Povratak Bogu

„Boga nitko nikada ne vidje:
Jedinorođenac – Bog –
koji je u krilu Očevu,
on ga obznani.” Iv 1,18

Tjeskoba ništavnosti

Ljudskom životu nedostaje smisao u najširem pogledu i u svakoj pojedinosti.

Ljudi često govore da se bore za nešto ili nekoga. Te ljudske borbe su zapravo rat, osvajački rat koji zamjenjuje stravičnu tjeskobu ništavnosti koju čovjek doživljava, uglavnom polusvjesno.

Čovjeku je potrebno samo jedno: Bog, pravi, jedini, istinski Bog; Bog u kojega se može uvijek pouzdati i na kojega se može u svim okolnostima osloniti.

Čovjek ima svog boga na svakom koraku i taj ljudski bog je najčešće jedan vrlo prikladan bog, božanstvo koje čovjeku život čini lijepim i ugodnim. No, čovjek se ipak neprekidno bori i ratuje.

Pravi i jedini Bog nije prikladan čovjeku, ali čovjek je upravo zato čovjek da bi bio prikladan pravome Bogu. Sve što čovjeka čini čovjekom u pravom smislu riječi jest namijenjeno prijateljevanju s istinskim Bogom koji je čovjeka stvorio.

Onoga trenutka kada se čovjek izliječi, on spoznaje kako je bio teško bolestan, bolestan na smrt.

Kad se čovjek izliječi od svoje grabežljivosti, zavisti, zlobe i ljubomore, od svojega ponosa i oholosti, od svoje lijenosti i razvratnosti, od njega ostaje ono što je u ljudskom biću nepropadljivo i besmrtno.

Tada je čovjeku potrebno učiniti samo još jedan korak: izliječiti se od svoje besmrtnosti.

Potom se čovjek pretvara u istinskog prijatelja Božjega, vraća se Bogu i postaje sposoban činiti svako dobro, biti pravedan, imati mir i dostojanstvo, radosno graditi zemaljski život i pravednost.

Božja objava čovjeku

„Biblijska se religija temelji na povijesnoj objavi, zbog te činjenice ona dobiva posebno mjesto među ostalim religijama. Neke se od njih uopće ne utječu objavi: budizmu je polazište čisto ljudsko prosvjetljenje jednoga mudraca.

Druge prikazuju svoj sadržaj kao nebesko objavljenje, ali njegov prijenos pripisuju nekom legendarnom ili mitskom osnivaču.

U Bibliji je, naprotiv, objava povijesno uhvatljiv događaj: njezini su posrednici znani, njihove su riječi sačuvane, bilo izravno, bilo pouzdanom predajom.

To isto bi vrijedilo za Kuran. Ali ona, bez obzira na znakove koji biblijsku objavu čine vjerodostojnom, ne počiva na naučavanju samo jednog osnivača; vidimo da se razvija kroz petnaest ili dvadeset stoljeća, prije negoli dosegne svoju puninu u događaju Krista, objavitelja u najvišem smislu riječi. Vjerovati, za kršćanina znači prihvatiti tu objavu koja ljudima pristiže nošena poviješću.” Dufour, str. 720

„U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi Sebe i da saopći Otajstvo svoje volje kojim ljudi po Kristu, Riječi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi. I tako, ovom objavom nevidljivi Bog u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima i s njima druguje da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli.

Taj brižljivi raspoređaj objave ostvaruje se zahvatima i riječima, iznutra među sobom povezanima, tako da djela koja je Bog u povijesti spasenja izveo pokazuju i potkrepljuju nauku i stvari što ih riječi označuju, a riječima se proglašuju djela i osvjetljuje misterije u njima sadržan. Po toj nam je objavi dubina istine o Bogu i o čovjekovu spasenju u punom svjetlu zasjala u Kristu koji je ujedno i posrednik i punina sve objave...

Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer, knjige i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetoga napisane – imaju Boga za auktora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da – njegovim djelovanjem u njima i po njima – kao pravi auktori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće...

A budući da je Bog u Svetom pismu govorio po ljudima na ljudski način, to tumačitelj Svetog pisma, da bi proniknuo ono što nam je Bog htio priopćiti, mora pažljivo istraživati što su hagiografi stvarno htjeli reći i što je Bog odlučio njihovim riječima otkriti...

Crkva je uvijek častila božanska Pisma slično kao i samo Gospodinovo Tijelo, budući da – osobito u svetoj liturgiji – ne prestaje uzimati i pružati vjernicima kruh života tako sa stola riječi Božje kako sa stola Tijela Kristova. Ta božanska Pisma, zajedno sa Svetom predajom, uvijek bijahu i jesu Crkvi vrhovno pravilo njezine vjere, jer – Bogom nadahnuta i jednom zauvijek pismom ustaljena – nepromjenjivo saopćuju riječ samoga Boga i čine da se u riječima proroka i apostola ori glas Duha Svetoga. Sve, dakle, crkveno propovijedanje – kao i sama kršćanska religija – treba da se hrani i upravlja Svetim pismom. U svetim knjigama, naime, Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara. A tolika je sila i moć u riječi Božjoj da je ona uporište i životna snaga Crkvi, a sinovima Crkve ona je jedrina vjere, hrana duši, čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života. Stoga za Sveto pismo izvrsno vrijede riječi: 'Živa je uistinu Božja riječ i djelotvorna' (Heb4,12) 'koja ima moć da gradi i dade svima baštinu među posvećenicima' (Dj 20,32; usp. 1 Sol 2,13).” (DEI VERBUM, 393/416, Drugi vatikanski sabor).

Abrahamova vjera

Abraham, Praotac naše kršćanske vjere u svoje je vrijeme vjerovao svakojakim bogovima, živio u društvu mnogobožačkih religija. Vjerojatno je tu bilo i predviđanja budućnosti, čaranja, vračanja, uzdizanja čovjeka i omalovažavanja vladajućih prema narodu.

Vjerojatno je tražio barem jednoga među bogovima koji bi ga uslišavao i vjerojatno mu je bilo potrebno to iskustvo traženja Boga i životno iskustvo vjere u jednoga Boga.

Bog pravi i istinski mu se objavio i obećao mnogobrojno potomstvo te sklopio Savez vjernosti s njime. Na taj način se Abraham, zahvaljujući dobroj volji Boga Stvoritelja, okrenuo prema pravome Bogu.

Mojsijev Zakon

Mojsiju, ne samo da se Bog objavio i da je sklopio s njim Savez, već Bog je dao i Zakon za narod, za potomstvo Abrahamovo. Od tada, kada je Mojsije izveo narod iz ropstva, stari Židovi su slijedili Deset Božjih zapovijedi. Individualna vjera postaje vjera čitave zajednice.

Pavlovo obraćenje

Sveti Pavao je bio židovski učitelj, ali i rimski građanin. Stari Rimljani su, za razliku od židovske vjere koja gleda čovjeka kompletno, uvijek razlikovali duhovni svijet od tjelesnoga.

Pavao primjećuje da je Mojsijev Zakon, od kojega su nastali mnogi drugi zakoni, često neučinkovit za vjeru u Boga kao neko mrtvo slovo na pločama i papirusu.

Slično je bilo i Abrahamovo iskustvo kada je krenuo po Božjem nalogu žrtvovati Bogu svoga sina. Bog mu reče da je po toj Abrahamovoj nakani uvidio veliku Abrahamovu vjeru u Boga jer Abraham se i nadao da će žrtvovanje njegovoga sina završiti bez tjelesne žrtve: Abraham je iskusio duhovnost jer njegova nada i vjera se svrstavaju u duhovni svijet.

Sveti Pavao nam tumači da posluh Zakonu bez udjela povjerenja u Boga ne vrijedi ništa. Abrahamovo potomstvo je potomstvo u krvi, ali i u vjernosti Bogu.

Vjernost Gospodinu Bogu čini od čovjeka pravednika pa takvu osobu Bog prigrljuje i opravdava grijehe ljudske koji su sprečavali život u vjeri i donosili smrt. Pavao nam tumači da Zakon služi čovjeku kako bi što prije otkrio gdje griješi i vratio se na pravi put, a pravi put je povratak Bogu Stvoritelju.

Isus i apostoli

Isus nije došao ukinuti Zakon koji je važan i Abrahamu, i Mojsiju, i apostolima kao i čitavom vjernom puku. Isus Krist je došao Zakon ispuniti, odnosno dodati i objaviti židovskom i poganskom narodu svoju Ljubav iznad svih ljubavi, svoju patnju koja čisti i koja djeluje konstruktivno, oslobađa od grijeha, to jest od smrti što nastupa zbog raznih grijeha, a najviše zbog Istočnoga grijeha Adama i Eve, prvih ljudi.

Uskrsnuće Isusovo

Uskrsnuće nam svima ukazuje da ljudi nisu ni po čemu drugome značajni, samo po Božjoj volji i ljubavi; nisu besmrtni ni na koji drugi način nego po Isusovoj pobjedi nad grijesima čovječanstva čiji je rezultat smrt.

Bogu se vratiti i obratiti se mora onaj tko je previše egoističan, tko misli da može sam živjeti bez povjerenja u ljude, ali prvo u Gospodina Isusa i koji misli da može sam sebe spasiti, da je besmrtan zato jer je po nečemu velik i važan čovjek; onaj tko izmišlja razne vjere i ideologije, onaj tko sudi svima i svemu, onaj tko izmišlja bogove i pravi sebi likove štovanja.

Isusova ljubav uvjetuje čovjeku vjernost, pravednost i posluh jer Gospodin daje točno ono što je čovjeku potrebno za spasenje od grijeha, smrti, pakla, mrtvog slova Zakona. Isusova ljubav je ljubav Boga Duha koji može sve i zna sve što čovjekovo srce želi te pomaže u Duhu Svetome ostvariti najsmjelije ljudske snove i čovještvo, odnosno pravednost. 28.10.2021. 12:51

Riječ tijelom postala

„Riječ Božja, spasiteljska sila Božja svakome koji uzvjeruje u spisima je Novog zavjeta na istaknut način prisutna i iskazuje svoju moć. Riječ tijelo postade i – puna milosti i istine – nastani se u nama. Krist je uspostavio Kraljevstvo Božje na zemlji, djelima je i riječima otkrio svoga Oca i samoga sebe, i djelo je svoje dovršio smrću, uskrsnućem i slavnim uzašašćem i poslanjem Duha Svetoga. Uzdignut sa zemlje sve k sebi privlači – On koji jedini ima riječi vječnoga života.

A taj Misterij ne bijaše razotkrit drugim naraštajima kao što je sada bio otkriven svetim njegovim apostolima i prorocima u Duhu Svetom da propovijedaju Evanđelje, da pobude vjeru u Isusa, Krista i Gospodina, i da sabiru Crkvu. Za sve to spisi Novog zavjeta stoje kao trajno i božansko svjedočanstvo (DEI VERBUM, str.407).”

Vazmena žrtva i gozba

„Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi žrtvu na križu kroz stoljeća, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen - čin svoje smrti i uskrsnuća, vazmenu gozbu na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave (DEI VERBUM, str.33).”