Zrno vjere

Pokušaji zemlje crne,

paklenoga Hada,

kao oštro, sitno trnje

što po svijetu vlada,

iskrice su mrkle tame.

Rastrgane prepelice

njihove su rame

protiv svake ptice

što ugiba.

O, ti, crni, jadni kneže,

toga mračna gliba,

Nebu Krista one teže.

Ptice prave, ptice Duha

jesu one koje žive djela,

snažne poput ognja suha,

čvršće su od svakog tijela.

Duše plahe, poput mene,

utječu se Kristu svome,

kraljevstvu bez sjene

i bez riječi trome.

Ne znaju to slavni bogataši,

da su zapeli u klinču

što ih u životu straši,

i u svakom pedlju, i u svakom inču.

Mnoge duše k tome luduju,

rasprše se misli kao perje,

a s tim knezom druguju;

ne znaju to vruće žerje.

Isuse, Ti smiluj se i spasi,

Sine Davidov, te slijepe.

Oko njih se magla praši,

nevolje se za njih lijepe.

Na tom svijetu svi ne lažu,

pravednika pun je grad

koji život svoj polažu

jer im sude strašan pad.

Zato znaju siromasi duhom

kojih nema niti blizu.

Opremljeni pravim ruhom,

na tu svadbu Kristu stižu.

Sve do posljednjega časa,

nitko ne zna tko su pali.

Za njih nema publike, ni glasa

što bi ovacije razne dali,

ali zato tu su gnijezda

svih tih ptica kraljevskoga neba,

daleko od zvijezda.

Svakoj samo zrno vjere treba.

21.02.2022. 14:56