Vjera i riječ

„Dakle: vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom.” Rim 10,17

„Credo” je formula koja je ostala od prvobitnog dijaloga: „Vjeruješ li?” - „Vjerujem”. A taj dijalog upućuje na „vjerujemo”, pri čemu subjekt „ja vjerujem” ne biva apsorbiran, nego u njemu poprima svoje mjesto. Tako je u pretpovijesti ovog ispovijedanja vjere i u njegovu prvobitnom obliku nazočan čitav antropološki lik vjere.

Pokazuje se da vjera nije posljedak zasebnog mozganja, gdje „ja” nešto za sebe razmišlja i samo umuje o istini, lišeno svih spona; štoviše, ona je posljedak dijaloga, izraz slušanja, primanje i odgovor, što čovjeka uvodi u zajednicu onih koji također vjeruju, i to uvodi kroz „moju” i „tvoju” međusobnu pripadnost.

„Vjera se stječe slušanjem” - kaže Pavao (Rim 10,17). Može to izgledati kao nešto što je umnogome uvjetovano vremenom te se može mijenjati; mogao bi čovjek doći u napast da u tome vidi samo rezultat određene sociološke situacije, tako da bi se jednoga dana umjesto toga moglo reći: „Vjera se stječe čitanjem”, ili „umovanjem”. A zapravo je tu riječ o nečemu što je mnogo više od odsjeva nekog prošlog povijesnog trenutka. Štoviše, u formuli „Vjera se stječe slušanjem” dana je trajna strukturalna izjava o onome što se tu zbiva. U njoj se očituje temeljna razlika između vjere i obične filozofije, razlika koja uostalom ne priječi da vjera u svojoj nutrini pokrene filozofsko traženje istine. Zaoštrivši to, mogli bismo reći: uistinu, vjera se stječe „slušanjem”, a ne kao u filozofiji - „umovanjem”. Njezina je bit u tome da ne domišlja ono što se može domisliti i što bi mi tako na kraju stajalo na raspolaganju kao rezultat moga mišljenja; štoviše, za nju je karakteristično da se stječe slušanjem, ona je primanje onoga što nisam sam domislio, tako da mišljenje u vjeri zapravo uvijek znači umovanje o onome što sam već prije čuo i primio. Drugim riječima: u vjeri postoji prednost riječi pred mišlju, prednost kojom se vjera strukturalno razlčikuje od filozofskog gradivnog sloga. U filozofiji misao prethodi riječi, jer filozofija je produkt umovanja, koje se NAKNADNO pokušava obući u riječi, no one ostaju stalno sekundarne s obzirom na misao, i zato ih načelno mogu uvijek nadomjestiti druge riječi.

Nasuprot tome, vjera pridolazi čovjeku izvana, i za nju je bitno upravo to da dolazi izvana. Ona – da ponovimo – nije rezultat mog vlastitog umovanja, već nešto što mi je rečeno, nešto što me pogađa kao nedomišljeno i nedomislivo, nešto što me zove i obavezuje. Za nju je bitna ova dvojaka struktura: „Vjeruješ li?” - „Vjerujem!”, to jest poziv izvana i odgovor na taj poziv.

Vjeru nisam stekao privatnim traženjem istine, već primanjem koje me je na neki način predusrelo. Vjera ne može i ne smije biti jednostavni produkt umovanja. Zamišljanje da bi vjera stvarno imala nastati na taj način što bismo je mi sami izmislili i našli je na putu čisto privatnog traženja istine, to je u biti već izraz određenog ideala, određenog misaonog stava koji omalovažava samobitnost vjere. Jer, njezina se samobitnost sastoji upravo u tome da je ona primanje onoga što se ne može domisliti – dakako, odgovorno primanje, jer ono čuveno nikada ne može u potpunosti postati mojim vlasništvom, i nikada ne može potpuno dokinuti odstojanje onoga što je primljeno, no cilj mi ipak mora biti da sve više usvajam ono što sam primio, i to tako da mu se sve više predajem kao većem od sebe.

Kad je tome tako, kad vjera nije produkt moje misli, već mi pridolazi izvana, ja njezinom riječju ne mogu po volji raspolagati niti je mogu izmijeniti; naprotiv, ona mi je stalno nadređena i uvijek nadilazi moje mišljenje. Pozitivitet onoga što mi pridolazi, onoga što ne potječe od mene, a što mi čini pristupačnim ono što ne mogu sam sebi dati, taj pozitivitet karakterizira oblik vjere kao događaja. Zato na tom području riječ vjere i ima prednost pred mišlju, tako da si misao ne stvara svoje riječi, već darovana riječ ukazuje put razumskom mišljenju. S ovim pak primatom riječi i „pozitivitetom” vjere što se tu pokazuje stoji u vezi socijalni karakter vjere a to je već druga razlika u odnosu na bitno individualističku strukturu filozofskog mišljenja. Filozofija je po svojoj biti djelo pojedinca koji za sebe razmišlja o istini. Misao i zamisao barem prividno pripadaju meni samome, jer proistječu iz mene, mada ničije mišljenje ne živi isključivo od svoje samobitnosti već je, svjesno ili nesvjesno, prožeto svakojakim čimbenicima. Prostor gdje se misao zbiva jest unutarnji prostor duha; tako je misao ponajprije vlastita moja stvar, ona ima individualističku strukturu. Tek sekundarno postaje ona priopćiva, onda kad se izgovori riječju, što je opet za drugoga počesto samo približno shvatljivo. Suprotno tome, kao što smo vidjeli, za vjeru je primarna naviještena riječ. Misao je nešto unutarnje, a riječ je, naprotiv, snaga koja povezuje. Ona je način kako u duhovnom području dolazi do komunikacije, oblik po kojemu duh u neku ruku biva nešto ljudsko, to jest nešto tjelovito i socijalno. Ovaj primat riječi znači, dakle, da je vjera usmjerena prema zajedništvu duha na posve drugačiji način nego filozofsko mišljenje. U filozofiji stoji na poičetku privatno traženje istine, koje onda, sekundarno, traži i nlazai suputnike. Vjera je, naprotiv, u prvom redu poziv na zajedništvo, na jedinstvo duha pomoću jedinstva riječi. Još više, njezin smisao ima izvorno socijalni biljeg; njezin je zadatak da stvara jedinstvo duha pomoću jedinstva riječi. A tek sekundarno vjera pojedincu otvara put za njegove posve osobne pustolovine u traženju istine.

Dok se tako u dijaloškoj strukturi vjere ocrtava čovječji lik, možemo dodati da se tu pojavljuje i Božje obličje. Je, kad čovjek ima posla s drugim čovjekom, on time ima posla i s Bogom. Vjera je bitno usmjerena prema „Tebi” i prema „nama”, i ona povezuje čovjeka s Bogom samo pomoću ove dvojake sveze. I obratno, to znači da su odnos prema Bogu i sučovječnost na temelju unutarnjeg ustrojstva vjere nerazdvojivi jedno od drugoga; odnos prema Bogu, prema „Tebi”, prema „nama” bitno se međusobno prožimaju, a ne stoje jedan do drugoga uporedo. To bismo mogli reći i drugačije: Bog želi doći čovjeku samo preko čovjeka; on čovjeka traži samo u njegovoj sučovječnosti.

Možda bismo ovdje, barem u unutarnjem prostoru vjere, mogli objasniti jednu činjenicu koja na prvi mah mora izgledati čudnovato i u kojoj se religiozno držanje čovjeka može pokazati kao nešto problematično. Religijska fenomenologija ustanovila je – a svaki od nas može to provjeriti - kako u religiji, kao i u svim ostalim područjima ljudskoga duha, postoje, barem prividno, stupnjevi nadarenosti. Tako su nam, na primjer, na području glazbe poznati stvaralački, samo primalački i najzad potpuno nemuzikalni tipovi; isto tako, izgleda, stoje stvari i u religiji. I ovdje susrećemo religiozno „nadarene” i „nenadarene”; i ovdje je sasvim malo onih kojima je dostupan neposredan religiozni doživljaj, a time i neka vrsta religioznog stvaralaštva na temelju dubokog proživljavanja religioznog svijeta. „Posrednik” ili „utemeljitelj”, svjedok, prorok, ili kako već povijest religija naziva takve ljude što su sposobni stupiti u neposredan dosticaj s božanstvom, i ovdje je iznimka. Ovom malom broju kojima je božanstvo postalo otvorena sigurnost stoji nasuprot mnoštvo onih koji su tek receptivno religiozno nadareni, kojima je uskraćeno neposredno iskustvo svetoga, a koji opet nisu toliko nesposobni da se ne bi mogli s time susresti i to preko čovjeka kojemu je takvo iskustvo moguće.

Ovdje nam se po sebi nameće prigovor: zar ne bi moralo biti tako da svaki čovjek ima neposredan pristup Bogu, kad je „religija” stvarnost koja se svakoga tiče, i kada je Bog svakome zadatak? Ne bi li onda morala postojati potpuna „jednakost šanski” i svakome dostupna jednaka sigurnost? Nadamo se da naše polazište pokazuje kako ovo pitanje gađa u prazno: dijalog Boga s ljudima zbiva se samo kroz međusobni dijalog ljudi. Različitost religioznih nadarenosti, koja ljude dijeli u „proroke” i one koji slušaju, prisiljava ih na jedinstvo i solidarnost. Program mladog Augustina: „Bog i duša, i ništa drugo” - nije ostvariv, on je i nekršćanski. Najzad religije i nema na samotničkom putu mističara, već samo u zajedništvu naviještanja i slušanja. Razgovor čovjeka s Bogom i međusobni razgovor ljudi uzajamno se traže i uvjetuju. I, možda je tajna – Bog od početka najsnažniji izazov ljudima na DIA – LOG, izazov koji nikada neće donijeti potpunog rezultata. A u dijalogu, ma koliko on bio zastrt i rastrojen, odzvanja „logos”, suštinska riječ, od koje dolaze sve riječi i koju sve riječi trajno pokušavaju izreći.

Pravi se dia – log još ne zbiva kad ljudi govore tek o nečemu. Razgovor ljudi biva autentičan tek onda, kad oni više ne pokušavaju reći nešto, već nastoje izreći sami sebe: kada dijalog postaje komunikacija. A gdje se to događa, gdje čovjek izriče sama sebe, tu je na neki način riječ i o Bogu, koji je bitna tema spornog razgovora među ljudima od početka njihove povijesti. Ali, i samo onda kad čovjek izriče sama sebe, samo onda s logosom čovjekovog bitka ulazi u riječi ljudskog govora i Logos svega bitka. Stoga svjedočanstvo o Bogu zanijemi onoga časa, kad jezik postane samo tehnika saopćavanja „nečega”. U logističkom računu nema mjesta za Boga. Možda ova poteškoća da danas govorimo o Bogu dolazi upravo odatle što naš jezik sve više naginje tome da postane čisti račun, da sve više postane puka signifikacija tehničkog priopćavanja, a sve manje dodir Logosa zajedničkog bitka, u kojem se dira svjesno ili barem u slutnji i temelj svih stvari. 10.12.2020. 05:01

Joseph Ratzinger: „Uvod u kršćanstvo”, str. 65.

„Dakle: vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom.” Rim 10,17