Polumjesec

S krovova pogled spuštam do kafića

gdje u mraku smijeh i glasovi odzvanjaju.

Gledam gore i na nebu mrak bez bića,

i polumjesec i zvijezde u sjenu se sklanjaju.

Tražim hladan zrak bar malo da mi struji,

već odavno sunce je pobjeglo odavde.

Tiho je uglavnom, samo iz kafića bruji,

ljudima je čak i svjetlo suvišno za barde.

Iako me mučila sparina po čitave dane,

sad se osjećam kao carica na krovu gore,

a taj isti krov zapržen mutio mi moždane,

kuhalo u glavi kao da me ljudožderi more.

Sad je dobro, ima barem malo olakšanja,

toplotni je udar ove noći sretno prošao

iako i noć je vruća i jedva se sklanja

pored onog vjetra što je hladan danju došao.

Naravno da groznica me drži zbog propuhavanja,

sinusi iscijedili su svaki dašak vode moje.

Ipak sam na prozoru i sretna sam zbog popunjavanja

onih pora kojima je potrebno zraka za dvoje.

Ptice tek će propjevati prije zore,

a do tada još je puno sati.

Najbolji su znak da treba kunjati do hore

kad se budi svjetlo, kada noć će stati.

Samo sjedim ovdje, ništa mi se ne da,

umorna sam, iscrpljena kao osušena riba.

Anđelu sve molitve sam dala da ih Bogu preda,

jedva dišem, ali zrak mi struji, zrak se giba.

Ova noć je danas osvježenje, dar mi anđela

po kojima poslala sam veliko strpljenje

da mi Bog milostiv bude kad zatrebam udjela

u rajskim dvorima gdje vlada Proviđenje

jer sam tako ništavna i iscrpljena

da je teško vjerovati da sam revna.

Čitav dan bauljam, umorna i snena.

Sna za mene nema, niti ura dnevna,

sve je isto, gleda samo se u oblake.

Smiluj se, Gospodine, mojoj slaboći.

Načini mi propusne vene, moždane lake,

želim opet živjeti u plodnoj hladnoći.

09.07.2016. 22:41