Tuesday, October 12, 2021

Svijeća neba


 

Nemam sada kome pjevati o svemu,

nemam s kime sanjati o sreći.

Nemam kada osjećati slatku tremu

blaženosti kada poginjem s k Svijeći



kakvu ću pripaliti u čast i hvalu

Jednom Bogu koji pružio mi žar.

I sva braća, sestre čekat će na žalu,

prepoznat će mene i taj slavni dar.



Za sada još stojim ispred svetih vrata

kao usamljena, kao nemoćna i stara.

Poput odbačena tijela poslije rata

dižem se iz kaljuže maglovitih para



što ih sunce zubato na zalazu odnosi

iz tog mirnog dana, plodne rose Duha.

Slava Boga sa mnom se pronosi

predjelima prašnim kao zemalja suha,



žedna, bezvodna i željna mene

da naiđem češće u te puste zaborave

gdje su samotničke duše poput sjene

već izgubile i nadu, i sve vlati trave.



Kada dočekaju sutrašnje monsune,

bit će napojene sve te duše same.

Sklonit će se podno bodljikave Krune,

oko njih će pasti kišni zastor tame.



Opet pjevat ćemo Bogu o tom svemu,

zajedno prosanjati blaženstvo, sreću

čiji predokusi donose već slatku tremu.

Pred vratima Neba naći ćemo tu plamteću Svijeću



što dotiče dušu i nebo i zemlju spaja

poput uzašašća svega svijeta

prema plodnim dolinama raja.

Čekat će nas Otac, sestre i sva braća sveta.

12.10.2021. 19:59



No comments:

Post a Comment

just do it

Popular posts