Evo Čovjeka

Nastavak od Grešnik i Svetac https://gordanatomljanovic.blogspot.com/2020/12/gresnik-i-svetac.html

Uzor koji je utvrdilo stvaranje, i kojemu neprestano treba biti okrenut – ne može se više dostići, pa čak ni izravno na nj smjerati. Odsad čovjek mora iz osakaćene slike, slike što je pruža grešnik, prijeći na uzor – sliku Sluge Božjega. To su novi uvjeti u kojima se odvija život konkretnog čovjeka.

1. Grešni Adam.

Pisac Post 3 nije htio nabaciti sliku poraza, već najaviti pobjedu koja ima doći nakon borbe. Prije nego će izreći promjenu što čeka čovjeka u njegovoj trojakoj dimenziji, Bog u njegovo srce zasijava nadu: ženinu će lozu zacijelo za petu ugristi protivnik, ali ona će zgaziti glavu zmijinu soju (Post 3,15). Ovo protoevanđelje daje svjetlinu mračnim nagovještajima koji slijede i jamči čovjeku konačnu Božju pobjedu.

a) RAZDORI U LJUDSKOJ OBITELJI. - Adam prvo otkriva svoju golotinju (Post 3,7.11): dotad samo simbol, ona postaje razdorom; dok ga Bog ispituje, Adam optužuje ženu i tako se od nje odvaja (Post 3,12): Bog im onda najavljuje rastrgano jedinstvo: njihovim će odnosima vladati nagonska sila, požuda, nadmoć; plod njihove ljubavi bit će im dan tek uz cijenu porođajnih boli (Post 3,16). Slijedeća poglavlja Postanka pokazuju kako raskid među prvim bračnim parom odjekuje kroza sve društvene veze: među Kajinom i Abelom – zavađenom braćom (Post 4), među ljudima u Babelu koji se više među sobom ne razumiju (Post 11,1-9). Sveta je povijest satkana od razdora, ona je niz ratova između židovskog naroda i ostalih naroda, između članova tog samog naroda, između bogataša i siromaha... Ali ostaje obećanje pobjede – zora usred noći, i proroci neće sustati navješćujući Kneza mira koji će izmiriti ljude (Iz 9,5sl.).

b)ČOVJEKU NEPRIJATELJSKI SVIJET. - Zbog Adamove krivnje prokleto je tlo zemaljsko; čovjek će jesti kruh ne više kao samonikli plod zemlje, već uz mnoge muke, u znoju lica (Post 3,17sl.). Stvorenje je, dakle, protiv volje podvrgnuto kvarenju (Rim 8,20): umjesto da se čovjeku dragovoljno podlaže, ono ustaje protiv njega; zemlja bi, dakako, u svakom slučaju bila podložna potresima, bila bi rodila trnjem, ali to trnje i te nevolje više ne znače samo propadljivost svijeta već i čovjekovu grešnost. A proroci, međutim, navješćuju rajsko stanje (Iz 11,6-9), otkrivajući do koje mjere ostaje živom ona narav kakva je izišla iz ruku Stvoritelja: nada nije umrla (Rim 8,20).

c) ČOVJEK PREDAN SMRTI. - „Prah si, u prah ćeš se i vratiti” (Post 3,19). Umjesto da božanski život prima kao dar, Adam je htio raspolagati svojim životom i, jedući od ploda s drveta, postati bogom. Ovim neposluhom čovjek je raskinuo vezu s izvorom života. Smrt, koja je trebala biti naprosto prolaz prema Bogu, sad više nije samo prirodna pojava: postala je kobnom, i znači kaznu, vječnu smrt. To je ono čega je znamenje i izgon iz raja. Čovjek je izbacio nutarnji zakon (teo – nomiju), tu Božju prisutnost u sebi, i sada je prepušten sam sebi, varavoj auto – nomiji. Povijest nam priča o mnogim promašajima onoga koji se htio izjednačiti s Bogom, a postao je samo smrtnik. Uza sve to nije prestala nada u puninu života. Bog ponovo otvara put prema drvu života (Izr 3,18; 11,30): to je Njegov Zakon, Njegova mudrost koji su izvori plodnosti za onoga koji ih vrši. Ali taj se Zakon udaljio od čovjekova srca i izgleda mu kao nešto vanjsko (hetero – nomija).

d) RAZDOR SAVJESTI. - Zakon, dakle, pokazuje gdje je spas, ali ga ne može dati: time on u čovjeku izaziva razdor koji je u isti mah i smrtonosan i spasonosan. Adam, koji je bio jedinstven zbog zajedništva sa Stvoriteljem, bježi od samog sebe kad bježi od Boga. Skriva se pred Onim koji ga zove (Post 3,10). Taj strah, to ruglo istinskog straha Božjega, jest zarazan; on znači razdor savjesti. Samo je nutarnje ujedinjeno biće moglo zahvatiti taj intimni razdor i svladati ga: Pavao ga, prosvijetljen Duhom, izražava. On u Poslanici Rimljanima opisuje onaj Ja koji je predan carstvu Grijeha te postoji bez Duha koji mu je ipak prijeko potreban. Poput nekog obezglavljenog trupla koje je ipak na životu, čovjek je svjestan svoje zbrke: „Ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha. Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim.” (Rim 7,14-15). Čovjek ne prestaje u nutarnjem sudištu svoje savjesti slagati se s Božjim zakonom, ali je dopustio da se u njemu nastani Grijeh, i vidi kako mu put čini pamet „tjelesnom” (Kol 2,18), srce okorjelim (Ef 4,18), kako mu put tlači tijelo, dotle da ga sili na opaka djela (Rim 8,13), Stoga mu se čini da nepopravljivo ide u smrt. Ipak, to nije tako, jer čin vjere može istrgnuti grešnika iz vlasti puti. Ali sve dok nema tog čina vjere, čovjek ostaje u stanju otuđenosti. Nedostaje mu načelo jedinstvenosti i poosobljenja: Duh. I, prema Svetom Pavlu, on zaziva Spasitelja, onim krikom koji se razlijegao cijelim Starim zavjetom: „Jadan ti sam ja čovjek. Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnog tijela?” (Rim 7,24).

Ovim zazivom grešnik okončava svoje potucanje: odbivši da život primi kao dar, uvjerivši se u svoj neuspjeh da ga se domogne vlastitim snagama, on se najzad okreće prema Onomu od kojega dolazi milost. Evo ga opet u temeljnom stavu stvora; ali dijalog koji sad otpočinje jest dijalog grešnika sa svojim Spasiteljem.

2. Sluga Božji

Pavao je tog Spasitelja, idući tragom prvotne zajednice, prepoznao u liku Sluge Božjega kako Ga je navješćivao Izaija. I nisu se kršćani doista u vrijeme vazmenog slavlja okrenuli nekom veličanstvenom opisu Mesije – Kralja ili slavnog Sina Čovječjeg. Oni nisu trebali nadčovjeka, već čovjeka koji nosi i odnosi grijeh svijeta.

a) VJERAN BOGU DO SMRTI. - Bogu se svidio Njegov Sluga i „na Njega je svoga Duha izlio”, da donosi „pravo narodiam” (Iz 42,1 sl.). Dok izgleda kako uzalud upinje svoje snage i da se uzalud muči, On zna da Ga Bog neprestano proslavljuje (Iz 49,4sl.); On je poslušan poput učenika kome Bog svakog jutra „budi uho”; ne odupire se čak ni kad Ga vrijeđaju, jer Njegovo pouzdanje u Boga nije poljuljano (Iz 50,4-7). A kad je došao čas žrtve, „zlostavljahu Ga, a On puštaše, i nije otvorio usta svojih, ko jagnje na klanje odvedoše Ga (Iz 53,7). Potpuno prihvaća volju Gospodina koji čini da se na Nj svaljuju krivice ljudi, i sam se nudi na smrt (Iz 53,12). Takav je vjerni Sluga, posljednji ostatak čovječanstva, koji svojim posluhom ponovno spaja vez što ga je Adam prekinuo i koji, prihvaćajući smrt, očituje apsolutni karakter tog veza.

b) ČOVJEK BOLI. - Grešni je Adam doživio da ga stignu muke i patnje, Sluga pak nosi naše patnje i naše boli (Iz 53,3); štoviše: Onaj koji je trebao gospodariti životinjama postao je njima sličan, „obličjem više nije naličio na čovjeka” (Iz 52,14), bio je „crv, a ne čovjek” (Ps 22,7).

c) PRED DRUŠTVOM. - „Prezren bješe, odbačen od ljudi” (Iz 53,3): tog su Slugu najzad svi odbacili; Njegovi su suvremenici užasnuti pred Njim i uvjereni su u neuspjeh (Iz 52,14); ali Bog daje po svom proroku da spoznaju i ispovjede okajničku i spasonosnu vrijednost te žrtve: „Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe. Na Njega pade kazna – radi našeg mira, Njegove nas rane iscijeliše „ (Iz 53,5). U tom Čovjeku boli prorok nazire zagovornika koji moli za grešnike i žrtvu koja opravdava mnoge (Iz 53,11). U smrti Sluge Adam se može priznati pobijeđenim od grijeha, i upravo u času kada se odriče svoje pravednosti, stupa na djelo spasenje; Božji zahvat biva djelotvornim tek uz krajnju muku čovjeka napuštena od ljudi. Život doista nije učinak požude, već uvijek novi plod nezaslužena darivanja.

d) SLUGA – ISUS KRIST. - Proroštvo o Sluzi podloga je brojnih kršćanskih himni iz prvih vremena. One sažimlju Isusov život u diptih koji slika bijedu i veličinu čovjeka: njegovo poniženje i uzdignuće. Onaj koji se za cijelog svog života hranio voljom Očevom, ne samo da se nije ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom već je odabrao položaj roba; postavši sličan ljudima On se još više ponizio, ostavši pokoran sve do smrti, i to smrti na križu. Savršeno poslušan, Isus se ponio kao istinski Adam, stupajući u potpunu samoću da bi postao ocem novog naraštaja, izvorom života zauvijek. Pilat ga pokazuje na višem mjestu, odjevena ruhom izrugana kralja: „Evo čovjeka” (Iv 19,5): takav je put slave. Kroz ovu sliku koju je njegov grijeh iznakazio, čovjek mora raspoznati Sina Božjega koji je učinjen „mjesto nas grijehom, da mi u Njemu postanemo pravednošću Božjom” (2 Kor 5,21). Dufour, str. 154

19.12.2020. 20:16