Vrati mi, Bože, jutarnji poziv ptica,
vrati mi moje iskonsko, nemirno “ja”,
pusti me da prebivam u moru okajnica
gdje pamtim vremena dobra i zla.
Korizmu trebam, kostrijet i pokoru
jer u meni čežnja za Tobom živi.
Trebam riječ gorku i oporu
da mi se varljivo srce pred Tobom zadivi.
Ne snalazim se u vremenima blagostanja,
kada bih morala plodom uroditi,
jer nisam osoba od obećanja
i ne mogu nikoga sa sobom voditi
bliže k Tebi u raj i na pašnjake rodne.
Moje su goleti, kamenje pusto,
vrleti strme i zvijeri zgodne;
moje je nebo oblačno, tusto.
Za mnom nitko ne hodi na izvore znanja,
ja se guram kroz ljude u suprotnom smjeru.
Tamo gdje svaka duša odmara i sanja,
ja dižem oružje i tražim mač i vjeru.
Nisam podobna za predjele ove,
meni je potrebna borba do moje nutrine
i ne volim ja mir i snove.
Ja sam korov na poljima svake rutine.
Meni trebaju šokovi i opća sablazan,
zgražanje duša nad riječima grubim.
Meni je potreban dvorac prazan
u kojem se uvijek lako izgubim.
Ljudi su stihija i prilagođavanje,
a ja sam samo osluškivačica tišine
koja stvara jezu i očajavanje,
od koje čovjeku sreća mine,
a s tom varavom srećom ode i grijeh.
Ostajem tužna i tražim Te u svojim težnjama;
na rukama molitva, na licu mi osmijeh
jer Ti si mi, Kriste, Čežnja nad čežnjama.
01.07.2016. 04:40
No comments:
Post a Comment
just do it