Poziv na svetost

 

Tražim sveto ime, tražim bolje

gdje sam poniznošću razotkrila spas

i na kušnjama mi dobre volje

padam kao pokošeni klas.

Možda previše je tih skrupula,

možda blaža prema duši čeznem biti,

ali strah me je građanštine i bula,

i da ću se opet grdno prevariti.

Posluh mora postojati, bez okvira,

poniznost mi zlatan rudnik plitak;

ali nije moje naći se sred divlja vira

nego Božji Duh mi predočuje Svitak.

Nije moje naći pravi taj trenutak

jer kad hoću, ne mogu tad ništa.

A kad Isus me pozove na svoj vrutak,

eto sveta moga duha na stazama poprišta

kako se dvoumi, kako ne zna, ali kako hiti

po toj zapovijedi stradavati ako hoće sila ta

da ja budem to što moram biti

i da duša čini što se mora, mada malo zna.

I ni manje nisam grešna, niti više,

Bog ne bira po vanjštini svoje službenice.

Zato srce traži svoje ime, tiho, tiše,

zato tražim svoje srce gdje su svetinjice.

A samo je jedna Prva, jedna Majka to je,

dokaz Krista u velikom svijetu,

ispunjena milostima koje se ne broje.

U crnini Sionka je mome vjerskom sjetu.

Tamo mi je blago, i srce bih mogla tu pronaći

pa da uzmognem se boljom osloviti.

Kriste dragi, milosrdni Oče, da Ti dušu mi pomaći,

da mi srce ona može svetim osoviti.

30.01.2023. 20:32

Hvalospjev (Otk 19,1-7) Svadba Jaganjčeva

 

Aleluja.
Spasenje i slava i moć Bogu našemu! *
Doista, istiniti su i pravedni sudovi njegovi! Aleluja.

Aleluja.
Hvalite Boga našega, sve sluge njegove! *
Svi koji se njega bojite, i mali i veliki. Aleluja.

Aleluja.
Jer zakraljeva Gospodin, Bog naš, Svevladar. *
Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo! Aleluja.

Aleluja.
Jer dođe svadba Jaganjčeva! *
Opremila se Zaručnica njegova!Aleluja.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Misija malenih

 

Mala grupa vjernih

požurila čuti

Božju riječ,

lica bijelih, ruku smjernih,

siromašnih skuti,

duša kao mliječ.

Čuje se pjevanje,

bojažljivo i tiho,

srca usponom sad hode.

Kristovo poslanje

put je njihov,

jedina je staza do slobode.

Pred njima je svećenik.

Jednoglasno Boga mole,

večera će završiti časno,

prava gozba malenih.

Mnogi ovdje druge vole,

rukuju se strasno.

Tada dođe Podizanje

Velikoga Svećenika,

Jaganjca što liječi.

To za ljubav tu je poticanje

što je dade za svog učenika

da ga uči sve o Riječi

slušanjem i razgovorom,

molitvom i blagovanjem.

Suze zahvalnice teku

jer se srca krune lovorom;

odricanjem, gladovanjem

jer ih grijesi svijeta peku.

28.01.2023. 18:57

Jaganjčev hvalospjev - Otk 15,3-4

 

Velika su i čudesna djela tvoja, *
    Gospodine, Bože, Svevladaru!
Pravedni su i istiniti putovi tvoji, *
    kralju naroda!

Tko da te se ne boji, Gospodine, †
    tko da ne slavi Ime tvoje! *
    Ti si jedini svet!

I zato svi će narodi doći †
    i klanjati se pred tobom, *
    jer se očitovahu pravedna djela tvoja!

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Nebeska ljepota tuge

 

Sada sa mnom se rasplači,

tuguj sa mnom, Utjeho mi stalna.

Samo Ti znaš koliko mi znači

pogled iz daljine, ljubav moja kalna,

poslije Tebe, najsvjetlija staza

kojom zauvijek se radujemo.

Vjetar baca mi u lice pahuljice mraza,

daj da s njima, Kriste, tugujemo.

Tugu nitko nikad ne doziva,

ona samo dođe, iznenada srce stegne.

Protiv svake nade, nada joj se odaziva;

nada nikada u postelju ne legne,

dovijeka je na tom bijelom svijetu,

ali dovijeka je tuga sad izrasla

koja najljepša je latica na cvijetu

i tako je, duboka i lijepa, k meni zašla.

Slatka žrtva, dragovoljna, nosi snagu

i pod Križem usamljena čeka

obećanu radost, vječnu radost blagu,

od Pastira moga ta ramena meka.

Podiže me, kao da sam zalutalo janje,

iz dubina koje poznaješ mi, Bože.

Još mi daješ dragocjeno znanje

da se moje srce tako rastužiti može.

Kao da sam izgubila ognjište svog doma

koji sad je leden i prazno odzvanja.

Slavit ću te žarko, i tužna, i troma,

što si otkrio mi te dubine moga stanja.

Tugo ti bez suza, kako možeš biti

tako sjajna, predivna i krasna?

Samo ti pred Križem smiješ krvi liti

pokraj Boga pravednoga, časna.

27.01.2023. 17:31

Put predodređenih za slavu

 

Bezbožnici 

Bezbožnik (ateist) jest onaj čovjek koji ima duhovni stav suprotan pobožnosti, koji se ogleda u preziranju Boga i Njegova Zakona i to s prizvukom neprijateljstva i prkosa.

Bezbožnik dopušta puni zamah svojim nagonima: himba, nasilje, putenost, oholost, prezir prema Bogu, progon pravednika i siromaha.

Svi će se bezbožnici osobno pojaviti pred Božjim sudištem i za njih neće biti uskrsnuća na život. U stvari, Bog ne želi smrti bezbožnika, nego hoće da se on obrati.(Dufour, 45).

Tko je vjernik i padne u grijeh, potpuno je svjestan da je u velikoj opasnosti od pada u ponor grijeha iz kojega nema izlaza, ni spasa, osim pokajanja i obraćenja. Jer, vjernik već živi u dobrim odnosima sa Svevišnjim, ali ako pada u grijeh, za njega je to pakleno stanje kad postane svjestan gdje je bio, prije nego što ga Gospodin izvuče iz ponora i oprosti mu grijehe, izbriše i zaboravi.

Predodrediti 

Glagol „predodrediti” javlja se samo u Novom zavjetu.

Ljubavlju smo Božjom predodređeni da budemo Božji posinci.

Prema Pavlu, Bog unaprijed ZNA i unaprijed ODREĐUJE. Ti se aspekti ne smiju pobrkati.

a) U Bibliji spoznanje se ne sastoji u nekom spekulativnom činu, već u odnosima dvaju bića. Između Boga i nekih ljudi, već prije stvaranja, postoji u Božjoj misli neka veza ljubavi: njih Bog priznaje svojima. Između tog predznanja i izabranja možemo utvrditi vezu: to su oni koje je Bog od početka izabrao (a ni samim stvorenjima, ljudima nije teško ponekad predvidjeti nečije ponašanje), izabranici smo po predznanju Boga Oca. (1 Pt 1,2). predodređenju je, dakle, izvor u tom predznanju, tom izabranju.

b) Drugi vid Božjeg nauma je izabranje s nekom svrhom, s nekim jasnim određenjem koje dobiva čovjek od Boga od početka i strogo se može nazvati predodređenjem.

Otkupiteljskom nam je žrtvom stečeno pomirenje s Bogom i posinaštvo – Bog nas u ljubavi predodredi za sinove po Isusu Kristu (Ef 1,5). To je u kontekstu dobrohotnosti, milosti, milosrđa i ljubavi.

Čovjek ima tu radost da poznaje početak i odredište Božjeg nauma.

Vjerska povijest dobiva svoj smisao: izabranici su otprije pripremljeni za slavu.

U sadašnjem vremenu događaju se poziv i opravdanje, a u budućem vremenu proslavljenje. Usidren u misteriju Boga, Pavao izražava svoju apsolutnu sigurnost i upotrebljava prošla glagolska vremena.

Sve je doista Božje djelo.

A što biva s ljudskom slobodom?

Pavao rješava to pitanje pozivajući se na otajstvenu i neistraživu Božju mudrost pred kojom se vjernik mora ushititi i ušutjeti.

Bog ne smješta izabranike i one druge jednako u Božji plan: dok su izabranici primljeni za slavu, oni drugi su sami sebe učinili prikladnima za propast. Bog ne predodređuje nikoga za propast. (Dufour 978)

Bogu je potrebno priznati prvenstvo u ljubavi.

„Što se nas tiče, mi ljubimo, jer je On nas ljubio prije (1 Iv 4,19).”

Sveopće pomirenje 

Ljudi su izmireni s Bogom po krvi Križa, a isto tako i s nebeskim duhovima; gotovo je s neprijateljskim stavom što su ga pod ukinutom vladavinom Zakona mogle prema nama zauzeti anđeoske sile (usp. Kol2,15).

Pogani su sada ugrađeni u Izabrani narod s istim pravom kao i Židovi, dokončano je doba odvojenosti i mržnje, svi su ljudi u Kristu samo jedno Tijelo, samo jedan sveti Hram. Pavao, apostol naroda slabo mari za slavne patnje što ga snalaze zbog navješćivanja tog misterija sveopćega pomirenja. (Dufour 906).

Crkva moli za sve ljude, osobito za one kojima je najpotrebnije Božje milosrđe.

Sveti Pavao Apostol je bio nadahnuti teolog i neumorni službenik pomirenja, ali Graditelj tog pomirenja je Isus Krist, po svojoj žrtvi, u svome smrtnome tijelu (Kol 1,22).

Grešnik koji je s Bogom pomiren, ne može Bogu iskazati ugodno štovanje ako se prije ne pomiri sa svojim bratom (Mt 5,23 sl.).

Opraštanje 

Kruna Kristova djela jest to što grešnicima stječe Očevo oproštenje. Isus moli i prolijeva svoju krv na otpust grijeha (Mt 26,28). Kao pravi Sluga Božji, on opravdava mnoštvo čije grijehe nosi jer je Janje koje uzima na se grijeh svijeta time što spašava svijet. Njegovom smo krvlju očišćeni, oprani od svojih prijestupa. (Dufour 785).

I ne samo da možemo pristupiti sakramentima Katoličke Crkve (koja je jedini i najbolji tumač Svetoga pisma), Krštenju, Euharistiji i svakodnevnom sakramentu Pomirenja, nego dobivamo neopisivu snagu i duhovne milosti blagujući Riječ i Tijelo Kristovo.

Zbog svega toga, svi smo dužni u svjetlu vjere svima sve opraštati, uporno i bezbroj puta iznova.

Milosrđe Suda 

Svi potlačeni, sve žrtve bezbožnika, Božji narod i svi ljudi, a svi smo grešnici, s nadom iščekujemo Sud Božji. (Dufour 1293).

Tamo će nas zli duhovi optuživati za naše opačine, ali mi imamo najbolju Odvjetnicu na svijetu, Blaženu Djevicu Mariju koja je sveta i bez mane, i bez ljage i bez grijeha, a ona će se uvijek sjetiti makar i najmanjega dobroga djela koje smo učinili dok bijasmo smrtnici.

Svaki je čovjek inače grešnik, pa kako zamisliti bez strave suočenje grešnika pred Bogom?

Tko će moći izbjeći Sudu ako ne zahvaljujući Božjemu milosrđu koje će i najokorjelijima dati kaznu da krene ispočetka i da služi mučenicima, sretan i blažen zbog takve milosrdne presude.

26.01.2023. 14:27

Mjesečeva ogrlica

 

Dostigla me opet noć i tama,

i tišina što se prostire u sluhu.

Dolazi mi Ljubav, ali nije sama,

jedva čekala sam da mi priđe uhu.

Tanane joj strune, ogrlica još od mjesečine

koja gradi zvijezde u velikom stanu.

Pogostila bih je, ali nemam čime,

nosim samo nadu, molitvu na dlanu.

I to Ljubavi je dosta da me svu zagrije

i da poslije me zapali kao šibu plamenicu,

kao svijeću kojoj mjesečina još se smije;

ne zna nitko da joj grlim svaku znamenicu

i, ta kako ne bih njoj se noćas radovala.

Puno dana zemlja moja, ovaj grad što trubi,

čekala je da ta ista Ljubav, kojoj svaka hvala,

nađe načina mi prići, a ne reći mi da ljubi.

Jer, što bi tada bilo, sve bi nestalo za tren

kao da bi misiju si ispunila cijelu.

Strah me, uvijek zatreperim, dodir njen

podsjeća me da odjenem odoru si bijelu.

Nisam dostojna za nebo, ništa značajno, ni novo,

al' ovako uvijek iznova se rodim.

Kao s krilima od anđela dočekujem sad slavlje ovo

pa i svjetlila sva sjajna s mirom ja pohodim

pa da mi uzvrati svako svjetlo, svaki sjaj,

da otvori sebe, nekako iznutra.

Znatiželjna moja duša tada nema kraj,

nema straha već ja plamtim sve do jutra.

25.01.2023. 21:25

Riječ na srcu

 

Usred molitve me nađe Krist

da Mu budem riječ na djelu,

pošalje mi Duha jaka, snažna.

Moj mi razbor nije bio čist,

a i zadobila rane u svom tijelu.

Svaka riječ bijaše mi zarazna,

Duh se protezao svuda naokolo,

i u visove čak iz kojih se slijeva.

Ponio me gdje se znanje množi,

a ja bijah samo roblje golo,

moždane mi bile kao pljeva,

iglice i titraji su bili mi na koži.

Priznajem da nije bilo bezbolno

to stanje što je dugo potrajalo

dok ja lutala sam ovim gradom.

Majka mi na srcu bila dragovoljno,

a srce se više puta pokajalo

dok sam sklanjala se kradom.

To mi nije ništa od pomoći bilo,

Duh je Krista svedohvatljiv,

uvijek bio, bit će i ostao jest.

Ne, nije meni se to samo snilo,

prošao je, velik i neshvatljiv,

ostavio mi na dlanu samo čest.

I još uvijek nisam sve to potrošila

što mi dade Bog moj odozgora,

ne znam kako, niti kojim skutom.

Tek sam sada malo prišla gdje sam bila,

da me poveo do granica i obzora,

dao mi da gledam pod Njegovim kutom.

Tu se radi sve o nadnaravnom,

i o svjetlu, i o zvuku, i o duši

pa je teško prijeći svojom silom.

Još je dublje kada goriš vatrom stalnom

što se ne da izdržati i sve sruši,

ali duboko i kao medom, kao svilom.

Daleko je Božje srce, od nas je visoko,

Njegove su misli kao nama zemljotresi

usred bijela dana i u pomrčini svijesti.

Ali isto srce Mu je u nama duboko,

pomiče nas i sva nadanja odriješi

pa nam daje mir od Radosne vijesti.

Privlačno je Bogu se obratiti

točno onog časa kad se slavi

Pashalno otajstvo, Uskrsnuće,

Krista koji će se rado napatiti,

Crkvu kojoj rade svi o glavi

dok još ona moli za sve umiruće.

Tako, svakog dana slavim imendan,

Bog je sa mnom i uz mene,

i svi sveti koji Kristovo su tijelo.

Opet Majka dođe mi u jedan san

da pogura moje lađe snene;

tada znam da vida moje orošeno čelo.

25.01.2023. 18:02

Vječno čovjekovo ime

Razum, osjećaj i opstanak neće baštiniti ime, nego samo onaj čije ime nešto znači.

Samo razum se na ovoj zemlji može odazivati na svoje ime, ali na svoje jedinstveno i neponovljivo ime odazivati se može samo razum koji nosi iskustvo, sjećanje i slično, a to se odnosi i na osjećaj. Taj, pak, osjećaj se u sjećanju obnavlja i proživljava iznova, zajedno s iskustvom života koji se živi nakon onoga čega se razum i osjećaj sjećaju.

Opstanak na zemlji, u vremenitoj svakodnevici, ne zahtijeva nositi obilježje, individualno ili kolektivno.

No, opstanak vječni ovisi o Vječnome i Istinitom, o Bogu Stvoritelju i Spasitelju.

Razum, dakle, mora biti u skladu s osjećajem, a to može jedino postati u Gospodinu, u vjeri, u odnosu, to jest u dijalogu čovjeka s Bogom.

Ipak, sve stvorenje može slaviti Gospodina, mada nema svoje ime i svoju volju. Samim svojim postojanjem divote zemaljske, kao što su vrtovi, ledenjaci, vode, planine i dolovi, biljke i životinje, sve živo, makar i bez imena, slave Stvoritelja. Čak i oluje, kiše i mrazevi, koji donose ponekad velike nesreće, slave Gospodina.

Jer oluja i poremećaj vremenskih prilika nemaju greške, ni mane. Nemaju ime, nemaju osobnost da bi ih ljudi mogli okriviti za nesreću.

Čovjek ima svoju osobnost koja je u sebi savršena i u neprekidnoj promjeni i širenju. Čovjek također ima i grijeh na svojoj osobnosti pa je tako sposoban uništavati i popravljati, to jest ispraviti greške. No, svoj grijeh čovjek ničime ne može poništiti, opravdati ili popraviti, a da ne uništi još više nego prije.

Neobično je u svakom slučaju navoditi da vjera u Svevišnjega, koji je sve stvorio veoma dobro i inteligentno, nije kompatibilna s razumom. Naprotiv, tek bez te vjere čovjek je nerazuman; tek bez vjere čovjeku su poremećeni osjećaji i pamćenje i, što je najgore, u takvim okolnostima čovjek nije svjestan da ne može takav uopće opstati, tako sav poremećen i utjecajan na okolinu, živu i neživu, u lošem i negativnom smislu.

Samo zahvaljujući tom jedinstvenom imenu koje ima svaka ljudska individua samo za sebe, čovjek se može odazvati, ali ne samo ljudima i prirodi, već u prvom redu, svome Stvoritelju koji mu vidi srce i poznaje ga po njegovom jedinstvenom, vječnom imenu.

Čovjek ne zna reći drugim ljudima svoje jedinstveno ime, svoj vječni identitet, već se odaziva bez svijesti o tome kako njegovo ime zvuči ili kako se izgovara, ili kako se može ispisati ili naslikati i protumačiti.

Također se teško odazvati Stvoritelju ako je čovjek ogrezao u grijesima jer to vječno ime svakog čovjeka jest dobro, ali je zasjenjeno u okorjelosti srca.

Ako se ipak čovjek Bogu odazove, vodit će ga Božji glas u sklad njegove, čovjekove osobnosti, njegovoga razuma i osjećaja, a spoznat će i da mu opstanak ovisi o Bogu, i tada nastaje i sklad s okolinom, s ljudima i prirodom. No, budući da su ljudi uglavnom u neskladu i okorjeli, čovjek koji se odazvao Bogu izgledat će kao nepoželjna nevolja u svijetu te će njegov sklad iritirati okolinu. Čovjeka vjernika tako okolina često proglasi neprijateljem, a, budući da je okolina nerazumna, to neprijateljstvo nastat će bez pravoga i razumljivoga razloga.

Bog Stvoritelj može pozvati bilo kojega čovjeka k sebi.

Možda i hoće.

No, izgleda da čovjek može istruliti na neki način, osušiti se kada mu se nagomilaju grijesi. Također, čovjek može počiniti mnoge grijehe u neznanju i zbog toga se ipak smijemo nadati da se nije osušio kao trula grana koja se u peć baca da gori.

Čovjek također može živjeti u zabludi, ali ako je revan u svemu što vjeruje da je dobro, može se dogoditi da se svidi Bogu pa ga Gospodin pozove k sebi, na svoj put. Kad se takav čovjek obrati Bogu, sve njegove kvalitete se jako umnažaju i on brže dolazi u Božju blizinu i u čvrst odnos sa Svevišnjim. 25.01.2023. 03:25

Kontemplacija na čast i doprinos obraćenju na kršćansku vjeru koja krštenjem obraćenika poništava sve grijehe jer ih Gospodin i u buduće oprašta i zaboravlja da bi izgradio sasvim novoga čovjeka u njegovom vječnom imenu kojim ga je Bog stvorio i pozvao. Na dan obraćenja svetoga Pavla, apostola Kristovoga.

„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. 29 Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. 30 Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.” Rim 8,28-30