Zašto zoveš mene tako uporno,
čemu služe neostvarene težnje?
Ja Te već odavno vidim tako zorno,
ništa nikad nisam doživjela nježnje.
Zašto pjev je Tvoj sav umilan,
zašto glas Ti podrhtava
kada velim da si Bog moj silan?
Zašto Ti se Tijelo ocrtava
svaki put kad oči spustim?
Zašto vuče me energija
kada vapaj svoj zaustim,
zašto čuje se elegija
tamo gdje mi sretan pripovijedaš
da sam najdraže Ti biće,
ali odmah potom zapovijedaš
da ne kušam Tvoje piće?
Zašto kažnjava me ovaj svijet
što me odvaja od Tvoje prisutnosti
kada više nisam niti jauk svet,
a zadobila sam snagu ćutnosti?
Čemu duša na kraju svoga puta
spoznaje da nije mogla najdražim Te zvati
nego dade joj da čitav život luta?
Zašto nisam mogla više dati?
Pokaži mi, Kriste, barem jednom
što sam sve propustila
kada rodio si mene tako vrijednom.
Jesam li se k Tebi uputila
ili sada patim bez Tvoje blizine
kao da me čitav život štediš
za još neke daleke nizine
gdje me kušaš, gdje me bijediš?
Znaš da samo čekam Tebe ugledati
još za ova prečista mi dana;
znaš da svake noći volim Ti ispredati
što je pustinja mi, što je mana
koja obećava puno, puno bolje!
Daj da ugledam Ti rubove od haljina,
da Ti predam svaki tračak svoje volje,
da Te pratim i do najvećih daljina.
21.07.2016. 20:49
No comments:
Post a Comment
just do it