Vapaj prognanika

Ljudi vam ne daju da vjerujete u Boga, uglavnom zbog svoje nečiste savjesti, ali naročito iz neznanja.

Gospodin Isus promijenio je stav Mojsijev po kojemu je Izabrani Božji narod postao nešto posebno među svim narodima, isključivo radi toga da bi svi drugi narodi uvidjeli kako je Bog velik i kako bi svi spoznali da je Izabrani narod zaista privilegiran na zemlji i na nebesima jer ga prati i štiti sam Gospodin Bog.

Tako bi svi drugi narodi povjerovali u pravoga Boga.

Tako i Gospodin Isus odabra Dvanaestoricu, pa sedamdesetoricu, pa čitav narod koji Mu se pridružio u Njegovu zemaljsku hodu, otvorio je svoje srce i za pripadnike Mojsijeva naroda, i za sve ostale.

Ipak je Mojsijev narod bio prvi kojega je Isus obradovao svojom Radosnom vijesti. Nakon tisuću godina u kojima je Božji narod bio privilegiran, nitko nije niti pomislio da bi neki drugi narodi imali pravo prvenstva kod Gospodina.

„Ne idite poganima”, govorio je apostolima i učenicima Isus: „Idite prvo djeci Izabranog naroda i liječite, navijestite kraljevstvo nebesko, izgonite zloduhe...”.

Bilo je za očekivati da će Izabrani narod prepoznati da ih je pohodio njihov Bog s kojim su živjeli stotinama godina. Pripremali su se za Njega, svoga Mesiju, iščekivali Ga, ali narodni vođe Ga nisu prihvaćali objeručke, a kasnije su Ga i planirali ubiti. Zbog svojih nečistih savjesti, a naročito iz neznanja koje je proizlazilo od nedostatka molitvenoga vjerskoga života.

Ipak, Gospodina su Isusa mnogi drugi, predstavnici poganskih naroda tražili i prosili da ih izliječi. Isus je uslišavao premnoge ljude i oni koji Mu povjerovaše i spoznaše da je Isus onaj Mesija kojega čeka Izabrani narod su shvatili da Bog ne može biti Bog samo nekim ljudima već svim narodima koji Bogu povjeruju.

Stoga Isusu pristupi i jedna žena, strankinja koja je imala bolesnu kćerku:

„21Isus zatim ode odande i povuče se u krajeve tirske i sidonske.

22I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!«

23Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.«

24On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.«

25Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!«

26On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.«

27A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!«

28Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.” Mt 15,21-28

Je li Isus zaista morao pustiti da Ga apostoli zamole da usliši strankinju koja je uporno molila?

Da.

Apostoli su morali postupiti tako kako su postupili, onako kako bi i Gospodin postupio, milosrdno prema svakome tko Ga moli. Gospodin je bio stavio svoje učenike na malu kušnju.

A strankinja?

Nakon što je čitav život provela u vjeri u pravoga Boga, u Boga od onoga Izabranog naroda, strankinja je povjerovala da joj Gospodin Isus može pomoći ako hoće.

Pitanje je: ako je vjerovala, zašto nije pristupila Izabranom narodu?

U ona vremena bilo je to vrlo teško izvesti. Tako je žena možda živjela kao Božja vjernica, možda s ostalim vjernicima u nekoj maloj grupi, ali nikako nije imala pristupa do Mojsijevoga naroda i jednostavno je mislila, kao i mnogi drugi narodi, da se Božji čovjek postaje po rođenju. „Ako mi je Bog dao da budem stranac, tada tko sam ja da Bogu prigovaram i da Ga nagovaram da me uzme u svoj Narod?”.

Ali Gospodin je naišao na nju i ona na Gospodina.

I apostoli su dobili još jednu lekciju: svi će se narodi klanjati Kristu i svi će biti uslišani koji Ga mole i čuvaju zapovijedi. 04.08.2021. 07:35

„ O Bože, vapaj mi poslušaj,
budi pomnjiv na molitvu moju!
3 S kraja zemlje vapijem k tebi
jer mi srce klonu.
Dignut ćeš me na liticu i pokoj mi dati,
4 jer ti si moje sklonište,
utvrda čvrsta protiv dušmana.

5 O, da mi je stanovati uvijek u tvom šatoru,
da se sklanjat’ mogu pod okrilje tvoje!
6 Jer ti, Bože, usliši molbe moje,
dade mi baštinu onih što ime ti štuju.

7 Kraljevim danima pridometni dánâ,
kroz koljena mnoga nek’ mu ljeta traju,
8 nek’ pred Bogom uvijek vlada;
dobrotu i vjernost pošalji da ga čuvaju!

 Ovako ću pjevat’ svagda tvom imenu,
dan za danom vršit’ zavjete svoje.”

Psalam 61,2-9