nam dah naš ne bi bio bijesan
već bismo za druge život plaćali.

Samo onaj zna sve koji ljubi,
zna da vezan je za srca druga
i da s drugima svoj život gubi,
i da svima svijetli samo jedna duga,

samo jedna nada je u spas:
ako živi samo jedno srce malo,
život raste za sve nas,
inače je srce u pakao palo.

Brvno nalazi se samo u svom oku,
trunčice se ne čiste drugačije;
nitko drugi nije u tom toku,
nitko drugi nad paklom ne bdije

osim tebe koji tražiš rata,
koji želiš pristići u blagostanje
pa se dižeš iznad svoga brata
koji od tebe je dužan manje.

Znaš li da si kriv za sve,
sve što čuješ ili gledaš?
Vjeruješ li u te odgovore
ili srce svoje Bogu ne daš?

Sam si uzrok svega zla,
sam o zlu tom naokolo vičeš
da podijeliš svu težinu tereta
s kojim liježeš, s kojim kličeš

da je mir za tebe stvoren,
da je samo tebi pravda znana.
Tebi takvom je zatvoren
put što vodi iz bezdana.

Kad bi htio poslušati
nade svoje i svoj tihi glas,
uspio bi okušati
za sve ljude vječni spas.
28.07.2016. 20:59






Slavlje čiste duše



Sada već se borim stići žurno
na sve dužnosti svih ovih dana,
već te molim da ne živim burno,
barem ne u svjetlu stana

već u svjetlu srca svoga
koje k Tvome prijestolju se miče
gdje Te gledam Krista, čovjeka i Boga
kojem duša moja kliče.

Ti me putiš, Ti me dobro znaš
jer su jasna sva Ti moja htijenja,
koja već u sjemenu predviđaš,
kao sva raspoloženja.

Ti me opravdavaš, zagovaraš,
Ti mi daješ svu slobodu volje
od koje u meni želju stvaraš
da Te, Boga ljubim bolje

i da Ti pokažem svoju dušu.
Tu si nestrpljiviji od mene,
želiš vidjeti me kao djeverušu
koja trga svoje mrene

da bi lakše Ti pokazala
sve što znaš da otkriti je teško:
da li Te je duša ta prokazala,
da li zagrizla je srce resko

sa svom jakošću te čežnje, vjere;
da li zagrebla je površinu
koja obećava ljubavi bez mjere,
da li grijesi njeni minu.

Evo sada, moje Nebo plavo,
one zvonke molitve što zove,
koja pita da li ljubim pravo,
koju moje misli, ruke love

u dubinama tim istim
gdje susreće ponajveću Tvoju žeđ:
samo da si dušu ja očistim
i da takva budem sveđ

da Te mognem uvijek slaviti
za to malo vječnosti što kušam,
da Te uvijek mogu ja pohvaliti
jer Te ljubim, jer Te slušam.
28.07.2016. 02:43














Tuesday, July 26, 2016

Prelet na vjetru


Duga je noć,
još su duži ovi ljetni dani
kada ištem Tvoju moć
da mi dušu rasprostrani

pa da vidim bolje, više,
da pogledam jasno, jače
kroz to nebo što se njiše
i kroz ovo gusto drače.

Molim Ti se za potrebe
na tim sparnim klecalima
dok me vjetar blagi zebe
da pronikne jecajima

srce moje kao izvor
ovih molbi i zaziva,
da načini jasan izbor
prošnji stvarnih naziva.

Ne sjećam se svega,
pamtim da me tište
sparne staze bijega
pa Te srce izlaz ište.

Već se gušim,
već osjećam teret
jer sve staro rušim
i pripremam prelet

preko svake jame, blata,
preko lokve preogromne,
stvaram sebi ptičja jata;
moje pripreme su pomne.

Znam da Ti me pozva
pa Te molim snagu,
pa Te vjetar dozva
kroz tu zoru blagu

da mi budeš Pokretač,
da me držiš nad prostorom
kojega sam preletač;
da mi budeš potporom.

Vjetrovi će Tebi reći
što mi duša zaboravlja
pa pomozi srcu prijeći
sve što za sobom ostavlja.
26.07.2016. 05:00





Monday, July 25, 2016

Buka svijeta


Da li stih je to što dišem,
da li ja to pjevam Tvome veličanstvu
kada ništa ne znam, a svejedno pišem,
kad otimam srži svjetskome prostranstvu?

Da li molitva je srca moga
kada izvlačim melodiju
iz vjetra ili mira prirodnoga
ili kad mi oči sklada piju?

Nikad ne znam i uvijek zaboravljam
motriti trenutak izražavanja
u kojemu misao postavljam,
izvlačim je iz svog davanja.

Sve što leži u mojim dubinama
teško je uhvatiti u vrijeme
kao što oluja čini s dinama
koje pustinji su jedinstveno sjeme.

I gdje ljudi nema, mi smo sami,
a ja znam da me prozivaš
jer tko bi drugi rekao u tami
izljeve Ti što ih skrivaš.

Duše Sveti, Duh si moga duha,
vrh si stvaranja.
Ti si glas mojega sluha,
vatra mog izgaranja.

Tebe svijet u izobilju ima,
Ti si izvor Presvetoga Trojstva
kojeg duša moja prima,
koje donosi mi Križa svojstva.

Vjetar sipi kroz proplanke,
glasi sežu kroz svete zvonike;
svi Te traže kao strune tanke,
a Ti svima nudiš lovorike.

Kad bi buka ovog svijeta stala,
gdje stradavaju k’o jedan,
ja bih svima reći znala
koliko je svatko Tebi vrijedan.
25.07.2016. 11:18





Molitva srca


Još me malo dijeli od svih tvojih skuta,
k tebi opet okrećem se vrlo blisko.
Povuci me, izbavi od protivnika ljuta
jer je tlo na kojem stojim vrlo sklisko.

Nezgodan je ovaj jezik kojime ti govorim,
nezgodna je riječ mi koju napastuju
uvijek kad ne nalazim se ja u dvorim,
nezgodna je ova zemlja gdje nas psuju.

Ako kad i uzmaknem ili sve ih satrem,
više tebe ne stignem pohoditi
da okrijepim tijelo, da te samo ja dotaknem
da se ne bi duša za njima povoditi.

Od tebe se nadam većoj, hladnoj okrijepi
jer ti meni ono malo pružiš, a dovoljno snažno
da mi nikad ništa moje ne oslijepi,
da ja vijekom pamtim samo što je važno

za to hodočašće moje na trnovitu putu.
Premnogo ja toga moram bosa prijeći,
moram skidati sa sebe svu opremu krutu
kad ulazim k tebi gdje su osjećaji veći,

grubosti si ratne mijenjam sve u blagost
pa me spopada i moja kritičnost, i umor,
a ja samo želim podijeliti radost
što sam ipak stigla na tvoj dvor.

Kada stalno bih prebivala kraj tvoga oltara,
to je meni san i čežnja prevelika,
ali znam da tako svetost se ne stvara,
znam da to je kušnja moga lika.

Zato ću ti doći posebno pripravljena
da te odmah nagradu zamolim
za tu kratku dobu što nam je postavljena:
svoju opremu ja prečesto zavolim;

tlo na kojem stojim znam da je zemlja sveta,
a ja teško skidam svoju obuću za putovanje
pa te molim da je skidaš na vratima svijeta
neposredno prije, kad iskazujem ti poštovanje;

skini s moje duše te nezgodne riječi
kojima se borim ja na strani našeg Boga
da me vlastiti moj um ne spriječi
da izložim odanost ti srca moga.
25.07.2016. 06:25


Saturday, July 23, 2016

Jedini tumači Istine



Sada ću te pitati za zasluge:
znaš li koliko si načinio dobra?
Da li molio si za se i za druge,
da li i ti od nekoga molitvu pobra?

Odakle si spoznao blaženstvo?
Misliš li da ono baš u tebi čeka?
Znaš li da je reklo ti svećenstvo
da u tebi nema većega od grijeha,

da je ono što te k sebi zove
grijeh tvoj i tvoja slaboća
i da ti se uvlači pod krove
lagodnost života i lakoća?

Čak ti smeta određeni duhovnik,
“svi su oni isti, licemjerni;
zar će meni neki Prvostolnik
tumačiti put moj smjerni?!

Valjda ja sam zreo i pametan
pa imam svoje mišljenje;
samo ja znam koliko sam sretan
i da moje vrijedi htijenje!”

Zar ti misliš da se Bog tvoj spušta
kad ti hoćeš sve do tvoje kuće,
preko oblaka da svoju milost pušta?
Ili znaš za želje umiruće

u kojima sav izgaraš, ne znajući
niti protumačiti, ni reći što se zbilo?
Uzimaš si svetosti, ne dajući
niti malo žrtve jer te tamo nije bilo

gdje se osnovala loza duhovnika
koja rekne ti za Boga, Krista.
Da li ikada bi čuo za glase zvonika
da ti nije ta spoznaja čista?

Onaj što je mučenički poginuo
za tebe i to zbog istog Boga,
onaj ti je spoznaju prosinuo,
dao ti je da ugledaš sjaja svoga.

Sada reci tko su licemjeri,
ovi što ti proslijediše znanje
ili to su one divlje zvijeri
koje nude samo puste sanje?
23.07.2016. 13:03




Zdravlje bolesnih, moli za nas


Ljubav bez rata

Bog nije tajna. Neznani su puti Njegovi, ali jasni onima koji u Njemu hode jer kada im put ne bi bio jasan i dobro vidljiv, ne bi mogli hoditi u Gospodinu. To je jedina tajna za sve ljude, oni nikada ne vide tuđe staze, svatko vidi samo svoj vlastiti poziv; po tome i znamo da smo jedinstveni.

Bog je Ljubav, a ljubav daje čovjeku zdrav razum. Predrasuda je da zaljubljeni nisu realni, njih upravo polet ljubavi vodi u ostvarenje života. Biti zaljubljen znači čvrsto se držati onih ideja koje nas potajno ili jasno vode po stazama života; biti zaljubljen znači vidjeti sebe u drugome. To nema nikakve veze s bludom i grijehom. Zaljubljeni ljudi vide nešto iznad sebe. Drugima izgledaju kao nesvjesni svakodnevice jer razne zapreke i svakodnevni problemčići za njih uopće nisu prioritetni. Zar je važno da li ste prosuli mlijeko, da li pada kiša, imate li mrlju na odijelu, jeste li propisno odjeveni ili da li netko sada negdje u daljini ratuje i umire? Mnogi će reći da im smeta svjetska bol, nesreća drugih ljudi, ratovi i neredi, krize i terorizam, ali svi ti ljudi zapravo imaju rat u sebi. Zar je važno ono što ti nije pred nosom ili ti je važno da u tebi svrši rat? I što ćeš učiniti kada te jednom obuzme mir, zapjevati, najesti se i napiti pa zaplesati? Ne! Samo ako si zaljubljen, znaš svoj poziv, svoju zadaću, svoju obavezu i svoju pravu dužnost. Kada moraš ići u rat, odlaziš, a kad moraš mirno raditi na izgradnji, strpljivo radiš.

Duša ljudska ima mnogo smetnji koje čak mogu prerasti i u bolove, a to duši ne dozvoljava da se usredotoči na življenje kvalitete života u svakom trenutku. Ljubav oslobađa čovjeka od nedostatka koncentracije, vraća čovjeku svijest o tome što je u pojedinom trenutku najvažnije poduzeti.
Čovjek često ne može spoznati sve što čuje i vidi, a još češće ne spoznaje samo jednu jedinu važnu činjenicu između svega što čuje i vidi. Može mu se dogoditi da se tek nakon nekog vremena prisjeti da je nešto i naučio i spoznao. Ljubav daje čovjeku sposobnost razlučivanja važnih podataka od onih koji nisu prioritet. Ljubav daje čovjeku mnoštvo novih spoznaja o životu o kojima nikada ne razmišlja čovjek koji nije zaljubljen, čak se niti u školama o ljubavi ništa posebno ne uči jer ljubav nije lako i jednostavno uhvatljiva i dokaziva, a to je stoga što je veća od čovjekovih spoznajnih mogućnosti. Ljubav čovjeka vodi i tada kada on nije potpuno svjestan važnosti svakoga svojeg postupka, u ljubavi se ne može tako lako pogriješiti kao u suhoparnom životu u kojem se neka duša ne usuđuje biti zaljubljena. Ako se dogodi da zaljubljen čovjek pogriješi, to je najčešće greška nedostatka povjerenja, slabljenje snage vjere i poleta, odlazak energije ljudske u prazno, u grijeh. I tada čovjek, zbog te jedne greške gubi svoju zaljubljenost, a da mu se to ne bi dogodilo, svjestan je da mora paziti na svaki treptaj one duše u koju je zaljubljen. Ne smije izgubiti povjerenje ljubljene osobe, a u isto vrijeme zna da ljubljena osoba nikada ne može iznevjeriti njegovu ljubav i povjerenje. To zvuči tajanstveno, ali ljubav oplemenjuje onoga tko ljubi. Ako tko ljubi, sve mu je drago što dolazi od ljubljene osobe makar bilo i nepovjerenje. Onaj koji ljubi svjestan je da je sretnik zato što je zaljubljen, a ne samo zato jer ga netko možda više voli. Ako čovjek dozvoli da ga vodi njegova zaljubljenost, uvijek je na pravom putu.

Čovjek koji je zaljubljen najčešće prije ili kasnije iscrpi svoje psihofizičke snage. Zato zaljubljenost mora prerasti u svakodnevne borbe na putu s preprekama, zaljubljenost nekog čovjeka ovisi u mnogome od toga kako se taj čovjek nosi sa životnim prilikama i neprilikama. Zato ljudi misle da je zaljubljenost samo prolazni zanos jer ljudi nisu savršeni i nisu svi sposobni zaljubiti se. Savršena zaljubljenost je ljubav prema Božanskoj Osobi jer jedino Bog neće nikada pustiti zaljubljenoga da propadne nego ga neprekidno obnavlja. Greška je zaljubljenih ljudi što misle da je objekt njihove zaljubljenosti isto što i njihova ljubav. Jedino zaljubljenost u Gospodina nije greška. 23.07 2016. 06:36


Ego, Super Ego i Alter Ego

Podsvijest ljudska nije nešto što se nalazi u podrumu ljudske duše. Podsvijest ljudska nisu nikakve tajne sile koje djeluju na čovjeka jače od njegove svijesti. Podsvijest ljudska je sistematski posloženo znanje i iskustvo jedne svjesne ljudske osobe. Sve što čovjek čuje i vidi, slaže Bog i ugrađuje u čovjeka, dobro razvrstano i raspoređeno po policama i u ladicama. Čovjek je više ili manje svjestan svoga obimnoga pasivnog znanja i često ima dojam da nešto jako dobro zna, ali ne zna kako bi to rekao. Svaka duša stvara sebi simbole koji samo za nju imaju točno određeno značenje, to je način kako podsvijest ljudska šalje podatke izvan sebe. Dogodi se da Bog da čovjeku da vjeruje u sebe jako i ozbiljno promatra te svoje simbolične podatke. Ako čovjek spozna barem neke svoje simbole, može vrlo lako povući mnoštvo dragocjenih podataka koji su pohranjeni u ladicama njegove podsvijesti.
Podsvijest nije nešto dobro ili loše samo po sebi. Podsvijest je jednostavno čovjeku izvor podataka koje neka duša može dobro ili još bolje upotrijebiti. Prema tome, u podsvijesti ne nastaje grijeh ili neka psihička bolest, te su pojave uvijek manje ili više svjesne. Čovjek je u svojoj svijesti odgovoran za svoje čine. Ne može se okrivljavati neka nepoznata sila za svjesne ljudske greške, možete samo okriviti Lažca i Lažljivca koji nastoji odvući vašu pažnju. Ako svjesno zavaravate sami sebe da oni podatci koje imate jesu ili nisu važni, to je već pitanje savjesti koja je glas Boga u čovjeku. Pitanje je samo koliko ste vjerni svojoj savjesti, a to nije ništa što bi se moglo staviti na račun podsvijesti. Čovjek živi svjesno i može svjesno pogriješiti, svjesno se odlučuje za istinu onakvu kako ju je spoznao.
Ta spoznaja da podsvijest ne može biti bolesna zvuči jako utješno. Nikakve sile ne vladaju ljudskom voljom, čovjek sam odlučuje, svjesno i prisebno, o sebi. Čovjek može odlučiti hoće li ljubiti nekoga i imati povjerenja u nekoga, čovjek svjesno odlučuje hoće li govoriti istinu. 23.07.2016. 07:12

Ljudska volja

Vjernici znaju da im je važno često i kvalitetno moliti Boga. Rijetko koji molitelj svjesno spoznaje zašto je tome tako. U molitvi se duša napunja Božje milosti, ali također jedino molitva, dobra i kvalitetna, blaži rane Kristove.
Čovjek često ulaže velike napore u postizanju svojih ciljeva, ali često mu se čini da ti napori ne luče rezultate koji bi bili dovoljno veliki u usporedbi sa snagom koju je čovjek uložio. Vrlo, vrlo rijetko nam Bog daje da vidimo kamo su naši napori otišli. Molitelj najčešće uopće ne zna i ne vidi rezultate svojih molitvi i djela, rezultate svoga svjedočenja za Krista i naviještanja Kristova božanstva i ljubavi.
Bog ima sve, Bog je sve u svemu, čovjek Mu nije neophodan kao što je On neophodan čovjeku. Čovjek ovisi o Bogu, ali Bog ne ovisi o čovjeku ni u čemu. Ipak, Krist je uložio jako i nenadmašno veliki napor za spas čovjeka. I patnja je napor, pasivni otpor i trpljenje zahtijeva iznimnu snagu neke kompletne osobe. Svi znamo da nam je posredstvom Muke Kristove došao spas života, egzistencijalno pitanje rješio nam je sam Isus koji nas otkupi od vlastitih slabosti. Činjenica je da nam Isus Krist ne nalaže da Ga volimo zato što nas je otkupio, nismo Mu dužni ništa, naš je vječni život besplatan dar od Boga.
Čovjek u velikoj slobodi svoje volje spoznaje da želi vjerovati Bogu i da mu je molitva pitanje života i smrti. Čovjek ište od Boga Njegovu blizinu i ljubav, spas i sreću. I Bog uslišava. Da bi čovjek mogao vidjeti raj, mora ga usporediti s paklenim mukama jer tako bolje spoznaje svu ljepotu i vrijednost raja.
Bog je htio uključiti se u ljudski životni ciklus, to je veličina predanja Isusovog nama, grešnicima. Isus je načinio sporazum s ljudima po kojemu će On dati sve što je Njegova odgovornost i sve što o Njemu ovisi, a čovjek za uzvrat daje koliko želi i može. Da li je to nepravedno? Ne, u ljubavi pravda izgleda malo drugačije od ljudske ideje o pravednosti.
Kada čovjek želi najviše što može ili želi čak i nemoguće, i tada Isus daje i spašava: daje nam moć molitve. Molitva je jedina veza čovjeka s njegovim Gospodinom i Stvoriteljem, svjesna, slobodna i izgrađujuća veza.
Isus je htio ovisiti o čovjeku koji sav je načičkan grijesima, a grijesi su ono što Bog nikada nije. Za Boga to nije nikakav problem, poništiti grijehe. Bog to neprekidno čini, oprašta grijehe. No, sada je na čovjeku da daje najviše što može, a najviše što može je upravo i jedino molitva u svakodnevnom životu koja je popraćena drugim riječima i raznim ljudskim djelima. Molitva spašava, molitva nas čuva od naše vlastite grešnosti, molitvu ljudsku je Isus izabrao da Ga podupire u bolima i patnji jer Isus odluči ispuniti čovjekove slobodne želje, neovisne o Božjoj volji.
Kada Bog koji je Svjetlo dolazi čovjeku koji je navikao na sivilo i tamu, čovjeka to boli kao što za oči smeta i boli iznenadna jarka svjetlost. Bol je popratna pojava Božjih uslišanja za čovjekove vapaje. Bol i patnja se može i ne mora pojaviti kao pratnja ljudske molitve, ali kada molitelj propati, sretan je što je stigao više u Božju blizinu. Čovjek može moliti bez neke vidljive boli ili patnje, a da ipak dođe bliže Isusu i Njegovoj Muci jer čovjek sa svojim slabostima Rana je Isusova i ako čovjek preuzme dio napora i patnje svojih vlasttitih htijenja, Isus će ispuniti ono što je Njegov dio saveza s čovjekom, to jest, ako čovjek propati barem malo od Isusove patnje, to je snaga koja nedostaje ljubavi Božjoj za čovjeka.
Bogu nedostaje ljubav ljudska. 23.07.2016. 07:46

Thursday, July 21, 2016

Pustinjski zov


Zašto zoveš mene tako uporno,
čemu služe neostvarene težnje?
Ja Te već odavno vidim tako zorno,
ništa nikad nisam doživjela nježnje.

Zašto pjev je Tvoj sav umilan,
zašto glas Ti podrhtava
kada velim da si Bog moj silan?
Zašto Ti se Tijelo ocrtava

svaki put kad oči spustim?
Zašto vuče me energija
kada vapaj svoj zaustim,
zašto čuje se elegija

tamo gdje mi sretan pripovijedaš
da sam najdraže Ti biće,
ali odmah potom zapovijedaš
da ne kušam Tvoje piće?

Zašto kažnjava me ovaj svijet
što me odvaja od Tvoje prisutnosti
kada više nisam niti jauk svet,
a zadobila sam snagu ćutnosti?

Čemu duša na kraju svoga puta
spoznaje da nije mogla najdražim Te zvati
nego dade joj da čitav život luta?
Zašto nisam mogla više dati?

Pokaži mi, Kriste, barem jednom
što sam sve propustila
kada rodio si mene tako vrijednom.
Jesam li se k Tebi uputila

ili sada patim bez Tvoje blizine
kao da me čitav život štediš
za još neke daleke nizine
gdje me kušaš, gdje me bijediš?

Znaš da samo čekam Tebe ugledati
još za ova prečista mi dana;
znaš da svake noći volim Ti ispredati
što je pustinja mi, što je mana

koja obećava puno, puno bolje!
Daj da ugledam Ti rubove od haljina,
da Ti predam svaki tračak svoje volje,
da Te pratim i do najvećih daljina.
21.07.2016. 20:49


"O, da si studen ili vruć (Otk 3,15)!"



Proći kao netko tko se ne usuđuje
niti naprijed, niti natrag poći
ili kao netko tko sve to osuđuje
jer nikada ne zna hoće li moći

latiti se budućnosti svoje,
a napustiti sve prošle običaje,
značilo bi rušenje osobnosti moje,
značilo bi pustiti da se pritaje

sitni demoni i zavidna bića
koja uvijek mogu iskrsnuti
iz tame moga ljudskog žića
koje nada zapravo se uskrsnuti

na sva dobra rajska i nebeska.
Popustiti strahovima ili obzirima
i gurati se ispod pijeska
nije ono što se nađe u okvirima

dozvoljenog ili preporučljivog.
Meni potrebno je više stiske,
sve uz duha skromnog i poučljivog
koji ima samo svoje vriske,

uzvike oduševljenja i spremnosti
kojima prihvaća ispred sebe sjaj
jer on tako jedino premosti
svaku prepreku za put u raj.

Sve je drugo duh presitan za potragu
što u sjeni krošnje Krista i uz Crkvu
očekuje lijepu riječ i jako blagu
makar to mu znači praznu srkvu,

uzaludno piti mu je vode žive.
Ipak blagovanje sveto svakoga spasi,
pravo čini i kroz duhe krive;
ipak treba čuti što ti vele unutarnji glasi

pa ako te Bog na istinu pozove,
morao bi znati zašto nisi više davao.
Bog ne može čekati na duhe ove,
On će reći da ih nije nikada poznavao.
21.07.2016. 04:16




Wednesday, July 20, 2016

Vrijeme šutnje



Možda ću ti pisati o sreći,
ali znat ćeš da se krijem
jer i za nju moram prijeći
što ne želim ili ne smijem.

Ipak znao si oduvijek
da me ona k svemu vodi,
da mi dug je njezin vijek
i da ona uvijek je u modi

i da se prečesto u očima tuđim
pretvara u žrtvu neopisivu
u svim djelima, i najluđim,
i da daje sliku jako sivu.

Ta je slika odraz tuđih strahova,
ta me slika zbuni u naletu srca,
zaustavlja me u nekoliko mahova
dok mi polet u grudima grca,

ali svaki put, na kraju dana
kada govorim ti pozdrav,
duša mi je srećom obasjana
i njen put je uvijek prav.

Zato vjeruj svemu što ti velim
jer ću sigurno iznjedriti
sve što nikada ne dijelim
i jer neću iznevjeriti

ono zbog čega sam uzljubila tebe,
to je nastalo tek tako,
i jer nisam izgubila sebe
nego ljubila sam lako.

Sreća vlada, drugo sve je igra
jer ja ne znam kako bih zahvalila
što me plastom sijena nađe ona igla
koja me je svu zapalila

za Ljubav što se Bogom zove.
Sve se bojim da mi to je križ
koji će me odvesti na bregove
gdje me nikad ne spopada griž

jer se moram predati ja Božjoj volji,
kako god me ona snašla,
jer još ne znam ja za život bolji
od ovoga koji sam odavno našla.
20.07.2016. 18:58



Tuesday, July 19, 2016

Bijeg


Već vidim kako me čekaš, već znam,
zraka odozgora je osvijetlila ti ruho.
Tko te nije uočio, ostao je sam;
i sam je mnogi u to doba gluho,

doba koje spušta se kao neke kugle luk,
doba koje svatko može, ako želi, imati,
doba prigušeno kao blatne rijeke huk,
doba kada ne smije se više snivati

jer je prevelika odgovornost na plećima
zbog poziva na susret i zbog smrtna časa,
i više od toga, u dozivanjima još i većima
na poslanje i na službu, zadjenutu oko pasa

kao neki mlinski kamen ili kao pojas vjenčanice
što te danonoćno steže, ugodno i čvrsto,
kao ruke dječice ili kao svjetlost zvijezde Danice
što za oči ti ne smeta, ali sjaji gusto.

Zvala si me ili ja te prva zazvah
kao lutalica oko vruće kaše,
potajno te svojom sudbom nazvah,
a ne vidjeh da me ti opaše

iako sam priznala ti svaku zaslugu.
Sad tek vidim, sada znam, bilo me je strah.
Kao da sam dlane držala na plugu
što sam dulje mogla, bar da uzmem veći dah

ili da priredim barem neku dobrodošlicu.
Sad je hitno, više nemam izgovora,
sada nosim čak i nestrpljenje na svom licu;
sad te molim nazad onaj vijenčić od lovora

što ga nisam dovršila još odavno.
Nek me čuva, nek me prati,
nek me vodi k tebi ravno
i neka me k tebi vrati.
19.07.2016. 14:49



Popular posts