Šapat jeseni

Večeras leluja nebeska modrina

pod vjetrovima, tako varljivim,

jer ova je uskipjela moja kotlina

podložna vremenima pokvarljivim.

Rađam se na jesenskim vratima,

na ulazu gdje jesen lako stupa

treperavom lišću i mladim vlatima

dok orhideja raskošnih boja pupa.

Sve će se to pljuskovima pokloniti

i svi će znati da ljeto je stalo

jer jesen je došla tiho pozvoniti

gradu i lišću što već je palo.

I to je sve, plodovi već su odavno tu,

praktični ogrtači i obuća stara

jer jesen zaustavlja moju generaciju

koja sad pati za dobima iz ormara.

Laste još neće, možda nemaju traga;

ta, kamo bi letjele stalno u krug?

Možda čuju moj šapat: jesen je blaga,

u srcu je mome gdje vidi se lug.

Rađam se, rekoh, kad lupkaju kapi,

a plodovi kestena preda me padnu.

Moj najdraži ormar samo zjapi;

za šetnju nosim jaknu neprikladnu.

Jesen je blaga, lastama šapuće

i zemljotresi ne ruše kotlinske strehe

po kojima svaka ptica skakuće

kao da svaka će stvoriti svoje lijehe.

Otvaram širom vrata života

jer lakoća je nastala neopisiva.

Sjećam se mnogih godina života:

svaka je jesen ostala neizbrisiva.

Nosi me sjećanje, vjera i nada;

ne vidim ništa, samo modrinu.

Vjetar mi nosi kaplju što pada

poput milosti Boga za moju kotlinu.

15.09.2021. 21:07