Isusov Otac

 

Bog se po Isusu objavio kao Otac jedinorođenog Sina

Da je Bog njegov Otac u jedincatom smislu, Isus to pokazuje time što razlikuje „Otac moj” i „Otac vaš”, time što ponekad za sebe kaže da je Sin, ljubljeni Sin, tj. jedinorođeni, a nadasve time što izražava svijest o tako uskom jedinstvu između sebe i Oca te proniče sve tajne Očeve i samo ih on može objaviti.

Transcendentni domašaj tih riječi „Otac” i „Sin” koji nije sam po sebi evidentan, a nisu ga shvaćali ni Isusovi sugovornici, potvrđen je naslovom „Sin Čovječji” kao i time što Isus prisvaja sebi autoritet koji nadilazi stvoreno. Taj domašaj potvrđuje i molitva kojom se Isus obraća Ocu, govoreći: „Abba” što znači isto što i naše „Tata”: za takvu prisnost nema primjera prije Isusa; ona očituje prisnost kojoj nema ravne.

U vječnom činu svoga očinstva Bog se daje kao jednak jednakomu.

Prvi teolozi jasnije iražavaju ono što sinoptici kažu o „Ocu Gospodina našega Isusa Krista”. Oni često govore o Bogu pod nazivom Otac, a na njega misle i onda kad kažu samo ho Theos.

Pavao se bavi odnosima između Oca i Sina ukoliko su oni akteri spasenja. Međutim, kad govori o 'pravom Božjem sinu' nasuprot posincima, i kad Božjem „ljubljenom Sinu” pripisuje i samo stvoriteljsko djelo, to onda pretpostavlja da u Bogu postoji misterij transcendentnog i vječnog očinstva.

Ivan ide i dalje. On Isusa naziva 'monogenes', tj. jedinorođeni i ljubljeni Sin. Naglašava jedincatost očinstva koje odgovara tom sinovstvu, savršeno jedinstvo dviju volja i djelatnosti Oca i Sina, koje se očituje u čudesnim djelima što ih jedan povjerava drugome da ih izvrši, njihovu uzajamnu imanenciju, uzajamnu prisnost spoznaje i ljubavi, uzajamno proslavljivanje.

Prelazeći s plana djelovanja na plan bivstvovanja, Židovi shvaćaju Isusove izjave kao izjave o jednakosti s Bogom. Ne varaju se: Bog je doista vlastiti Isusov Otac; Isus je postojao već prije Abrahama, ”u krilu Očevu”.

U svojoj utjelovljenosti Sin ostaje podložan Ocu.

Isus je svojim sinovskim dostojanstvom jednak Bogu, ali, kako kaže sam Krist i pisci Novog zavjeta, Otac ipak zadržava sve svoje očinske prerogative. Njemu prvotna kerigma i Pavao pripisuju uskrisenje Isusa. Njemu pripada inicijativa spasa: on odabire i poziva kršćanina ili Apostola, on opravdava. Isus je samo nužni posrednik: Otac ga šalje, predaje ga, povjerava mu djelo što ga treba izvršiti, riječi što ih treba reći, ljude koje treba spasiti.

Otac je početak i kraj svega, zato će mu se i Sin, koji djeluje samo u zavisnosti od njega, podložiti kao svome vođi, na svršetku vremena.

Da ljudi mogu postati Božji sinovi razlog je taj što je Isus po naravi Sin Božji. Krist sinoptika prvi osvjetljuje tu istinu kada se poistovjećuje sa svojima, kad kaže da im je brat, a jednom se čak s njima združuje pod zajedničkim nazivom „sinovi”.

Ali puno nam svjetlo dolazi od Pavla. Prema njegovom mišljenju Bog nas oslobađa iz ropstva i uzima nas za sinove po krsnoj vjeri, vjeri koja nas sjedinjuje u jedno biće u Kristu, a Krista čini starijim Sinom koji sa svojom braćom dijeli očinsku baštinu.

Budući da je Duh nutarnji činilac toga posinjenja, on je i njegov svjedok; a on to posvjedočuje nadahnjujući nam molitvu samoga Krista kojemu nas on upriličuje: Abba.

Od Uskrsa na dalje Crkva moleći „Oče naš” izražava svijest da je ljubljena istom ljubavi kojom Bog obgrljuje svoga Jedinorođenca; a to i jest ono što Luka jamačno sugerira kad kaže da gvorimo samo „Oče” kao i Krist. 30.04.2025. 09:46

Naš sinovski život, koji se očituje u molitvi, izražava se i u bratskoj ljubavi; jer ako ljubimo Oca, ne možemo, a da ne ljubimo i svu njegovu djecu, našu braću.

„Tko god ljubi Roditelja, ljubi od njega rođena.” 1 Iv 5,1