Posljednji sud

Pjevam da ti o čudima pišem

što ih ne zna srce pojasniti

makar neprekidno svete crte rišem,

makar čuda srce nije htjelo sniti.

Čudo je što živimo baš mi,

čudo naša vječna duša krije;

samo nije čudo što smo predodređeni

Riječju što nam u grudima bije

ritmom ujednačenim i vedrim

kao kada ptica poskakuje,

sukobljava se sa strujama i vjetrim

kada ritam sveti začuje.

Da mi znamo kako pakao je tijesan,

nikad ne bismo se rata laćali,

nikada nam dah naš ne bi bio bijesan

već bismo za druge život plaćali.

Samo onaj zna sve koji ljubi,

zna da vezan je za srca druga

i da s drugima svoj život gubi,

i da svima svijetli samo jedna duga,

samo jedna nada je u spas:

ako živi samo jedno srce malo,

život raste za sve nas,

inače je srce u pakao palo.

Brvno nalazi se samo u svom oku,

trunčice se ne čiste drugačije;

nitko drugi nije u tom toku,

nitko drugi nad paklom ne bdije

osim tebe koji tražiš rata,

koji želiš pristići u blagostanje

pa se dižeš iznad svoga brata

koji od tebe je dužan manje.

Znaš li da si kriv za sve,

sve što čuješ ili gledaš?

Vjeruješ li u te odgovore

ili srce svoje Bogu ne daš?

Sam si uzrok svega zla,

sam o zlu tom naokolo vičeš

da podijeliš svu težinu tereta

s kojim liježeš, s kojim kličeš

da je mir za tebe stvoren,

da je samo tebi pravda znana.

Tebi takvom je zatvoren

put što vodi iz bezdana.

Kad bi htio poslušati

nade svoje i svoj tihi glas,

uspio bi okušati

za sve ljude vječni spas.

28.07.2016. 20:59