Grešnik i Svetac

Elementi biblijske antropologije nalaze se pod raznim natuknicama: duša, srce, put, tijelo, duh. Ovo sintetično poimanje čovjeka uvelike se razlikuje od općeg načina mišljenja naših dana koje u duši i tijelu vidi dvije sastavine čovjeka; prema biblijskom shvaćanju čovjek se sav izražava u svojim pojedinim vidovima.

On je duša ukoliko ga oživljuje duh života; put pokazuje u njemu propadljivo stvorenje; duh znači njegovo otvaranje prema Bogu; tijelom je, najzad, izražen prema van.

Ovoj prvoj razlici između dva načina mišljenja pridružuje se i druga, još dublja razlika: u gledanju grčke filozofije posrijedi je raščlamba čovjeka, tog mikrokozma koji u sebi udružuje dva svijeta, duhovni i tvarni; Biblija – jer slovi o Bogu – gleda na čovjeka samo sučelice Bogu kojemu je čovjek slika. Umjesto da se ogradi u prirodan i zatvoren svijet, ona stvara pozornicu dimenzijama povijesti, povijesti u kokoj je Bog prvenstveni djelatelj : Bog je stvorio čovjeka i sam postao čovjekom da ga spasi. Antropologija povezana s teologijom postaje neodvojiva od kristologije.

Tako se raznolika ponašanja čovjekova tijekom povijesti sintetiziraju u dvije kategorije – kategoriju grešnika i kategoriju novoga čovjeka. Ovi aktualiziraju oba pralika objavljena u povlaštenim trenucima svete povijesti: pralik Adama i pralik Sluge Gospodnjega, ostvarena u Isusu Kristu.

Nije, dakle, Adam istinski pralik čovjeka živoga, već Isus Krist; nije to onaj koji je potekao iz zemlje već onaj koji je sišao s neba, ili točnije: Isus Krist koji ima svoj pralik u Adamu, nebeski Adam oličen u zemaljskome.

Zemaljski Adam

Drugo poglavlje Knjige Postanka ne odnosi se samo na povijest jednog čovjeka već na povijest svekolikog čovječanstva, kao što to kazuje izraz Adam, koji znači Čovjek; prema semitskom shvaćanju predak jednog plemena nosi u sebi sve koji su „potekli iz njegovih bubrega”; u njemu su stvarno izraženi svi njegovi potomci: oni su u njemu uključeni, to je ono što se moglo nazvati „korporativnom osobnošću”. Prema Post 2, čovjek se pojavljuje u Adamu sa svoja tri bitna odnosa: s Bogom, sa zemljom, sa svojom braćom.

a) Čovjek i njegov Stvoritelj. - Adam nije ni svrgnuti Bog, ni čestica duha što je pala s neba u tijelo; on je slobodan stvor u stalnoj i bitnoj vezi s Bogom. Upravo na to upućuje njegov postanak. Proizašao je iz zemlje, ali nije na nju ograničen; njegovo postojanje ovisi o duhu života što mu ga je Bog udahnuo. Onda on biva živa duša, a to u isti mah znači biće i osobno, i ovisno o Bogu. „Religija” ne pridolazi čovjeku da nadopuni neku njegovu narav koja bi već bila konzistentna: religija je od samog početka utkana u sam ustroj čovjekove naravi. Govoriti o čovjeku, a ne dovoditi ga u vezu s Bogom bio bi, dakle, besmisao.

Dahu koji uspostavlja čovjeka u njegovo „biti” Bog pridružuje svoju riječ i ta prva riječ poprima oblik zabrane: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zala da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Post 2,16sl.). Tako čovjek tijekom svoga postojanja ostaje neprekidno vezan uza svoga Stvoritelja posluhom Njegovoj volji. Ova mu zapovijed izgleda kao interdikt, kao ograničenje. U stvari, ona mu je nužna kao njegova dopuna: omogućuje mu da shvati kako on nije bog, kako je ovisan o Bogu koji mu daje život, taj dah koji ga oživljuje, a da toga nije ni svjestan.

Čovjek je, dakle, sjedinjen sa Stvoriteljem vezom životne i prvotne ovisnosti, koju mora slobodno izraziti u poslušnosti. Taj zakon upisan u čovjekovo srce jest svijest kojom živi Bog razgovara sa svojim stvorom.

b) Čovjek pred svemirom. - Bog smješta čovjek u lijep i dobar stvoreni svijet (Post 2,9) da ga obrađuje i čuva, kao nadstojnik. On hoće da Adam potvrdi svoje vrhovništvo nad životinjama nadijevajući im imena; time mu daje na znanje da se priroda ne smije pobožanstveniti, već da treba njome ovladati, podložiti je. Dužnost rada na zemlji ne proizlazi iz posluha Bogu već je na to bez prestanka upućen. O tome na svoj način svjedoči prvi izvještaj o stvaranju; sedmi dan, dan počinka, stavlja mjeru ljudskom radu: djelo čovjekovih ruku mora biti izraz Stvoriteljeva djela.

c) Čovjek u društvu. - Čovjek je, najzad, društveno biće već po svojoj prirodi, a ne silom neke izvanjske zapovijedi. Temeljna razlika spolova jest u isti mah pralik i izvor života u društvu, zasnovanog ne silom već ljubavlju. Bog tu vezu smatra uzajamnom pomoći; a čovjek u ženi što je Bog stavlja pred njega prepoznaje samoga sebe te se odlučuje na onaj pogibeljni izlet iz samog sebe: na ljubav. Svaki susret s bližnjim nalazi u toj prvoj vezi svoj uzor, tako da će i Bog svoj savez što ga je sklopio sa svojim narodom izraziti slikom zaruka. Muškarac i žena su bez odjeće, „goli, ne srameći se jedan pred drugim”. To je značajna pojedinost: na društveni odnos još nije pala sjena, zato što je zajedništvo s Bogom blistava punina slave. Stoga se čovjek ne boji Boga, on je u miru s Onim koji prijateljski šeće vrtom, on je otvoreni dijalog sa svojom družicom, životinjama i svekolikim stvorenjem.

d) na sliku Božju. - Svećenički izvještaj (Post 1) sažeto ponavlja jahvistove tvrdnje, pokazujući da stvaranje čovjeka dolazi kao kruna stvaranja svemira, te bilježi Božju namjeru: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična...Plodite se...napunite zemlju i sebi je podložite...Vladajte svim živim stvorovima...” (Post 1,26sl.). Čovjek je stvoren na sliku Božju i može s Njim stupiti u razgovor; on nije Bog, on živi u zavisnosti od Boga, u odnosu koji je analogan odnosu sina prema ocu (usp. Post 5,3); ipak, s tom razlikom što slika ne može ostati bez odnosa s onim što ona odrazuje, kako nam to kaže riječ „dah” u izvještaju o stvaranju. Čovjek vrši svoju ulogu slike dvjema glavnim djelatnostima: kao slika Božjeg očinstva, on se mora množiti i napuniti zemlju; kao slika Božjega gospodstva, mora podložiti zemlju svojoj vlasti. Čovjek je gospodar zemlje, on je Božja prisutnost na zemlji.

Nebeski Adam

Takav je Božji naum.

Ali taj se naum savršeno ostvaruje tek u Isusu Kristu, Božjem Sinu. Krist baštini pridjevke Mudrosti: „odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote Njegove” (Mudr 7,26).

Adam je stvoren na Božju sliku, ali je samo Krist „slika Božja”. Pavao tumači:

„On je savršena slika Boga nevidljivoga,

Prvorođenac svega stvorenja,

jer je u Njemu sve stvoreno -

sve na nebu i na zemlji...

sve je stvoreno po Njemu i za Njega

On je prije svega,

i sve u Njemu postoji.

On je Glava Tijela, Crkve” (Kol 1,15-18).

Tu još uvijek nalazimo trojaku Adamovu dimenziju, čistu, ali sublimiranu.

a) Sin pred Ocem. - Slika Božja jest Sin o kome je Pavao upravo govorio (Kol 1,13). On nije naprosto vidljiva slika nevidljivog Boga, On je Sin, vječno sjedinjen s Ocem. Kao što sam o sebi kaže: „Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono što vidi da čini Otac... Ne tražim svoju volju, nego volju Onoga koji me poslao” (Iv 5,19sl., usp. 4,34).

Ono što je trebao biti Adam – stvor u stalnoj vezi sinovske ovisnosti prema Bogu, to Isus savršeno ostvaruje. Tko Njega vidi, vidi Oca (Iv 14,9).

b) Krist i svemir. - Čovjek ispunjuje djela svojih ruku; Isus ispunjuje Očeva djela: „Otac moj neprestano radi, zato i ja radim” (Iv 5,17). Ovo pak djelo jest zapravo stvaranje samo: „sve je po Njemu stvoreno”; pod Njegovim pogledom stvorenje oživljuje i biva prispodobom o nebeskom kraljevstvu. I kao u izvještaju o stvaranju, stvaranju koje je potpuno podređeno čovjeku, sve je, eto, „za Njega stvoreno”; i doista: Njegovo se gospodstvo ne proteže samo na životinje već na svekoliko stvorenje.

c) Krist i čovječanstvo. - On je, najzad, „Vođa, Glava Tijela”. To ponajprije znači da On daje život, da je „novi Adam” (1 Kor 15,45), onaj nebeski Adam čiju sliku treba preuzeti (1 Kor 15,49). On je Glavar obitelji – Crkve, savršenog ljudskog društva. Još bolje: On je počelo društvenog sjedinjenja ljudi (Ef 1,10).

Adam, dakle, nalazi smisao svog bića i postojanja samo u Isusu Kristu, Božjem Sinu, koji je postao čovjekom da bismo mi postali sinovi Božji (Gal 4,4sl.). - Dufour, str.150 – 19.12.2020. 16:20