Značaj smrti Isusa iz Nazareta

 

Činjenica smaknuća na križu Isusa iz Nazareta spada među najsigurnije događaje Isusove povijesti. Međutim, manje je siguran točan datum Isusova razapinjanja. Sva četiri evanđelista se slažu u tome da se radilo o petku židovskog pashalnog tjedna.

Sporno jest je li se to dogodilo 14. ili 15. Nisana (otprilike ožujak-travanj). Prema sinopticima (Matej, Marko, Luka), izgleda da je Isusova posljednja večera bila večera Pashe. U tom slučaju bi Isus bio umro na križu 15. Nisana.

Kod Ivana je to drugačije prikazano. Prema njemu, Isus je umro na vigiliju (bdijenje) blagdana Pashe (Iv 19,14), tj. 14. Nisana, dok se u Hramu klalo pashalnu jagnjad:

14 a bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure – i kaže Židovima: »Evo kralja vašega!« (Iv 19,14).

U suglasju s tom činjenicom, Ivan ne opisuje Isusovu posljednju večeru kao večeru pashe, nego kao oproštajnu gozbu.

Očito je da su u oba izvještaja u igri teološki razlozi. Sinoptici žele prikazati posljednju večeru kao pashalnu večeru, dok Ivanov interes ide za tim da Isusa prikaže kao pravo Pashalno janje:

36 jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti.  (Iv 19,36).

Stoga odluka glede ovog povijesnog problema nije sasvim laka. Ipak dosta toga govori u prilog Ivanova prikaza. Naime, nije vjerojatno da je Veliko vijeće zasjedalo na najveći židovski blagdan. Također i činjenica da učenici (usp. Lk 22,38; Mk 14,47) i oružnici (usp. Mk 14,43) nose oružje te da Šimun Cirenac dolazi s rada u polju, svjedoče da je Isus umro na dan koji prethodi blagdanu Pashe, tj. 14. Nisana. Potom se na temelju astronomskih računanja dolazi do podataka da 7. travnja 30. godine nakon Krista predstavlja najvjerojatniji datum Isusove smrti.

Razapinjanje je bio rimski oblik smaknuća, a primjenjivalo ga se prije svega na robove, kao npr. kod Spartakova ustanka. Rimski građani nisu smjeli biti smaknuti razapinjanjem, nego samo glavosjekom. Razapinjanje nije bila samo jedna izuzetno okrutna kazna, već je tu riječ i o jednoj na poseban način ponižavajućoj kazni. Kada su Rimljani ustanike u borbi za slobodu osudili na smrtnu kaznu prediđenu samo za robove, tada je to bio čin okrutnog prezira. Ciceron je jednom rekao: „Pojam križa mora biti uvijek daleko ne samo od tijela rimskog građanina, već i od njegovih misli, očiju i ušiju”. O tako sramotnoj smrti pristojni ljudi ne bi smjeli niti govoriti. Isus je, dakle, smaknut kao politički pobunjenik. To svjedoči i titulus crucis: „Kralj židovski” (Mk 15,26 i par). Iz ove činjenice često se povlačilo zaključak da je Isus bio predvodnik jedne ustaničke družine po uzoru na zelote. Međutim, ako se uoče temeljne razlike između Isusa i zelota, ova teza pokazuje se sasvim neodrživom. Bez sumnje, Rimljani su se u nestabilnoj političkoj klimi onodobne Palestine odnosili naspram svake vrsti masovnih pokreta sa zabrinutošću i nepovjerenjem. Rimski vojnici zacijelo nisu bili u stanju uočiti sasvim precizno teološke razloge. Stoga su Isusovi židovski protivnici lako mogli pronaći neki tobožnji razlog za podizanje optužnice pred Pilatom, čiji ugled u očima središnje vlasti u Rimu u tom trenutku nije bio odveć velik, te ga se poradi toga moglo lako ucijeniti.

Međutim, odgovor na pitanje zašto je Pilat osudio Isusa, bio je manje težak od odgovora na pitanje što je to navelo Veliko vijeće da Ga osudi. Izgleda da su u procesu protiv Isusa, koji je vođen pred Velikim vijećem (Mk 15,53-65 i par), odlučujuće bile dvije stvari: pitanje Mesije, koje je itekako bilo važno u sastavljanju optužbe pred Pilatom, te Isusov govor o razaranju Hrama. Time se htjelo dokazati da je Isus krivi prorok i bogohulnik, za što je inače bila predviđena smrtna kazna (usp. Lev 24,16; Pnz 13,5 s; Pnz 18,20; Jr 14,14 s; Jr 28,15-17). O tome svjedoče i oba prizora u kojima se Isusa izruguje. Naime, nekog zločinca se izruguje na taj način što se u podrugljivom tonu imitira zločin zbog kojeg je dotični osuđen. Dok rimska soldateska ponižava Isusa, ogrnuvši Ga kao kralja Židova purpurnim plaštom, stavivši Mu trnovu krunu, Veliko vijeće Ga ismijava kao lažnog proroka. S Njim se igra neku vrst pogađalice: „Pogodi tko te udario”. Osuda Isusa kao lažnog proroka i bogohulnika temelji se na Njegovu ponašanju kao što je kršenje propisa o suboti i propisa o obrednoj čistoći, druženje s grešnicima i obredno nečistima te Njegova kritika zakona. To je sve dovodilo u pitanje temelje židovstva. Ali, budući da u Isusovo vrijeme Veliko vijeće samo nije moglo izvršiti presudu, došlo je do savezništva prepunog lukavstva s inače omraženom rimskom okupacijskom vlašću. Tako je Isus praktički dospio među mlinske kamenove moćnika, te su Ga nesporazum, kukavičluk, mržnja, laž, intrige i emocije konačno oborili.

Ipak, sve se ovo odigrava na pozornici smještenoj na površini povijesti. No, za Novi zavjet i kršćansku tradiciju, Isusova smrt ima još jednu dublju dimenziju. Nije dovoljno samo naglasiti politički nesporazum i političku dimenziju ove smrti ili gledati u Isusu samo jednog slobodnog čovjeka, prekršitelja zakona i neugodnog nekonformista kojeg su likvidirali Njegovi protivnici. Uza sveto, Isusova smrt ne predstavlja za Novi zavjet samo djelo Židova i Rimljana, nego i spasenjsko djelo Božje te dobrovoljno Isusovo samodarivanje.

Stoga za nas bitno pitanje glasi: kako je sam Isus shvaćao svoju smrt? Kako je On protumačio svoj slom?

Pitanje glede načina na koji je Isus shvatio svoju smrt stavlja pred nas, s obzirom na stanje izvora, uistinu velike probleme.

Začuđuje činjenica da u Izvoru Gospodnjih riječi (Logienquelle) ne samo da ne nalazimo ni traga o nekoj povijesti Isusove Muke, već čak nedostaje bilo kakva aluzija na nju. Samo jednom se upozorava na nasilnu smrt proroka te se to predviđa i za Isusa (usp. Lk11,49 ss. i par). Također i Isusovi učenici moraju računati s odbijanjem i progonstvom (Lk 6,22 par; usp. Lk 12,8 i par). Ipak u ovim tekstovima, Isusovoj Muci se ne pripisuje nikakvo spasenjsko značenje u pravom smislu te riječi. Drugačije stvar stoji s Isusovim predviđanjima svoje vlastite smrti (Mk 8,31 i par; Mk 9,31 i par; Mk 10,33 s. i par). Svi ti tekstovi izražavaju Isusovo predznanje glede vlastite smrti te time naglašavaju Isusovo dobrovoljno prihvaćanje smrti koja Ga je snašla. Osim toga, u njima je Isusova patnja protumačena kao nužnost koja dolazi od Boga. Danas, gotovo općenito prevladava uvjerenje da se u ovim proricanjima muke, barem kada je riječ o sadašnjem obliku teksta, radi o poslijeuskrsnom tumačenju Isusove smrti, a ne o autentičnim Isusovim riječima. To se posebno odnosi na treće pretkazivanje Muke, koje već sadrži precizne pojedinosti glede konkretnog tijeka Muke. Da je Isus uistinu prorekao svoju Muku i uskrsnuće na tako nedvosmislen način, bili bi potpuno nerazumljivi bijeg učenika, njihovo razočaranje i njihova početna nevjera u uskrsnuće.

Time dolazimo do pravih izvještaja o Muci kakvi se nalaze u četiri evanđelja. Među njima postoji visok stupanj suglasnosti. U svakom slučaju postoji suglasnost veća nego kod ostalog tradicijskog materijala. Očito je da tradicija Muke predstavlja jednu staru i neovisnu liniju unutar cjelokupne predaje. Toj se tradiciji ne može tek tako osporiti vjernost povijesnim zbivanjima, premda podosta pojedinačnih pitanja glede samog tijeka povijesnih događanja ostaje još uvijek otvoreno. Ali ono što je ipak važnije od tih pojedinačnih pitanja to je činjenica da je tradicija Muke određena teološkim interesom. U njoj nailazimo na apologetske, dogmatske i poticajne motive. Izvještaji Muke ne žele biti samo čisto pripovijedanje, već također i naviještanje. Oni već po sebi tumače Muku u svjetlu Uskrsnuća. Nju se tumači kao Mesijino trpljenje, kao trpljenje Pravednika, kao ispunjenje Starog zavjeta te stoga i kao ispunjenje volje Božje. Spjev o trpećem Sluzi Božjem (Iz 53) kao i Psalmi 22 i 69 izvršili su dubinski utjecaj na cjelokupno prikazivanje događaja...

... već u Starom zavjetu i u židovstvu Isusova vremena je bilo teologumena koji su Isusu dopuštali da svoju smrt protumači kao spasenjsku. Pa ako se ideja o trpećem Mesiji i ne može dokazati, sigurno je da su ideja o trpećem Pravedniku i predodžba o okajavajućoj snazi takvog trpljenja bile široko rasprostranjene (2 Mak 7,18.37 ss) Ove tvrdnje su bez sumnje ispravne i važne. Međutim, nije u pitanju je li Isus mogao shvatiti svoju smrt kao jednu spasenjsku smrt, nego je li On nju stvarno i shvatio kao takvu.

Izlaz iz ovih nepotrebnih teškoća pokazao je A. Schweitzer. Prema njegovom mišljenju, nije moguće rastaviti dolazak Božjeg kraljevstva od eshatoloških nevolja, odnosno dolazak Mesije od mesijanskog vremena patnje. Naviještanje patnje, shvaćeno kao najava eshatoloških nevolja, sastavni je dio propovijedanja o približavanju kraljevstva Božjeg. Zato je Isus od početka govorio, kao što nam to pokazuje molitva Očenaša, o opasnosti napastovanja (Mt 6,13; Lk 11,4), misleći time na ehatološke nevolje, koje je zacijelo od početka pretkazao i svojim učenicima (Mt 10,34 ss). Patnja i progonstvo su za Isusa očito sastavni dio pojavnog lika Božjeg kraljevstva, obilježenog skromnošću i skrivenošću, te su i s te strane primjerene cjelokupnom tijeku njegova naviještanja. Tako od Isusova eshatološkog navještaja o Kraljevstvu (basileia) do misterija Njegove patnje vodi jedan prilično direktan put.

Ovakvo tumačenje dobro odgovara stvarnom tijeku Isusova života. Moramo pretpostaviti da je Isus morao računati i da je uistinu računao s nasilnim okončanjem svojega života. Naime, onaj koji je nastupao kao On, morao je računati sa svim mogućim posljedicama. Vrlo brzo je bio suočen s optužbom za bogohuljenje (Mk 2,7), za savez s đavlom, odnosno zbog magije (Mt 12,24 i par), a predbacuju Mu i kršenje zakona o suboti (Mk 2,23 s, 27; Lk 13,14 s); uhodili su Ga zato da bi Ga mogli optužiti (Mk 3,2). Očito je da Ga se također pokušalo navesti na tanak led, postavljajući Mu razna skliska pitanja. Isusovi smrtni neprijatelji, farizeji, prijetili su Isusu smrću već od početka Njegovog javnog nastupa, surađujući pri tom s inače omraženim Herodovcima, a poslije čak i s Rimljanima. Nije Isus tek samo tako zahtijevao od svojih učenika radikalno nasljedovanje, a to znači raskid sa svim sponama obiteljskog pripadništva. Odluka za Isusa ne donosi sa sobom mir, nego raskid s postojećim. Također i ovdje stoji u pozadini motiv eshatološke kušnje (peirasmos).

Tome treba nadodati da je sudbina Ivana Krstitelja najvjerojatnije još više upozorila Isusa na mogućnost da i On umre nasilnom smrću. Možda je Isus, naposljeku i zbog tog događaja, računao s time da mora pretrpjeti sudbinu proroka. Evanđelje po Luki 13,32 s, jedan u pravome smislu biografski tekst, pokazuje da je Isus prihvatio kao svoju tu rasprostranjenu kasnožidovsku tradiciju:

„Idite i kažite toj lisici: Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema.”

U ovaj kontekst spada i Isusova prispodoba o vinogradarima ubojicama (Mk 12,1-12). Njena središnja ideja je slijedeća:

„Kao što će podmuklo umorstvo sina, počinjeno od strane zakupca, imati za posljedicu odlučnu reakciju gospodara vinograda, tako će i planirano ubojstvo Isusa, eshatološkog Božjeg opunomoćenika, izazvati sud nad odgovornim vođama naroda.” M. Hengel

Dakle, Isus vidi u sudbini proroka unaprijed označenu svoju vlastitu sudbinu jer su i oni bili progonjeni i odbačeni u Jeruzalemu. Dakako, za Isusa je to posljednja, eshatološka kriza, odluka o Milosti i Sudu.

Dakle, Isus nije otišao put Jeruzalema ne sluteći baš ništa.

Čini se nevjerojatnim da bi Isus htio ubrzati odluku i dolazak Kraljevstva Božjega kako to pretpostavlja A.Schweitzer. To bi bilo u suprotnosti s Isusovim pouzdanjem u Oca, kojemu je sve povjerio.

Međutim, očito je u Jeruzalemu došlo do mesijanski orijentiranih okupljanja Njegovih sljedbenika i do znatne zainteresiranosti javnosti, a možda čak i do masovnog okupljanja naroda. Sigurno je da je u Hramu došlo do sukoba. Ipak se pri tom nije moglo raditi o nekom revolucionarnom potezu, o zaposjednuću hramskog brijega od strane Njegovih pristaša.

Očišćenje Hrama bi trebalo prije shvatiti kao simboličku proročku radnju koja, nadovezujući se na očekivanje Starog zavjeta (Iz 56,7; Jr 7,11), označava početak eshatološkog vremena, kraj starog i početak jednog novog Hrama. Isus je, očito, preuzeo te mesijanske nade i unaprijed navijestio razaranje starog i izgradnju novog Hrama. Na to ukazuje također i zacijelo autentična Gospodinova izreka kod Mk 13,2, u kojoj je obećano da neće ostati ni kamena na kamenu. Izgleda da se u tom kontekstu postavilo i pitanje o utemeljenosti Isusove ovlasti. U svakom slučaju, događanje u Hramu je za židovske vlasti predstavljalo provokaciju. Ono je pokrenulo proces protiv Isusa te je odigralo odlučujuću ulogu u Njegovoj osudi, koju je donijelo Veliko vijeće. Jasno je da se Isusov sukob s Njegovim protivnicima zbiva u jednom eshatološkom kontekstu. Isus naviješta kraj starog i početak novog eona. Sukob oko Njegove osobe događa se u kontekstu sukoba oko starog i novog eona. Taj sukob je Isus htio i prihvatio radikalnom dosljednošću.

Eshatološka perspektiva je posebice očita u tekstovima Posljednje večere. U njima je uočljiva liturgijska stilizacija. I u njima se nalazi barem jedna izreka koja neće ući u kasniju liturgiju i koju zbog toga treba promatrati kao autentično Gospodinovu izreku:

„Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onog dana kada ću ga – novoga – piti u Kraljevstvu Božjem.” (Mk14,25).

Dakle, Isusova Posljednja večera, koju je blagovao sa svojim učenicima, predstavlja u svakom slučaju jedan eshatološki simbolički čin po kojem Isus daje svojima već sada udioništvo u eshatološkim dobrima.

Na Posljednjoj večeri Isusov pogled nije usmjeren samo na Njegovu predstojeću smrt nego također i na kraljevstvo Božje, čiji dolazak time počinje. Isusova smrt povezana je s dolaskom Kraljevstva (basileia). Ovakvo eshatološko tumačenje Isusove smrti odgovara cjelokupnom usmjerenju Njegove eshatološke poruke po kojoj Božje gospodstvo dolazi u poniznosti i skrovitosti. Isus je, dakle, baš u suočenju sa svojom smrću zadržao eshatološki karakter svojeg propovijedanja i djelovanja.

Konačno, istu stvar posvjedočuju i riječi koje, prema Markovu i Matejevu izvještaju, Isus izgovara pred smrt:

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio”. Ove su riječi od početka bile problematične. One već Luki izgledaju nepodnošljive. Stoga Luka čini da Isus umre s riječima:

„Oče, u ruke Tvoje predajem Duh svoj!”

Kod Ivana, Isus čak umire izgovarajući pobjedonosne riječi:

„Dovršeno je!”.

Postaje tako mjestom prodora eshatološkog Tako je već biblijska tradicija doživjela kao nešto sablažnjivo da je Isus navodno umro napušten od Boga. Ta nelagoda se odražava u daljnjoj povijesti tumačenja. Naravno, egzegeza može pokazati da se kod uzvika „Bože moj, zašto si me ostavio” radi o riječima iz Psalma 22 koji je obilježio cijeli izvještaj o Muci. Navođenje početka tog Psalma podrazumijeva, u skladu s tadašnjim načinom navođenja tekstova, citiranje cijelog Psalma. Ovaj Psalam 22 predstavlja jednu tužaljku koja prelazi u pjesan zahvalnosti. Trpljenje pravednika doživljeno je kao napuštenost od Boga, ali pobožnik doživljava u patnji i tjeskobi umiranja da je Bog od početka Gospodin koji njega spašava za novi život. U Psalmu 22 je u ovom iskustvu dan oblik jedne tipične i paradigmatične sudbine i to uz pomoć apokaliptičnog izraza. Spašavanje iz smrtne tjeskobe postaje tako mjestom prodora eshatološkog kraljevstva Božjeg.

Stoga Isusova riječ „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio” nije nikakav krik, ili očaj, već je to molitva, sigurna da će biti uslišana, koja se nada dolasku kraljevstva Božjega.

Nije sasvim sigurno je li sam Isus, dok je umirao, glasno izgovarao riječi Psalma 22 ili se tu radi o jednom vrlo ranom tumačenju Isusove smrti u svjetlu Uskrsnuća. No, čak i kad bismo tu bili suočeni s jednim tumačenjem, koje je shvaćalo Isusovu smrt kao ispunjenje apokaliptičnih nevolja i kao dolazak kraljevstva Božjega, bilo bi to jedno tumačenje koje u potpunosti izražava temeljnu Isusovu nakanu. Isusova vjera nije bila slomljena. On je, međutim, dublje iskusio noć i oskudicu vjere nego bilo koji drugi čovjek.

Kada Isus, umirući, upućuje svoje vapaje Bogu, tada On ne vapije samo za Bogom Staroga zavjeta, nego za Bogom kojega je On u isključivom smislu zvao Ocem i s kojim se na jedinstveni način osjećao povezan. Dakle, Isus je Boga doživio kao Onoga koji se uskraćuje baš u svojoj blizini, koji je potpuno drugačiji. Isus je iskusio nedokučivi misterij Boga i Njegove volje. Ali Isus je tamu te noći uspio izdržati u vjeri. Zato je u trenutku te potpune ispražnjenosti postao prazninom koju je Božja punina ispunila.

Isusova smrt je postala mjestom života. Time je, dakle, Njegova smrt postala naličjem dolaska kraljevstva Božjega u ljubavi.

Zato možemo reći ovako:

Isusova poruka o dolasku kraljevstva Božjeg kao o novom eonu uključuje očekivanje eshatološke kušnje (peirasmos). Isusova poruka zahtijeva radikalni raskid sa sadašnjim eonom što uključuje i prihvaćanje smrti kao krajnje mogućnosti.

U tom smislu Isusovo umiranje na Križu nije samo krajnja posljedica Njegova odvažnog nastupa, nego i sažetak Isusove poruke. Isusova smrt na križu je zadnje objašnjenje onoga što je Njemu u biti ležalo na srcu: dolazak eshatološkog kraljevstva Božjeg.

Ova smrt predstavlja lik koji ostvarenje kraljevstva Božjeg uzima u uvjetima ovog eona, tj. ona je Božje gospodstvo u liku ljudske nemoći, Božje bogatstvo u liku siromaštva, Božja ljubav u liku napuštenosti, Božja punina u liku praznine, Božji život u liku smrti.

Iz knjige „Isus Krist”, Walter Kasper, „Crkva u svijetu” - Split 1995