Uskrsnuće tijela

 

Glava I

Sadržaj novozavjetne nade u uskrsnuće

Članak o uskrsnuću tijela stavlja nas pred neobičnu dilemu. Nanovo smo otkrili nedjeljivost čovjeka; s novim intenzitetom živimo svoju tjelovitost i doživljavamo je kao neophodan način za ostvarenje jedinstvenog čovjekova bića. Tako onda možemo na nov način razumjeti i biblijsku poruku koja ne obećava besmrtnost duši odvojenoj od tijela, već čitavu čovjeku.

Na temelju takvog shvaćanja u našem se stoljeću posebno evangelička teologija svjesno suprotstavila grčkoj nauci o besmrtnosti duše, koja se s nepravom smatra i kršćanskim idejnim dobrom.

A zapravo tu dolazi do izražaja potpuno nekršćanski dualizam; jedino kršćanska vjera zna da Božja moć može mrtve probuditi na život.

No, ovdje se odmah pojavljuju sumnje. Grčka nauka o besmrtnosti jest doduše problematična, ali zar biblijska poruka nije za nas kudikamo neshvatljivija?

Lijepo je postaviti se na stanovište da čovjek znači jedinstvo, ali tko bi sebi, polazeći od naše današnje slike svijeta, bio kadar zamisliti uskrsnuće tijela?

To bi uskrsnuće uključivalo, tako se barem čini, novo nebo i novu zemlju, zahtijevalo bi tjelesa koja ne umiru i kojima ne treba hrane, iziskivalo bi potpuno izmijenjeno stanje materije.

A zar sve to nije zapravo potpuno apsurdno, do kraja protivno našem shvaćanju materije i njezinih oblika ponašanja pa zato i nepopravljivo mitološko?

Mislim da se do stvarnog odgovora može doći samo ako se pažljivo ispitaju bitne intencije biblijske poruke i ako se pri tom ponovno razmisli i o odnosu biblijskih i grčkih predodžbi.

Naime, susret ovih dviju vrsta predodžbi dao je poticaj promjeni njihova poimanja, a izvorne intencije sakrio je u jednom skupnom, općem gledanju.

U prvom redu, nada u uskrsnuće mrtvih jest upravo osnovni oblik biblijske nade u besmrtnost; u Novom zavjetu ta se nada u biti ne javlja kao popunidbena ideja o besmrtnosti duše koja bi prethodila novozavjetnoj koncepciji i bila o njoj neovisna, već se javlja kao osnovna tvrdnja o čovjekovoj sudbini.

Već u kasnom židovstvu postojali su začeci jedne nauke o besmrtnosti, ali grčkoga kova. I to je sigurno jedan od razloga zašto se u grčko – rimskom svijetu nije mogao više shvatiti sveobuhvatni karakter ideje o uskrsnuću. Štoviše, sada se smatralo da se u grčkoj predodžbi o besmrtnosti duše i u biblijskoj poruci o uskrsnuću mrtvih krije po pola odgovora na pitanje o vječnoj čovjekovoj sudbini pa su se tako jedan i drugi odgovor zbrojili. Grčkoj spoznaji o besmrtnosti duše pridodana je objava sadržana u Bibliji, koja govori kako će na kraju vremena i tijela uskrsnuti, da bi i ona zauvijek dijelila sudbinu duše: prokletstvo ili blaženstvo.

Nasuprot tome, moramo utvrditi da tu izvorno zapravo nije bila riječ o dvjema komplementarnim predodžbama; naprotiv, to su dva različita, ali cjelovita nazora koje nije moguće jednostavno zbrajati.

Oni imaju posve različitu predodžbu o čovjeku, Bogu i budućnosti, i zato se i jedno i drugo shvaćanje može zapravo razumjeti samo kao pokušaj da se pruži cjelovit odgovor na pitanje o ljudskoj sudbini.

Grčko se shvaćanje temelji na zamišljanju da je čovjek složen od dvije različite supstancije; jedna od njih (tijelo) propada, a druga (duša) po sebi je nepropadljiva i zato opstoji dalje. Još više, duša postiže tek onda svoju potpunu izvornost kad se odijeli od tijela, koje je strano njezinoj biti.

Biblijska koncepcija, naprotiv, pretpostavlja nedjeljivo jedinstvo čovjeka; na primjer, u Svetom pismu nema riječi kojom bi se označavalo samo tijelo (odvojeno i različito od duše) i, obratno, i riječ „duša” označava u najviše slučajeva čitavog čovjeka koji tjelesno egzistira; oni rijetki tekstovi u Bibliji, u kojima se najavljuje drugačije gledanje, lebde na neki način između grčkog i hebrejskog mišljenja, ali ni u kom slučaju ne napuštaju biblijsko gledanje.

Kad je, dakle, riječ o uskrsnuću mrtvih (ne tjelesa!), Biblija ima u vidu spasenje jedinstvenog, nedjeljivog čovjeka, a ne samo sudbinu jedne (a k tome možda i sekundarne) polovine čovjeka.

Prema tome, jasno je da se suština vjere u uskrsnuće uopće ne sastoji u tome da će tijelo biti vraćeno, na što smo mi u svom mišljenju tu vjeru reducirali; to stoji, mada se u Bibliji upotrebaljava isključivo slika o vraćanju tijela.

A što je onda pravi sadržaj onoga što Biblija svojom slikom, znakom o uskrsnuću mrtvih želi ljudima navijestiti kao njihovu nadu? To se može naprije otkriti ako se biblijsko gledanje suoči s dualističkom koncepcijom antičke filozofije:

1. Ideja besmrtnosti – ili, biblijskim rječnikom: ideja uskrsnuća – odnosi se na besmrtnost „osobe”, tj. na besmrtnost čovjeka kao JEDNE cjeline.

U grčkom poimanju čovjek kao tipično biće jest raspadljiv produkt koji kao takav ne nastavlja živjeti, već se zbog svoje heterogene strukture od tijela i duše razdvaja i polazi dvama različitim putovima; u biblijskom pak vjerovanju upravo to ljudsko biće kao takvo postoji i dalje, makar i preobraženo.

2. Riječ je o „dijaloškoj” besmrtnosti (Bog, naime, čovjeka, koji je umro, budi na novi život). Besmrtnost, dakle, nije po sebi razumljiva stvar, niti jednostavno posljedica nedjeljivosti, nego je djelo bića koje ljubi i koje ima moć da čovjeka nanovo oživi. Čovjek ne može potpuno propasti zato jer je on predmet Božje spoznaje i Božje ljubavi. Svaka ljubav teži za vječnošću; Božja pak ljubav ne samo da za njom teži nego je takvom i čini: ona sama jest vječnost. I, stvarno, biblijska ideja o uskrsnuću neposredno je izrasla iz ovog dijaloškog motiva: onaj koji se moli, u svojoj vjeri zna da će Bog uspostaviti pravdu (Job 19,25; Ps 73,23); čovjek koji vjeruje, siguran je da će oni koji su trpjeli radi Božje stvari imati udjela u dobrim obećanjima (2 Mak 7,9).

Kako besmrtnost u biblijskom smislu ne proizlazi iz vlastite moći stvari koja bi po sebi bila neuništiva, već proizlazi iz dijaloškog odnosa čovjeka prema Stvoritelju, ona se mora zvati uskrsnućem (u tranzitivnom smislu, tj, uskrišenjem). A kako Stvoritzelj nema u vidu samo dušu, nego čovjeka koji se ostvaruje u povijesnoj tjelesnosti, i upravo NJEMU poklanja besmrtnost, besmrtnost se onda mora zvati uskrsnućem mrtvih, odnosno uskrsnućem ljudi.

Ovdje treba spomenuti da i u obrascu našeg Simbola gdje se govori o „uskrsnuću tijela”, riječ „tijelo” (put) znači zapravo „svijet ljudi”, „ljudski svijet” (na način biblijskog izražavanja, npr.: „Svako će TIJELO vidjeti Božje spasenje” itd.). Ni ovdje se ta riječ ne shvaća u smislu tjelesnosti koja bi bila odvojena od duše.

3. Činjenica da se uskrsnuće očekuje na „sudnji dan”, to jest na svršetku povijesti, i u zajednici sa svim ljudima, upućuje na općeljudski značaj ljudske besmrtnosti. Besmrtnost se, dakle, odnosi na sve čovječanstvo, jer pojedinac je živio od njega, za njega i s njime, pa će na temelju toga i primiti blaženstvo ili prokletstvo. U biti ta se činjenica nameće od sebe iz općesvjetskog karaktera biblijske ideje o besmrtnosti.

Duši, kako ju je poimalo grčko mišljenje, tijelo i povijest jest nešto posve izvanjsko; duša egzistira i dalje kad se odvoji, a zato joj ne treba drugog bića.

Nasuprot tome, za čovjeka kojega se shvaća kao jedinstvo, su – čovječnost je konstitutivna stvar; ako ON ima i dalje živjeti, onda ova dimenzija ne može nikako biti isključena.

Tako je, s biblijskog stanovišta, riješeno vrlo sporno pitanje da li je poslije smrti moguće zajedništvo ljudi; a to se pitanje moglo uopće i pojaviti samo zato što su kod samog polazišta prevladali grčki misaoni elementi. Ako se, naime, vjeruje u „zajedništvo svetih”, onda biva izlišna misao o anima separata (o „odijeljenoj duši”, o čemu govori školska teologija).

Sve ove misli postale su u svom punom opsegu moguće tek u novozavjetnoj konkretizaciji biblijske nade – jer sam Stari zavjet u krajnjoj liniji ne rješava pitanje o čovjekovoj budućnosti. Čovjekova se budućnost definitivno otvara tek s Kristom, s čovjekom koji je „jedno s Ocem”, čovjekom po kome je ljudsko biće ušlo u Božju vječnost. Tek u njemu, „drugom Adamu”, dobiva čovjek kao pitanje svoj konačni odgovor. Krist je u potpunosti čovjek; zato u njemu i jest prisutno pitanje koje se zove „mi ljudi”. No, on je u isti mah i Božji glas, upravljen nama, on je „Božja riječ”. Onaj razgovor između Boga i čovjeka, koji se vodi od početka povijesti, u njemu je ušao u jedan novi stadij: u njemu je Božja riječ postala „tijelom”, zbiljski ukorijenjena u našoj egzistenciji. A ako dijalog Boga i čovjeka znači život, ako je istina da Božji sugovornik ima u sebi život upravo zato što mu se obratio onaj koji vječno živi, onda to znači da sam Krist kao Božji govor upravljen nama jest „uskrsnuće i život” (Iv 11,25). A to nadalje znači: onaj koji se nastanio u Kristu, to jest onaj koji vjeruje, našao je mjesto u Božjoj spoznaji i ljubavi, što i jest besmrtnost: „Tko vjeruje u Sina, IMA vječni život” (Iv 3,15; 3,36; 5,24). Samo se odatle može razumjeti misaoni svijet četvrtog evanđeliste, koji u svom prikazu o Lazarovu uskrsnuću želi objasniti svojim čitaocima da uskrsnuće nije samo neko daleko zbivanje na kraju vremena, već da se ono događa, po vjeri. Onaj tko vjeruje, nalazi se u razgovoru s Bogom koji je život i koji nadvladava smrt.

Na taj način bivaju usklađene prividno oprečne razine u biblijskoj ideji o besmrtnosti, a to su „dijaloška” razina, koja se neposredno odnosi na Boga, te razina su- čovječnosti.

Jer u Kristu, čovjeku ussrećemo Boga; ali u njemu susrećemo i zajednicu drugih ljudi koji preko njega idu k Bogu, a time i u međusobno zajedništvo. Onaj tko je u njemu našao usmjerenje prema Bogu, taj je u isti mah našao i usmjerenje prema zajednisi čovječanstva, i samo onaj tko prihvati tu zajednicu, samo se taj približuje Bogu jer Bog ne postoji izvan Krista, dakle ni negdje izvan cjelokupnosti ljudske povijesti i njenog općeljudskog, zajedničkog kretanja.

Time se objašnjava i pitanje o „prijelaznom stanju” od smrti do uskrsnuća. Početak zajedništva s Kristom po vjeri jest početak uskrsnuća, i zato ono nadživljuje smrt (Fil 1,23; 2Kor 5,8; 1Sol 5,10).

Glava II

Bitna neumrlost čovjeka

Bitni sadržaj navješćivanja uskrsnuća ima smisao u tom da se ljudima obznani kako će oni osobno i dalje živjeti, ne svojom snagom već zato što ih Bog tako poznaje i ljubi da više ne mogu propasti.

Nastavit će živjeti ono suštinsko u čovjeku, a to je osoba. Ono što je dozrelo i dalje opstaje na drugačiji način jer živi u Božjem sjećanju. U tu budućnost spada i element su-čovječnosti; zato će budućnost pojedinog čovjeka biti dovršena tek onda kad bude ispunjena i budućnost svijeta...

Moramo se upitati a što onda čini čovjeka čovjekom? Što je njegova konačna specifičnost?

Promatrajući odozgo, ona se sastoji u tome što se Bog čovjeku obraća i čovjek je Božji partner u dijalogu, biće koje Bog doziva.

Promatrajući odozdo, čovjek je ono biće koje se svojim mišljenjem može uzdići do Bog, biće koje je otvoreno transcendenciji. To je čovjekov konkretni smisao.

Čovjek je na poseban način obuzet Božjim htijenjem, spznajom i ljubavlju. Ako kažemo da ima duhovnu dušu, to znači da ga je Bog pozvao na vječni dijalog i da je zato sposoban Boga spoznati i odgovoriti mu.

„Imati dušu” znači biti dijaloški partner Boga.

Glava III

Problem uskrslog tijela

Ključ za razumijevanje toga pitanja jest redak 50 u 15. glavi Pavlove Prve poslanice Korinćanima:

„Ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje; niti raspadljivo baštiniti neraspadljivo”.

Također i Ivan 6,63 je kudikamo srodniji tekst nego što se u prvi mah može činiti. Nakon što je sa svom oštrinom naglasio realnu prisutnost tijela i krvi Isusove u euharistiji, stoji:

„Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa.”

U oba teksta se raspravlja kršćanski realizam tijela. Ivan naglašava realnost sakramenata, uskrsnuća Isusa i njegovoga tijela, u čemu mi Isusovom zaslugom imamo i mi udjela.

Pavao ide za tim da istakne realnost uskrsnuća „tijela”, realnost uskrsnuća ljudi, kršćana, i da pokaže kako je time ostvareno naše spasenje.

Oba naglašavaju da kršćanska realnost znači realnost s onu stranu fizike, realnost Duha Svetoga.

U grčkom jeziku riječ „soma” znači tijelo, ali znači i samobitnost. Soma može biti i „sarx”, tijelo u zemaljsko-povijesnom smislu, u smislu kemijske i fizikalne zbilje. Postoji opreka između tjelesnog tijela i tijela koje je prožeto duhom.

I Ivan i Pavao naglašavaju kako „uskrsnuće puti” i „uskrsnuće tijela” ne znači „uskrsnuće tjelesa” (u fizikalnom smislu). Pavao ne naučava uskrsnuće tjelesa, nego osoba i nema u vidu vraćanje bioloških tvorevina nego drugovrsnost uskrslog života, a uzor za to je život uskrslog Gospodina.

O ponovnom Kristovom dolasku se to već spominje i tumači. Ako je kozmos povijest i ako je materija moment u povijesti duha, onda ne predstoji neko neutralno su-postojanje duha i materije nego neki konačni „kompleksitet”, u čemu će svijet postići svoje jedinstvo.

Cilj kršćanina nije neko privatno blaženstvo već dovršenje svega. On vjeruje u Krista, i zato vjeruje u budućnost svijeta, a ne samo u svoju budućnost. On zna da postoji smisao koji on ne može nikako uništiti.

Novi svijet koji je na svršetku Biblije predočen u slici konačnog Jeruzalema, nije utopija nego zbilja kojoj, u vjeri, idemo u susret.

Kršćanina nosi pouzdanje jer vjeruje da je Krist otkupio svijet i da je na djelu njegovo oslobođenje: to mu i daje opravdanje i polet da bude kršćanin. (Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo, str.323 sl//.) 01.11.2020. 16:46