Mačevi Majke Marije

 

Teško se uživjeti u nečije patnje i boli, nemoguće za sve one koji takvih težih iskustava još nemaju. Katolička Crkva u svojoj otajstvenoj mudrosti spoznala je po svojim mukama i patnjama, ne samo moguće Isusove boli, već i šturo naznačene informacije o mogućim osjećajima Blažene Djevice Marije u evanđeoskim izvještajima o Radosnoj vijesti Isusa Krista. Tako nastade i pobožnost Sedam žalosti Majke Božje i molitva Krunice sedam žalosti Marijinih.

Mnogi vjernici katolici i kršćani rado posvećuju i prikazuju sve svoje muke i boli za spasenje svijeta, za duše u čistilištu, za pojedine opće nakane i nakane osobne prirode.

Nakon promatranja Križa Kristova, Katolička Crkva nam predočuje i naše križeve, križeve svih svetih i svih nas koji činimo tijelo Kristovo u povijesti, to jest samu Crkvu.

Veliki teolog i mučenik za Krista sveti Pavao i sam doživljava u svjetlu vjere duboka značenja otajstava kršćanske vjeroispovijesti.

„Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.” Kol 1,24

Ono što nedostaje savršenom Isusu Kristu jesu upravo naši križevi jer samo kroz promatranje Isusova Križa mi možemo nositi naše nedaće s radošću i nadom u blaženo uskrsnuće.

PRVA ŽALOST: Prikazanje Isusa u Hramu i Šimunovo proročanstvo

„Šimunovo proroštvo

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. 26 Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. 27 Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, 28 primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

29 »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
30 Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
31 koje si pripravio
pred licem svih naroda:
32 svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«

33 Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. 34 Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – 35 a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!«.” Lk 2,25-35

Bol je probila Marijino srce kada je, nakon pohvale mladoga Boga, Šimun prorokovao nad Njim, iznenada progovorivši o maču koji će probosti Marijinu dušu. U tom času Marija je zasigurno protrnula, mada su njezina razmišljanja i slutnje što ih je prebirala u srcu svome već davale spoznaju bojazni i predosjećaja. Mač koji je imao probosti njezinu dušu već je bio mač toga trenutka kada je samo čula o budućoj patnji svoga malenoga Isusa kojega je prikazala Bogu prema tadašnjem židovskom Zakonu: svako prvorođeno muško dijete posvetiti se moralo Bogu, ma što god bilo poslije s tim djetetom.

Marija je već prije rođenja Isusa Krista posvetila sebe i svoj život isključivo Bogu kojega je ljubila i poznavala, a za sobom je povela i pravednika Josipa kojemu je Bog odredio biti zemaljskim ocem svoga Sina. Josip je uvijek bio dragovoljno Mariji pri ruci i vjerojatno je i njega pogodilo Šimunovo proročanstvo.

Sada, kada je starac Šimun jasno i glasno izrekao svoje riječi, više se nije moglo samo slutiti i pretpostavljati kakav će biti život Isusov. Šimunove riječi su dale definitivnu, završnu potvrdu one stare mudrosti po kojoj niti jedan čovjek nije bez grijeha i niti jedan čovjek nije savršeni pravednik, a što je čovjek bolji u duši, to više trpi.

Marija je jedina zaista sigurno znala kako je to biti majkom samoga Božjega Sina i kako je to znati da je Djetešce Svetac Izraelov pa je samo ona mogla doživjeti supatnju Isusovu od samoga početka. No, Isusa je tek bilo potrebno odgojiti i Marija se sigurno osjećala ipak sasvim usamljenom u svojoj jedinstvenoj boli.

Kako da podijeli suze i žalost s bilo kime? Mogla je jedino zazivati i moliti Boga na nebesima što je vjerojatno i činila da bi bila uspješna u životnim mukama i radostima.

DRUGA ŽALOST: Bijeg u Egipat

„Bijeg u Egipat

A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: »Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« 14 On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. 15 I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.” Mt 2,13-16

Marija je poznavala Pisma i, mada se mogla nadati da će spasiti Isusa od Herodova progona, to nije moglo previše ublažiti strah koji se možda javljao na svaki šušanj ili na svaki bljesak u noći. Samo bježanje bilo je već dovoljno da uznemiri mladu Majku i, onako uzbuđena od iznenadnih stresova te u hitnji za spas Djeteta, doživljava ono proročanstvo o maču koji će joj probosti dušu. Možda su je već pratili i krici mnogih majki čiju djecu je Herod naložio ubiti u potrazi za Mesijom o kome je čuo. Taj mač boli možda je mogla preživjeti da nije trajao za čitavo vrijeme dok su žurili ka Egiptu. Sva iscrpljena, Marija se opet sva predaje u volju Boga.

Kako to već sada može biti, možda je dostigla i promišljati u svome srcu, da toliko mučno progonstvo počinje već sada, dok je Dijete tako mlado, tek rođeno. Tješila ju jedino nada da će se jednoga dana vratiti iz Egipta, po riječima anđela Gospodnjeg, i da će život male svete obitelji krenuti mirnijim tokovima. No, znala je: otkrivaju se strašne namisli mnogih srdaca. Što će tek biti kad Isus prohoda, kad progovori? Molila je Boga za svojega Sina i predavala se u Njegove ruke. Možda je jednim dahom do nje stigla i pomisao kako je Božji Sin uz nju, jednako kao što je ona uz Njega, vjerojatno još i puno više. Tako razdvojena između sigurnosti svoje vjere i iskustva progona, putovala je s Isusom od samoga početka.

TREĆA ŽALOST: Traženje Isusa u Hramu

„Isus među učiteljima

Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. 42 Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. 43 Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. 44 Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. 45 I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.
46 Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učiteljâ, sluša ih i pita. 47 Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. 48 Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« 49 A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« 50 Oni ne razumješe riječi koju im reče.” Lk 2,41-50

Isus je uz Mariju napredovao u dobi i mudrosti. Govorio je i odgovarao razumno i jedinstveno na pitanja jeruzalemskih učitelja. No, Majka Marija još do tada nije doživjela takve razgovore i govore Isusove. Za nju je Isus bio njezina odgovornost i majčinska skrb. Velika je nevolja kad se tako odgovoran posao kao što je podizanje Sina Božjega ne odvija kako Majka očekuje. Težak je mač straha za njezino Dijete opet parao Marijinu dušu. U brizi za Isusa vjerojatno nije puno razmišljala o svemu već je samo gledala kroz suze da Ga nekako pronađe, prestrašena još uvijek od onoga Herodova progona: pomišljala je da Mu se nešto strašno dogodilo kako samo Majka može pomisliti za svoje Dijete.

Kakvo olakšanje kad su Marija i Josip pronašli Isusa nepovrijeđenog u Hramu kako mirno razgovara s učiteljima i odgovara na pitanja. Od silnog olakšanja Marija se nije niti sjetila odmah zadiviti svome Sinu već Ga je, kao prvo, ukorila. Evanđelisti izvješćuju da Mariji i Josipu nisu bile jasne Isusove riječi kada je odgovorio da nije bilo potrebe strahovati već da su morali znati da se nalazi u Kući Oca svoga. To nerazumijevanje je vjerojatno prošlo nakon prvih trenutaka našašća Isusova.

Poslije je Marija imala vremena prebirati što joj je Sin rekao, a Isus je upravo prvi puta izjavio da Mu je Bog na nebesima Otac i da Mu je poslanje da s dvanaest godina kao punoljetan učitelj bude među učiteljima i pismoznancima kad je već u Jeruzalemu.

Marijo sveta, Sin tvoj se odvaja od tebe i odlazi za svojim poslanjem. Pripravi se i moli Boga jer, kako ti je opet mač probio dušu, sve je izgledalo da neće završiti na tome, da Isus neće mirno podučavati čitav život.

ČETVRTA ŽALOST: Susret sa Sinom na križnom putu

„Križni put

Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom.
27 Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. 28 Isus se okrenu prema njima pa im reče: »Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. 29 Jer evo idu dani kad će se govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.’ 30 Tad će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrijte nas!’ 31 Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?«.” Lk 23,26-31

Marija je Isusu, Gospodinu sigurno bila veliki poticaj i ohrabrenje na Njegovom križnom putu jer zajedno su taj put proživljavali, bili su sjedinjeni, povjeravali svoja srca jedno drugome. Gospodin je vršio svoje sinovsko i mesijansko poslanje, namisli okorjelih srdaca su se otkrivale sve žešće i sve grublje, a ti si, Marijo, vršila svoje majčinsko poslanje.

Jednom prilikom je Gospodin rekao mnoštvu, pitajući se hoće li, kada se vrati o svojoj Paruziji na zemlju, naći vjere na tom zemaljskom svijetu, među ljudima za koje umire da bi ih spasio, u čovječanstvu za koje će odraditi najveći dio posla oko njihova spasenja i tražiti samo jedno: zrno vjere.

A ti si, Marijo, imala vjeru neizmjerno veliku, veću od sebe same; ti si postala najhumanija institucija što će je svijet ikada vidjeti; ti si izrodila toliko mudrih i poniznih svetaca; ti si postala djeliteljica svoga Sina svim ljudima, postala si dio mesijanskog poslanja, i ne samo to: ti daješ priliku svim ljudima da postanu to isto, ti pomažeš Bogu i pomažeš ljudima, veza si majčinska i sinovska.

Jer, mačevi koji su do sada probadali tvoju dušu, zabijali se u tvoje srce, ravni su mukama Tvoga i Božjega Sina, ti, zaručnice Duha Svetoga, kćeri Sionska, Majko Svetca čitava čovječanstva, blažena bila u vijeke.

Ti si ona koja radi najviše upravo na tome da se vjera probudi u ljudima na njihov spas, radiš na svakom srcu da se obrati, neumorno zagovaraš i dovodiš Sinu svakoga za koga postoji makar najsitnija nada da će se obratiti Gospodinu.

Ti, Marijo koja si stvorenje Božje kao i svi mi, znaš najbolje iz kakvih ponora se može čovjek izvući i uzdići uz tvoj zagovor kod Isusa, Gospodina.

PETA ŽALOST: Razapinjanje i smrt Isusa Krista

„Majka Isusova – majka učenika

(Mt 27, 55–56; Mk 15, 40–41; Lk 23, 49)
Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. 26 Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« 27 I od toga časa uze je učenik k sebi.
28 

Isusova smrt

(Mt 27, 45–54; Mk 15, 33–39; Lk 23, 44–48)
Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« 29 A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima.
30 Čim Isus uze ocat, reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh.” Iv 19,25-30

Mi, koji ne znamo niti približno što je raspeće i što znači umrijeti za prijatelje okrutnom smrću, predati se dragovoljno u ruke podivljaloga mnoštva i vojnika; mi, koji ne znamo kakav nam je spas došao s Gospodinom Isusom i tako Mu svakodnevno priređujemo muke paklene;

mi, okorjelih srdaca i tvrdih šija, koji nismo svjesni kakva si zla činimo, i sebi, i drugima, nismo dozrijeli shvatiti kakav je užas zahvatio Mariju uslijed Muke Isusove.

Marija se nije mogla odreći proročanskog šimunovskog mača koji će joj probadati srce i dušu.

Ti se, Marijo, ne možeš odreći mačeva koje ti mi zabijamo svojim grijesima što ih je tvoj Sin tako milosrdno otkupio i još nas zagovaraš kod Sina da se obratimo. Dobro znaš da bez tebe nismo u stanju načiniti niti jedan korak u svetost, da bez tvoga majčinskog zagovora nama nikada ne bi bilo vjere, obraćenja, nade, da se među nama nikada ne bi rađala duhovnost i ljubav za Boga jer ti nam tu ljubav za svoga Sina komuniciraš u svakoj prilici, u zgodna i u nezgodna vremena, upravo po toj smrti tvoga Sina na križu, po Muci Njegovoj uz koju si prionula i učiš nas da prionemo s ljubavlju za križ Kristov.

Tvoje poslanje je vječno, to je Isusovo poslanje Majke Crkve Isusove prema apostolima i sljedbenicima i poslanje mnogih tražilaca prema Križu, prema tebi koja nam Isusa daješ u izobilju, koliko god Ga možemo primiti.

Klanjamo se Tebi i blagoslivljamo Tebe, Isuse, jer si po svome svetom križu svijet otkupio od grijeha i smrti.

ŠESTA ŽALOST: Skidanje Isusova tijela s križa

 

„Isusov ukop

(Mt 27, 57–61; Lk 23, 50–56; Iv 19, 38–42)
A uvečer, budući da je bila Priprava, to jest predvečerje subote, 43 dođe Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji također iščekivaše kraljevstvo Božje: odvaži se, uđe k Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. 44 Pilat se začudi da je već umro pa dozva satnika i upita ga je li odavna umro. 45 Kad sazna od satnika, darova Josipu tijelo. 46 Josip kupi platno, skine tijelo i zavije ga u platno te položi u grob koji bijaše izduben iz stijene. I dokotrlja kamen na grobna vrata.
47 A Marija Magdalena i Marija Josipova promatrahu kamo ga polažu.” Mk 15,42-47

Majko uplakana!

Majko Prežalosna!

Zbog suza kojima si umivala Rane Isusa položenoga u tvoje majčinsko krilo te zbog Tvojih Majčinskih i krvavih suza koje liješ nad čitavim grešnim čovječanstvom koje se nalazi pred propašću, molimo te, spasi duše od vječne osude, spasi trpeće duše u čistilištu, spasi ugroženu mladež i naše obitelji.

Za utjehu tvojem napaćenom srcu i za otiranje tvojih suza, prikazujemo ti, Marijo, naša srca, naše patnje, žrtve, suze i molitve i čitav naš život kao žrtvu ljubavi za spas izgubljenih duša.

Tebi, sveta Majko, uzdižemo srca svoja

da bismo suosjećali u žalostima tvojim.

Zdravo, Marijo, milosti puna,

Gospodin s tobom.

Blagoslovljena ti među ženama

i blagoslovljen Plod utrobe tvoje, Isus.

Sveta Marijo, Majko Božja,

moli za nas grešnike

sada i na času smrti naše.

Amen!

U čast prolivenih suza Majke Božje.

SEDMA ŽALOST: Polaganje Isusa u Grob

„Ukop Isusov

(Mt 27, 56–61; Mk 15, 42–47; Lk 23, 50–56)
Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je – kriomice, u strahu od Židova – bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. 39 A dođe i Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. 40 Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop.
41 A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. 42 Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa.” Iv 19,38-42

Majko Spasenja našega!

Majko Prežalosna!

Zbog boli rastanka s Isusom položenim u grob izmoli nam milost da u nama umru sve zle sklonosti i navezanosti na grijeh. Da bismo po Kristu i s Kristom živjeli u svetosti i ljubavi na slavu Božju i radi spasenja duša, a nakon smrti zadobili život vječni.

Tebi, sveta Majko, uzdižemo srca svoja

da bismo suosjećali u žalostima Tvojim.

1 x Očenaš

7 x Zdravomarijo

u čast prolivenih suza Majke Božje.

Molitva

Majko, koja si strašno trpjela, utječemo se tebi, našem utočištu i zaklonu.

Zagovornice naša, prikazujemo ti Crkvu, zagovaraj za nju u trenutcima kušnje kojima je neprestano izložena:

kada ju obuzima sumnja tvojih vjernika, osobito onih koje si izabrala kao posebice ljubljene, kada maha uzimaju progoni kršćana u različitim dijelovima svijeta i kada slabi naša vjera. 14.09.2021. 23:26

Majko Božja Mučenika, tvoje je srce ranjeno u oceanu žalosti: usrdno te molim da zbog suza koje si prolila u trenutcima velikih patnji, izmoliš za mene i sve grešnike da zadobijemo istinsku poniznost.

Prežalosno i Bezgrešno Srce Marijino, moli za nas!