Nemam sada kome pjevati o svemu,
nemam s kime sanjati o sreći.
Nemam kada osjećati slatku tremu
blaženosti kada poginjem s k Svijeći
kakvu ću pripaliti u čast i hvalu
Jednom Bogu koji pružio mi žar.
I sva braća, sestre čekat će na žalu,
prepoznat će mene i taj slavni dar.
Za sada još stojim ispred svetih vrata
kao usamljena, kao nemoćna i stara.
Poput odbačena tijela poslije rata
dižem se iz kaljuže maglovitih para
što ih sunce zubato na zalazu odnosi
iz tog mirnog dana, plodne rose Duha.
Slava Boga sa mnom se pronosi
predjelima prašnim kao zemalja suha,
žedna, bezvodna i željna mene
da naiđem češće u te puste zaborave
gdje su samotničke duše poput sjene
već izgubile i nadu, i sve vlati trave.
Kada dočekaju sutrašnje monsune,
bit će napojene sve te duše same.
Sklonit će se podno bodljikave Krune,
oko njih će pasti kišni zastor tame.
Opet pjevat ćemo Bogu o tom svemu,
zajedno prosanjati blaženstvo, sreću
čiji predokusi donose već slatku tremu.
Pred vratima Neba naći ćemo tu plamteću Svijeću
što dotiče dušu i nebo i zemlju spaja
poput uzašašća svega svijeta
prema plodnim dolinama raja.
Čekat će nas Otac, sestre i sva braća sveta.
12.10.2021. 19:59
No comments:
Post a Comment
just do it