Na sliku Kristovu

„...snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu (Fil 3,21).”

Natavak od:

2. Evo Čovjeka

1. Grešnik i Svetac

Kao grešnik , Adam se na ono što je on po pravu - „na sliku Božju” - može potpuno vratiti tek ako se preoblikuje „na sliku Kristovu”: ne naprosto na sliku Riječi, već na sliku Raspetoga, pobjednika smrti. Vrijednosti koje su prepoznate u Post 2 ponovno će se naći, prenesene na Kristovu osobu.

1. POSLUH VJERE U ISUSA KRISTA. - Čovjek mora upraviti svoj posluh i svoju smjernost ne više izravno Bogu, niti Zakonu što je milosrdno dan čovjeku grešniku, već Onomu koji je došao da na sebe uzme ljudski lik (usp. Rim 10,5-13); jedino djelo koje treba izvršiti jest povjerenje u Onoga koga je Bog poslao (Iv 6,29). Jer, „jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus” (1 Tim 2,5). Jedan je Otac kome Sin vodi vjerne da po Njemu, Sinu, imaju život u izobilju i zauvijek.

2. KRISTOVO PRVENSTVO. - Isus daje Očev život stoga što je Početak, Prvorođenac od mrtvih; „jer Bog odluči u njemu nastaniti svu puninu i po njemu pomiriti za nj sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju njegova križa (Kol 1,18sl.). Razdori od kojih trpi grešno čovječanstvo nisu previđeni, ali su od sad prevladani i stavljeni u odnos prema novom biću, u novu dimenziju, prema biću u Kristu: „Nema tu više ni Židova, ni Grka, nema više ni roba, ni slobodnjaka; nema više ni muškog, ni ženskog, jer ste svi jedno u Kristu Isusu” (Gal 3,28). Razlika među spolovima bila je postala sukobom, razdor bračnog para bio se proširio u društvene i plemenske razdore. Nalazeći svoje jedinstvo u Kristu, čovjek može zagospodariti ljudskim situacijama: sloboda ili ropstvo, ženidba ili djevičanstvo (1 Kor 7) – svako od njih ima svoj smisao, svako od njih ima svoju vrijednost u Kristu Isusu.

Pomutnja jezika koja je bila znamen razdora i rasipanja ljudi prevladana je govorom Duha kojeg neprestano daje Krist; a ta se ljubav izražava raznolikošću karizmi, na slavu Očevu.

3. NOVI ČOVJEK jest ponajprije osobno Krist (Ef 2,15), ali i svaki vjernik u Gospodinu Isusu. Njegov život nije više zasužnjen puti već je neprekidna pobjeda duha nad puti (Gal 5,16-25; Rim 8,5-13), Kršćaninovo tijelo je sjedinjeno s Onim koji je uzeo na sebe „smrtno tijelo” (Kol 1,22) ono po krstu prima udio u smrti Kristovoj i umire grijehu, njegovo tijelo bijede postat će tijelom slave, „duhovno tijelo”. Njegova je pamet obnovljena, preobličena; on zna izreći sud u svjetlu Duha, a ta iskustva izražava razumski: nema li on samu Kristovu misao? Iako čovjek nije više obični smrtnik, jer mu je vjera zasadila u srce klicu besmrtnosti, on ipak mora neprestano umirati „starom čovjeku”, u jedinstvu s Kristom koji je jednom umro za sve; njegov je život nešto novo. Tako se „mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha” (2 Kor 3,18). Novi čovjek mora neprestano napredovati, dajući da ga obuzme jedina slika – Krist: kroz iznakaženu sliku staroga čovjeka sve bolje se nazrijeva proslavljena slika novoga čovjeka, Isusa Krista, našega Gospodina; a time se čovjek obnavlja „prema slici svoga Stvoritelja” (Kol 3,10).

4. STVORENJE pak, koje je protiv svoje volje bilo zasužnjeno ispraznošću i koje do današnjeg dana s nama stenje u porođajnoj muci, također gaji nadu da će biti oslobođeno robovanja propasti da bi ušlo u proslavljenu slobodu djece Božje. Iako uslijed grijeha rad ostaje mučan, njemu je vraćena vrijednost nadom u preobraženje u konačnoj slavi (Rim8,18-30). A kad posljednji neprijatelj, Smrt, bude uništena, Sin će opet predati kraljevstvo Bogu Ocu, i tako će Bog biti sve u svemu (1 Kor 15, 24-28). XL Dufour, str. 158. 20.12.2020. 07:48